i z l o g b l o g a

Neki dan zatekla sam se, iznenada, neplanirano i usred blagdanskog ugođaja, kako u novootvorenom Pevecu razgledavam elemente za kupaonicu. Krenula sam zapravo kupovati auto u obližnji salon, pa odlučila usput pogledati šta nam nudi novi trgovački centar i kupiti novogodišnje poklone i eto, sasvim slučajno zalutala sam u tajanstveni podrum s tepisima, laminatima, pločicama i raskošnim slavinama s toplom i hladnom vodom. Moram priznati da sam sa zanimanjem razgledala i odjel s bušilicama, brusilicama, grebalicama i gladilicama, ali najviše su me zapravo fascinirale podne obloge i sanitarije, te bogatstvo asortimana daski za wc-školjke svih dimenzija i dezena. I tako sam, nakon nekih dvadesetak minuta zanesenog zujanja shvatila da sam izabrala elemente za svoj stan: našla sam kao prvo predivnu kupaonicu sa puno ogledala, elegantnim elementima i velikom kutnom kadom sa vratima, začuđujuće ekonomično organiziranu. Za kuhinju sam izabrala ogroman futuristički Gorenje frižider, i tek nešto manji štednjak, te okrugli perionik posuđa. Spavaća soba sa širokim udobnim krevetom jednostavnog dizajna od mirišljave jelovine, s tim da ćemo je morati sami premazati lakom po izboru. A najljepša je bila dječja soba, prava igraonica s kompatibilnim elementima na sklapanje. Za dnevni boravak odabrala sam jednostavne, apstraktne bijelo-metalne linije, jednostavne police, niske elemente i stolić za čaj, s brdo ogromnih vreća za sjedenje za nas i za djecu. Onda još par golemih ukrasnih vaza za stabalca koja će rasti u kući, i velike staklene ploče koje će dijeliti dnevni boravak od terase i dvorišta. Za pod sam izabrala nekakve specijalne izdržljive laminate za dječju sobu i hodnik, za spavaći dio brodski pod. .U kuhinji i kupatilu bit će najvjerojatnije pločice, imaju velik izbor, jeftine su i kvalitetne. I tako sam ja, nakon niti sat vremena šetnje kroz trgovački centar, shvatila da sam upravo opremila svoj budući stan. Onda sam se sjetila da bih morala pitati za mišljenje i drugu stranu, koja će najvjerojatnije sudjelovati i u troškovima i u amortiziranju svih tih ljepota. Onda sam se probudila i sjetila da nisam u Ikei, nego u ipak izvrsno opremljenom domaćem prodajnom centru i da nisam ponijela karticu. A onda sam shvatila da nema nikakve potrebe ni panike da odmah iskeširam 50.000 kuna za najnužniji namještaj. Otišla sam sretna iz Peveca jer sam znala da je moj stan na sigurnom.

A vama, mojim dragim obožavateljima fetišistima, koji se furate na neke Ikee i nedostižne snove, želim sretnu Novu godinu, sve najbolje i ispunjenje svih želja uz prigodnu čestitku i šampanjac:

Iako na prvi pogled možda neujednačene kvalitete, meni je ova knjiga vrlo simpatična. Nisam se zamarala kritikama, no očito je da se radi o kvalitetnom bestseleru. Elementarne čestice manijačkom upornošću razotkrivaju bolesni duh našeg nihilističkog vremena, a zatečenog čitaoca šamaraju dokazima vlastitog besmisla, bacajući ga na sam rub ogoljele (neo)egzistencije...Možda su nekoga i šokirali namjerno pretjerani prizori (auto)agresije, nasilja i eksplicitne (a)seksualnosti. Željezni baloni samoće u kojima žive glavni likovi podsjećaju nas na vlastite jednako beznadne sudbine...Nemogućnost komunikacije, nesuvisli monolozi u dvoje, mehanika seksa i ljubav kao znanstvena fantastika postmodernog doba...Houellebecq je stvar samo vrlo uspješno doveo do aspurda i pokazao nam kamo vodi naše svakodnevno bježanje...Ipak najžešći je u genijalnoj dekonstrukciji kulturnih mitova, poput opasnih Huxleyevih utopija, koje su se komercijalizirale u otužnom hipi-pokretu i prolupalom new-ageu. Houellebecq do svoje opće teorije (samo)uništenja čovječanstva dolazi preko priče o nasilju među djecom, te maltretiranju životinja. Jedina prava ljubav, koja u tom opasnom ludom svijetu pruža zaštitu i zaklon je majčinska. Žene, su, uvjerava nas pisac, stoga nedvojbeno "bolje od muškaraca. Nježnije su, umilnije, suosjećajnije, u sebi imaju više blagosti; manje su sklone nasilju, egoizmu, samoisticanju, okrutnosti. Uz to su razumnije, inteligentnije i vrednije." S druge strane, u moderno doba, kad više nije presudna fizička snaga za tamanjenje mamuta i obranu plemena, muškarci "očigledno više ne služe ničemu. Katkad dosadu liječe igrajući tenis, što je manje zlo; no katkad im se pak učini korisnim da stvaraju povijest, što se svodi na izazivanje revolucija i ratova...Zanemarite sad lokalne i aktualnopolitičke asocijacije.... Šta nam to Francuz priča? Žene će spasiti svijet, a muškarci ne služe ničemu? Pa dajte muškarcu da se brine o četvoro djece i domaćinstvu, za par godina razvit će zaštitničke nagone i postati zagriženi pacifict! S druge strane, dajte ženama vlast, odmah bi počele držati noge na stolu, bombardirati nerazvijene zemlje radi nafte, ganjati kurve i subotom s ekipom lokati u birtiji...Tko će stvarati a tko rušiti svijet stvar je samo društvene podjele rada i nema nikakve veze sa spolom...dajte ženama moć i prekustra će svijet biti u ruševinama...Nisu muškarci ništa nasilniji od žena, samo su ih dosad uspješno držali pod kontrolom (čitaj papučom i brnjicom)...Dragi moj Michel, nije problem u muškarcima, nešto s nama ljudima nije generalno u redu.......

Ti tantristi tu mi totalno smiješni. Ako vas zanima zašto, pogledajte ove stranice:
http://tantra-klub.crolink.net/prilozi-svijet.html#1. Mislim, ako mi treba razlog za slobodan seks bez obaveza, ne moram ga tražiti na Dalekom Istoku, uostalom, radije ću i lakše sa stalnim partnerom vježbati sve te tehnike dubokog stapanja, svemirskog seksa i sviranja kurcu nego jahati mantrajući po slučajnim prolaznicima-tantristima...Recimo, poznati tantrist u navedenom linku kaže: "mnogo sam puta doživio da ljudi u svom životu neprestano odbacuju izvrsne partnere/partnerice jer vide u njima neki "nedostatak" kada ih uspoređuju s izvještačeno visokim standardima koje bi ta osoba morala zadovoljiti kao jedini partner" i onda kaže da je rješenje u "poliamoriji-višeljublju". Nije li to pomalo izvitopereni zaključak? Znači, rješenja za nevjeru i put ka duhovnom rastu naći ćemo u seksu sa što više ljudi??? Može li mi to netko objasniti?Možda sam stvarno skučenih vidika, ali mislim da rješenje nije u kvantiteti, već u kvaliteti iskustva. A i poznajem neke tantriste, i ne ulijevaju mi baš povjerenje...
Slažem se da je recimo osoba koja je na seksualni način uspješno upoznala 25 ili 60 ljudi, i uspjela proći bez težih zdravstvenih posljedica, možda stekla neka specijalna znanja koja joj omogućavaju bolji i sretniji život na ovoj planeti. Ali ne vidim u čemu je u prednosti pred osobom, koja je u životu bila sa puno manjim brojem partnera, možda samo jednim, i s kojim je uspjela doživjeti možda čak i više nego ova prva s cijelim tantričkim odredom...
Naravno, sigurno ima žena i muškaraca, koji su bili i ostali s osobom s kojom su "izgubili nevinost", i vjerni i dobri kakvi jesu, cijeli život žive u seksualnom neznanju da mogu i više i bolje. Ali mislim da ni tu nije rješenje u brijanju izvan veze ili braka, nego u zajedničkom radu na boljem i kvalitetnijem seksu. Jer naravno da ću se lakše i brže seksualno razviti s nekim koga dobro poznajem, u koga imam povjerenja i mogu se bez problema opustiti i prepustiti, nego sa strancem, koji mi možda je trenutno uzbudljiv kao novost, ali s kojim nikad ne znam na čemu sam i što mi zapravo donosi s tom avanturom.Nekako ne vjerujem da seksualni avanturizam, pa ni u tantričkom smislu, može donijeti previše dobra, osim dobre rekreacije i zanosnog opuštanja. Dok s fizičke strane, ukoliko se čovjek pridržava mjera zaštite od raznih bolesti, možda nekako i doprinosi boljitku tijela, kroz svu tu joginsku akrobatiku i seksualne vježbe disanja, mislim da duhovno osiromašuje čovjeka. A možda i ne. Možda takvo "dubinsko" seksanje, po 6-8 sati, ali svaki dan s drugom osobom nekoga može produhoviti. Mene bi eventualno moglo zbuniti, posebno zato što su mi mjeseci potrebni da bih nekoga uopće prihvatila kao svoga, i tek ga onda pustila u svoj intimni krug. Zato mi tantrička laprdanja (govorim o modernom anglosaksonskom čitanju tantre) djeluju kao nasilno pretvaranje čovjeka u seksualnu životinju. Što ponekad i nije suvišan luksuz, ako je čovjeku dosadno, ako mu je dosadilo masturbiranje u samoći, pa si traži društvo za eksperimente u dvoje.
Osobno vjerujem u mudrost, koja se, valjda slučajno, potkrala jednom tantra-majstoru: ne liježi s nekim dok nisi siguran da s njim želiš živjeti i imati djecu. Možda ću za 10 dana razmišljati drugačije, i odlučiti da se želim još malo proveseliti prije definitivnog smirivanja s nekim. Ali sad mislim tako, i sigurna sam da bi takvo odgovorno razmišljanje smanjilo brojne neželjene posljedice slučajnog i nepromišljenog seksa. Jer seks, kako nas i tantra uči, je ipak puno više od neplaniranog trljanja dvaju tijela u prolazu...

Poznajem dosta parova koji se vole, tako barem kažu i ponašaju se tako, i koji ipak nemaju djece. Pa se trude godinama i opet ništa. A opet znam mnoge koji baš i nisu planirali ali eto desilo se, pa se prigodno i vjenčali i eto, nije im loše. Pa uletilo još jedno i još jedno. Ja im doduše ne zavidim ni jednima ni drugima. Ne znam što bih ja učinila ni u jednoj ni u drugoj situaciji. Da zatrudnim, sigurno bih se prepala, ali bi mi bilo drago, posebno ako bi drago biće bilo kraj mene. I ostalo. A da ne mogu zatrudnit, ne znam šta bih...
Umjetnu oplodnju ne mogu si ni zamisliti...To mi izgleda tako nekako nasilna metoda. Vađenja pa umetanja jajašaca, pa sve one pripreme, pumpanje hormonima itd. A i skupo je, ako se ne varam.
Znam dosta ljudi koji su usvojili djecu i tako, kako je rekao jedan forumaš, odjednom riješili dva problema. Dijete se može i udomiti, što je slična stvar, osim što mu ne postajete roditelji pred zakonom. To mi izgleda normalnija varijanta, ali kod nas je usvajanje još uvijek prekomplicirana procedura. Ili možda ja još nisam dovoljno zrela.
Ne znam, ponekad čovjeka zateknu tako neke stvari. Gledala sam neki dan film, u kojoj simpatična ženskica u jednom trenutku shvati da se mora pothitno pobrinuti za svoje potomstvo, kad joj liječnici kažu da joj je zadnji čas da zatrudni. Mene te stvari još ne pucaju, iako bi morale, i to me čudi. Uvijek se nekako nadam da će se priroda pobrinuti za svoje. I hoće, kad ja odlučim i budem spremna.
Neki dan tako, na pregledu, ginekolog me s iskrenim zanimanjem pita kad mislim rodit i da li se dovoljno trudim... I šta mu da čovjek kaže? Šta ja znam kad mislim, pa ne ovisi to samo o meni i mojim planovima. Valjda se neke stvari moraju poklopit, mora postojati obostrana želja, dijete je plod ljubavi itd. Uglavnom, ismijala sam ga sa svojim prijateljicama, ali njegovo pitanje i dalje lebdi u zraku. Htjela sam reći, da mi je u novogodišnje odluke, ili barem otvorena pitanja, neočekivano uletila još jedna tajanstvena željica...

Večeras sam baš nešto posebno dobre volje i raspoložena za laprdanje, kad već ništa drugo ne mogu raditi...
Kako da vam kažem...zaboravila sam voziti bicikl! Eto, dogodilo se, nisam ga dugo vozila i sad me strah...Znam da zvuči blesavo, i sama sam svjesna da mi se ništa neće dogoditi, da je to pravi užitak, ali eto...imam neke blokade, kočnice...Kad smo već kod kočnica sjetila sam se one stare feminističke: "Ženi treba muškarac ko ribi bicikla". Nikad nisam razumjela tu izreku. Zašto bi se riba lišila bicikle, zar bi onda bila manje žena? Moram priznati da se glupo osjećam, jer osim s biciklama, imam, tj. nemam problema s muškarcima. A to je tako suvišno... Jer odnos muškarca i žene je NAJPRIRODNIJI odnos na svijetu. Da stavite bilo koju kombinaciju ta dva spola jedno nasuprot drugom, prema prirodnim zakonima prije ili kasnije poševili bi se i nastavili vrstu. Zašto onda ja to ne mogu? Mislim, zašto kompliciram? Zašto jednostavno ne uzmem šta mi treba i odem mirno spavati? Znam u čemu je problem, učili smo na postdiplomskom: radi se o problemu odnosa prirode i kulture: Što se čovjek više udaljava od svoje prirodne biti, pod utjecajem kulture (tu spadaju sva dostignuća moderne civilizacije i povijesno nataložena znanja i tradicije), s individualnim razvojem preuzima i brdo raznih konvencija, pravila ponašanja, zabrana, prisila i ostalih pizdarija koje ga pretvaraju u društveno prihvaljiv stroj, mehanizam na daljinsko upravljanje. Sad mi se ne da raspravljati o odnosu pojedinca i društva, zanimaju me samo te naučene kočnice i blokade, koje nas ometaju i sprječavaju u međusobnoj komunikaciji. Pametni smo, puno toga znamo, osjećamo, želimo si puno toga reći. A ne možemo. I umjesto da nekome tko nam je drag pokažemo koliko ga volimo, izvitopereni putevi naše duše prefabriciraju našu poruku prema nekon društveno-iskrivljenom modelu, pa to ili odšutimo ili nam čak izleti sasvim suprotna izjava. Dešava se da tako, zbog straha stečenog pri odrastanju, povrijedimo i ne želeći drage ljude. Mogu i ilustrirati: svatko od nas, barem u najranijoj mladosti, bio je tajno zaljubljen u nekoga, kome se nije usudio približiti. Ili se u društvu te osobe ponašao čudno: umjesto da pokažemo ljubav, bili smo agresivni ili plašljivi...Meni je glupo što mi se takve stvari dešavaju danas, kad bih već morala odgajati svoju djecu...Zašto nam je tako teško pokazati što osjećamo i dati to do znanja onome koga volimo? Što bismo mogli izgubiti na taj način, čega se bojimo? Mislim da danas samo neupućene osobe vjeruju da je kulerski stil u modi. Uglavnom, odlučila sam da ću se više smiješiti ljudima i pokazati im koliko mi znače. I da ću dati više šanse svim zanimljivim dečkima koje stalno srećem, umjesto da im se samo zbunjeno smješkam, sramim se i okrećem glavu u drugom smjeru. Mislim da je to opći trend i vjerujem čak da napokon dolazi vrijeme velike i plodne pomirbe pasa i mačaka.

Jer nas nisu razumjeli, jer nismo dobili ono što smo najviše željeli, jer nam nije odgovoreno na pitanje koje smo dugo i pažljivo smišljali, ili jer su nas još jednom podsjetili da smo ipak sami na ovom svijetu? Što vas može najviše rastužiti kad imate PMS?

Nije li prelijepa spoznaja da svakoj životnoj situaciji, najljepšoj i najružnijoj, možemo dati smisao, pretvarajući je u priču?
Neke stvari postanu tek kada se ispričaju. Druge se zapravo dogode tek kad se stave na papir, ispredene iz ljepljive paučine uspomena. Neki inače dosadni, prazni ljudi ožive i dobiju sve potrebne dimenzije tek kad postanu fiktivni junaci uzbudljive priče. A kako je pisanje i izvanredno ljekovit postupak duhovne inventure, i pisac i likovi, a bogami i publika profitiraju u ovoj iznimno kreativnoj akciji dobronamjerne mistifikacije realnosti.
Htjela sam zapravo reći da se iz nekih, kad ih čovjek bolje pogleda, vrlo jadnih, neobećavajućih i skromnih životnih situacija zna izvući zaista mnogo, samo ako čovjek ima mašte. Iz svoje nesreće dobar će pisac stvoriti plodnu sreću za svoje čitatelje, naravno, samo ako je prije toga usrećio i svoje likove. E sad me samo nemojte pitati je li nužno da sretnu prozu piše nesretan pjesnik i obratno. To je kao da dvojite je li vam teže glumiti sreću ili tugu, posebno ako nemate pravog razloga ni za jedno ni za drugo.
Muči me još jedna stvar: jeste li primijetili kako se sve oko nas mijenja s nama? Kako filmovi svaki put kad ih gledate izgledaju sasvim drukčije? Kako boja vaših uspomena ovisi o trenutnom raspoloženju i nekakvom nazovimo to tako, sazrijevanju? Pitam se mijenja li se to onda stvarnost prema našim pričama ili se to život igra s nama, dajući nam stalno nove uloge u kojima moramo zaboraviti poznate, stare i promijeniti se u trenu prema zahtjevima trenutka.
Da rezimiramo: pišem da još jednom proživim, arhiviram i privremeno zaboravim, kako bih oslobodila mjesta novim doživljajima. I da si netko, kome je moje iskustvo možda dragocjeno jer je slično onom koje ga tek očekuje, posudi što mu treba i da svojoj priči neki novi smisao.

Čitam neki dan, više se i ne sjećam dal na Blogu il u nekom (elektronskom) časopisu o važnosti riječi, jezika, svega ikad izgovorenog i napisanog u ljudskoj povijesti. Jezik i pismo, osim što su uporni i hrabri nositelji kolektivne memorije ljudske vrste, bitno označuju i svakoga od nas, omogućavaju nam socijalizaciju, uspjeh u društvu, ljubavnu i životnu sreću. Svatko je od nas više puta doživio neobičnu zgodu, koja mu je potvrdila važnost riječi i natjerala ga da razmisli o mističnoj vezi jezika i bliske stvarnosti koju pokreće. Znamo svi koliko mnogo može učiniti prava riječ u pravo vrijeme i obratno. Nisam vjernik, al znam da i sveti spisi poprilično mudruju o stvaralačkoj, pokretačkoj snazi riječi. E sad, kad znamo koliko je bitno ono što izgovorimo (napisano ima tek nešto manju snagu), možemo li se upitati koliko svjesno, spretno i savjesno baratamo svojim riječima? Koliko i vlastitu sudbinu određujemo onim što smo svjesno ili nesvjesno, puni ljubavi ili mržnje, proračunato ili u afektu, bunilu, rekli ili napisali i tako saopćili svijetu?
Nemam pojma, da vam pravo kažem, što vam zapravo želim reći, ali vjerojatno ciljam na to da se olako danas igramo riječima, razbacujemo značenjima, zlonamjerno iskrivljujemo smisao. Dok razulareni šef na poslu po ko zna koji put bez razloga viče na poniženog kolegu ili dok s razlogom bijesna majka obitelji tjera skrušenog oca u rodno mjesto, sjetim se redovničkih redova koji su se zakleli na šutnju i s poštovanjem održavaju svoj zavjet. Navikla sam slušati i besprizornu jezičnu buku, psovke, laži, smutnje i podvale, ali i pravo jezično blago, mudrosti i nježne riječi, tu silnu snagu još uvijek zapretenu u svom potencijalu.
Mislim da bi trebali više pripaziti što i kako govorimo, jer će zasigurno ostaviti trag u stvarnosti. Sve što smo ikad pomislili, rekli i učinili zapisano je na ploči vječnosti (ovo je iz neke mudre knjige) i svatko od nas je odgovoran za ono što ostavlja iza sebe.
I zamislite ono što ja pokušavam cijelo ovo vrijeme, da umjesto olakog laprdanja po kompjuteru, svoje misli morate bilježiti dlijetom i čekićem, i tucati kamen desetljećima da bi nešto ostalo iza vas.
Hvala na pažnji i dragocjenim komentarima, a kolege vjernike molim da me upute na stručnu literaturu.

Gledala sam taj film zadnji dan Motovuna, na koji sam morala doći zbog nekog posla, nakon 16 sati rada, totalno neispavana. Nisam ni znala što je na programu, sjela sam sva bijesna na trg, zgrabila kokice i molila boga da vesela svečanost mladosti što prije završi i da sretno stignem doma. I sam mučan polusan, inače zanimljiv film djelovao mi je zaista kao neka zastrašujuća halucinacija. Tim više što se gadno poklapao s mojim tadašnjim ljubavnim (ne)životom. Večeras se teško mogu prisjetiti teške, olovne tuge koja mi je tjerala krokodilske suze na oči i neobične mučnine u želucu, dok sam u toploj ljetnoj noći koja je svima drugima obećavala, na širokom platnu pratila očajnički bijeg od ljubavi. Koji me podsjetio na moj.
Nekoliko sati kasnije, dok sam se, već sasvim obnevidjela, s kolegom probijala kroz uglavnom sretno pijane mase na koncertu u podnožju gradića, učinilo mi se da sam, u magnovenju, ugledala poznato lice. I lice je mene pogledalo, kolega me požurivao, jer smo se morali vratiti, kad sam se drugi put okrenula, više ga nije bilo...
Šest mjeseci nakon susreta koji je mogao biti presudan, bitan, važan, koban, saznajem da je moj bivši dragi uspješno prošao terapiju brisanja i da se više ničega ne sjeća. Dapače, da je terapija bila toliko uspješna da me nije prepoznao ni te kobne ljetne noći punog mjeseca. I da je štoviše, upravo te tople ljetne noći, na obalama pitome istarske rječice, inspiriran alkoholom zoru dočekao s nepoznatom slučajnom prolaznicom. Dok sam se ja u autu, na putu kući, grizla što mu nisam potrčala u susret...
Bi li se nešto važno promijenilo da sam to učinila? Je li taj zaista neočekivani i bizaran susret bio doista slučajan? Jesmo li imali nas dvoje ipak neku obavezu prema vječnosti da zaboravimo što je bilo i pokušamo još jednom? Da li je potencijalna realnost te veze ona u mojoj ili njegovoj glavi? Jesu li moje uspomene samo moje i imam li ih pravo čuvati ili izbrisati po vlastitom nahođenju? Kad jednom formatiramo dušu, teško ćemo životu vratiti smisao. I po cijenu da trpim pod teretom vlastitih osjećaja i odluka, ipak mi je ljepše živjeti, uživati u sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. U tom beskrajnom prostoru najbitnije stvari su ipak vječne i ništa ih ne može izbrisati. A ljudi koji se vole nalaze se ponovo jer se vole, bez uobičajenih romantično-filmskih peripetija i hepienda u drugom nastavku.

Kad sam bila mala voljela sam kopati po stvarima svojih roditelja. Nisam baš neki sportski tip, nakon što sam se u trećem razredu zbog zlostavljanja prijateljica iz razreda naglo udebljala morala sam odustati i od karijere balerine, ali oduvijek sam bila istraživački duh. I uglavnom, preturajući tako po prastarim uspomenama, dokumentima i spisima, pronašla sam svežanj pisama i crno-bijelih slika raznih djevojaka. Odjevenih, naravno, i to po modi iz 60-tih. Otvorim superznatiželjna kakva jesam prvo pismo, a kad ono: ljubavno. Cura iz pripizdine, negdje sa srpsko-rumunjske granice na ćirilici iz sve snage pati za mojim ocem. Otvorim drugo, suze razmazale gustu tintu, mlada Makedonka pita starog kad će joj doći. Otvorim treće, piše nesretna Primorka, nedostaje joj rječiti ljubavnik koji je obećao da će ju uzeti al ga nema...I tako cijeli svežanj, jedno 50-tak pisama, iz svih dijelova bivše Jugoslavije, trofeji mog oca s odsluženja vojnog roka i s radnih akcija! Kako su te žene patile, što su sanjale, strah me i pomisliti! Ove naše sajber-patnjice danas su mačji kašalj prema ljubavnim bolima omladinki, koje su u doba Beatlesa danju krampovima razvaljivale buduće auto-puteve, a noću skrivećki brojale zvijezde s naočitim momcima iz susjedne republike.
Koliko smo im svjetlosnih godina daleko, i koliko blizu mi, moderne usamljene sajberžene, koje svoje najveće ljubavi nikad nećemo ni sresti, a kamoli pojesti s njima pohani mesni doručak na trasi pruge Brčko-Banovići...Naša elektronska pisma puno brže stižu i puno se brže zaboravljaju, naša je patnja virtualna, kao i prostor kojim putuje, naši su ljubavnici - tek naši izmišljeni konstrukti...

Moja draga kolegica pita se, sa zebnjom, što je s njenim pismima koja je slala ovoj i onoj svojoj ljubavi. Je li na sigurnom mejl koje sadrži cijelu nju u tom jednom tako intenzivno, davno proživljenom virtualno-ljubavnom trenu, može li ga u nekom drugom momentu sad možda već nesklono biće iz bilo kojeg razloga zloupotrijebiti?
Razmišljam o tome i pitam se postoji li rizik ulaska u sajber-komunikaciju i jesmo li ga svjesni? Čime dakle razmišljamo kad se zaljubljujemo napamet i naslijepo, znamo li što stavljamo na kocku kad svoju ljubav s tko zna kojim mejlom upućujumo na nepoznatu adresu i oduševljavamo se hrpicom tuđih vješto poslaganih riječi? Naravno, u opasnosti smo samo ako cijelu igru ozbiljno shvaćamo. Ako vas sve to samo strašno zabavlja, nema ni straha od neočekivane reakcije druge strane. Jer znate i sami tko sve može biti s druge strane žice. I da normalni ljudi u ovo vrijeme obično ne sjede pred kompjuterom.
Kažu da i u stvarnom životu, u ljubavi treba uvijek sačuvati dozu zdravog razuma. Tako i ovdje. Ostanite jednom nogom ipak na zemlji, sačuvajte jedan dio svoje intimnosti samo za sebe i ne razbacujte se osjećajima, ako se bojite da bi jednog dana mogli biti upotrijebljeni protiv vas. Sjetite se prvog što su vas naučili kad ste bili mali: ne pričajte s neznancima i ne uzimajte bombone od smiješnih čikica...
Kad si jednom tako utvrdite granice, zaista možete bezgranično uživati u najljepšem i najčudnijem svijetu na svijetu - dok taj neobični sajber-freak/uša zaista ne zasluži da uđe u vaš život ;)

Šećem ja tako rivom i svakih petnaest minuta stiže novi ribar s mrežom punom morskih nemani iz mračnih dubina. Onda se svi skupe na rivi, prekinu jutarnji ritual s kavom (novine stižu tek u 1) i komentiraju ulov. Tako prođe dan. A onda padne noć i ide se na more. Ili se dolazi s njega. Velike ribarice iskrcavaju na kraju lukobrana ribu za restorane i sretnije jedriličare. A ako skupite malo vremena između dva ribanja navratite do posebno skladnog, srcu dragog i oku ugodnog kompleksa crkve Sv. Mikule na brdu ponad mjesta a usred vinograda, pa na obližnju plažu, na kojoj još od grčkih vremena, uz samo more izvire pitka voda. Zato je Vis, uz Hvar, jedan od najstarije naseljenih otoka na Jadranu, ako se ne varam. Plaža je najljepša pretkraj ljeta, kad opusti od turista. I kad nema žive duše, na njoj se igra porodica vrlo mudrih mačaka. Ali to nismo snimili. Jezik je Višana vrlo lijep, a i ribe koje love u najčišćem moru na Jadranu. Voljela bih vam nešto ispričati i o povijesti sukoba viških ribara i Venecije, kao i o slavnoj ribarskoj tradiciji, regatama do Palagruže i gajeti falkuši.

I zato, dok ne nađem neki artikulirani tekst o vrlo zanimljivoj povijesti otoka i mjesta posjetite virtualnu galeriju http://www.pfi.hr/image-gallery/komiza2004.htm:



Jedan zanimljiv link: http://www.komiza.com/story.htm

Dakle, ovo je suton na moru, negdje u otocima između Splita i Zadra. Sami nađite zapad ili sjevernjaču, ako imate sekstant.

A ovo je crkva Sv. Marije, u sklopu benediktinskog samostana iz 12. stoljeća. Vrhunska kulturna i turistička atrakcija, pogodite gdje se nalazi kad je u tako neobičnom stanju?



Mala pomoć:


Ovaj magarac i njegova kolegica koza mirno pasu kraj samostana i uz turiste danas su jedini stalni žitelji ovog neobičnog mjesta, koje je inače bilo naseljeno još u propovijesti.
Jeste li pogodili gdje smo? :)

Evo jedne genijalne tipologije/galerije likova koji se pojavljuju na net-forumima (hvala Kesten). Vjerujem da je većina vas prodangubila poprilično vremena i na forumu prije nego je zasjela pisati nešto tako zanimljivo i literarno vrijedno kao što je internet-dnevnik...Ja imam svoje mišljenje o forumima, na neke sam greškom zalutala i mogu reći da mi je žao vremena koje sam tamo izgubila. Naravno, nešto sam i dobila: dobronamjerna i ona druga mišljenja velikog broja ljudi, nekakvo iskrivljeno ogledalo... Ali nikad nisam shvatila koja je zapravo svrha takvih virtualnih okupljališta. Razumjela bih da pokretači raznim reklamama i brojem posjeta ostvaruju neku veliku dobit. Ne vidim ni dobit za posjetioce, osim golemih telefonskih računa, kad se jednom navuku na besmisleno chatanje satima. No ono što je svakako najzanimljivije je gore spomenuta galerija likova, bolje rečeno spodoba koje se vuku po tim forumima. Zašto to čine? Što time zamjenjuju? Ako već nemaš obitelj, ženu, djecu, seksualnog partnera, kućnog ljubimca, nije li ljepše na miru ispisivati stranice svog dnevnika nego se satima i danima svađati s maloumnim kretenima koji će učiniti sve da dobiju mrvicu pažnje? Naravno, nakon nekog vremena čovjek se navikne, pa više i ne primjećuje neke stvari, ali zna se desit, da ti, ničim izazvan, neki takav sitni ljigavac uleti kad najmanje očekuješ i pokvari ti dan...Sad znate zašto mi je dodijeljena titula djeve iz okvira...Kad god sam na forumu trazila pomoć oko hitnog tehničkog problema ili informacije vezane za kupovinu auta ili stana, dobivala sam korisne i vrijedne odgovore. Ali kad bih se, iz čistog altruizma ili potrebe da pomognem jer sam i sama kroz isto prošla, pokušala uključiti na neki od 'chaterskih podforuma', redovno bih uletjela u stravične, besmislene rasprave nabijene negativnim emocijama i najgadnijim psovkama. I to si rade ljudi koji se nikad u životu nisu ni vidjeli? Možda sam ja preosjetljiva, ali mi je naprosto nezamislivo da me vrijeđaju i ponižavaju anonimni neodgojeni balavci na ego-tripu koji misle da im nitko ne može stati na kraj. I još se takvim dilajlama daje da moderiraju, umjesto da ih se strpa na sigurno, u zoološki vrt. Znam da to ne smeta samo mene, al valjda je prosječni posjetilac foruma okorjeli mazohist, tako da mu (češće joj) takav pristup i maltretiranje i odgovara. Ok, ignorirat ću to ili ću samo odmahnuti rukom, ali kakvo smo mi jebeno društvo ako razumijemo samo vrijeđanje, a reagiramo samo na ponižavanje, ako ne možemo podnijeti različitost, ako raspravu vode siledžije, a na riječ tolerancija prisutne žrtve uglavnom odgovaraju histeričnim smijehom?
Uglavnom, razmislite malo o svojim razlozima i izaberite svoj lik. Ugodno surfanje!

Until the End of the World, soundtrack
Priča, dakle, ide ovako: gledala sam ovaj film davno, trajao je jedno četiri sata i već na prvo gledanje zaljubila sam se u njega. Bio je sve što očekujem od jednog filma. Onda je prošlo nekoliko godina i ja sam živjela u nekoj drugoj zemlji, za praznike sam došla doma, spojila se na net i na ircu, baš negdje pred novu godinu, upoznala dva simpatična dečka, koji su se spojili iz nekog sajberkafea. Ispostavilo se da imamo slične ukuse, s tim da su oni tada živjeli u Parizu. Izmijenili smo adrese i brojeve, popričali o Wendersu i književnosti i otišli svaki na svoju feštu. Kad sam se nakon praznika vratila na studij u daleku zemlju, čekalo me iznenađenje: maleni paketić iz Francuske! Moja dva nova prijatelja poslala su mi kazetu sa soundtrackom iz mog najdražeg filma! Od tada pa do kraja te godine u mom društvu slušala se samo ta kazeta, i naravno, kad smo se vraćali doma, netragom je nestala.
Ne znam da li ju je netko od vas slušao i voli li Wendersa. Ako postoji netko tko ima kazetu "Do kraja svijeta" nek mi se javi. Voljela bih ponovo čuti te pjesme.
***
Until The End of the World is an odyssey for the modern age. As with Homer's Odyssey, the purpose of the journey is to restore sight -- a spiritual reconciliation between an obsessed father and a deserted son. Dr. Farber, in trying to find a cure for his wife's blindness, has created a device that allows the user to send images directly to the brain, enabling the blind to see. The creation and operation of such a machine is in stark contrast to a deteriorating global situation, where the continued existence of mankind is under threat from a nuclear powered satellite that is falling toward earth. Until The End of the World is a tale of love and hope -- a metaphor for the journey we must
all take toward our future…the ultimate road movie.

Neiscrpno vrelo inspiracije - Forum - ponudio nam je još jednu uzbudljivu temu. Cure se pitaju: je li zdravo i kako je moguće BAŠ TOLIKO mrziti nekoga za kim ste dojučer slinili ko poljski puž…Zašto su ljubav i mržnja toliko isprepleteni osjećaji, da nas intenzitetom nekontrolirane energije potpuno blokiraju u svakodnevnici?
Svatko od nas je barem jednom bio zaljubljen, ono baš ludo, sretno ili nesretno, nije bitno, svi smo se gubili u hormonalnim olujama i hvatali ko utopljenici za iluziju da će nam baš to biće, koje su izabrali naši podivljali hormoni pružiti sreću i životni smisao…Sad, možda bi bolji naslov za vašu autoricu u najboljim godinama bio "Kako biramo", jer kad čovjek stvari pogleda malo sa strane, hladne glave, ljubavne situacije i kombinacije u koje upadamo obično su tek beskrajno smiješne…
Kad se zaljubimo, po kojim kriterijima smo izabrali partnera? Svi imamo neku sliku u glavi, neki nemogući arhetip koji vučemo iz dubina podsvijesti i kolektivne memorije, ideal koji valjda služi samo da poveća nesreću i kronično nezadovoljstvo ljubavnim životom. Mislim čak da su oni koji puno biraju mnogo nesretniji u ljubavi od jednostavnih ljudi, koji uživaju u drugima i uzimaju od srca sve što im život pruža.
Za razliku od muškaraca, kojima društvo od malih nogu nameće prilično jednostavan ideal sisate i guzate plavuše, lomne u struku i nezahtjevne u konverzaciji, žene očekuje sigurna patnja u životu: njihov izabranik, osim što mora biti crne kose, plavih očiju i širokih ramena, mora biti i nježan, pametan, elokventan i duhovit, a bogatstvo tjelesnih i duševnih vrlina morao bi pratiti i podjednako kvalitetan vozni park i zbirka kreditnih kartica…Neću sad o materijalnim dobrima, jer su ona prosječnoj ženi i muškarcu ipak puno lakše dostižna od duhovnih kvaliteta koje su prisiljeni tražiti od idealiziranog partnera. Pita kolegica zašto joj se dešava da čovjeka kojeg je godinama obožavala sad toliko mrzi da gubi sve ostale normalne životne porive…Pa očito zato što ju je prevario i iznevjerio: nije se pokazao dostojnim idealnog kalupa u koji ga je godinama pokušavala ugurati. Osobno pocrvenim od srama i neugode kad se sjetim na koji sam način obožavala svoje dečke, nametala im vrline i zahtjeve koje naprosto nisu mogli slijediti, tražila od njih da budu savršeni i bezgrešni…I onda bi se, nakon nekog vremena, moj san počeo urušavati sam od sebe, jer mi usprkos bliskosti i dobrom seksu, ti dečki nisu mogli biti i otac i mati, i majka Tereza i Djed Mraz…Nepošteno je očekivati od bića koje je vrlo nalik vama, jer svi smo mi uglavnom vrlo slični jedni drugima, da bude natčovjek. I mrziti ga kad to ne može ili ne želi biti. Zato i postoji ona izreka o tuđim cipelama: prije nego osudiš i zamrziš nekoga koga si jako volio, pa te jako povrijedio, pokušaj se staviti na njegovo mjesto, u njegovu kožu. Zamisli kako bi tebi bilo da si s nekim nalik sebi, koliko bi izdržao s takvom osobom. I promijeni se, dok ne postaneš osoba s kojom bi rado proveo cijeli život. Onda će sigurno biti puno više mjesta za ljubav i puno manje razloga za mržnju.

osjećate li i vi tu posebnu vedrinu predblagdanskog raspoloženja? Zrak je zimski, svjež i čist, sjene pod golim drvećem više ne tjeraju u sjetu, već bude optimizam i novu krv u očekivanju proljeća. Lijepo je znati da nas u svakom novom danu čeka nešto lijepo i netko dobar, da se svako slučajno loše raspoloženje može promijeniti u času. Čim otvoriš oči, žamor s ceste i sunce što te uporno budi govore ti da je život dobar. I onda nije teško ni učiti ni raditi, jer znaš da te za svaki pomak, za svaku stvar koju si učinio za sebe i za druge čeka uzbudljiva nagrada. Nekom je to nogometna lopta za Novu godinu, nekom turistički aranžman, nekom avanturističko-romantični vikend na selu...
U međuvremenu, dok razmišljamo što bismo sve mogli promijeniti danas i u godini pred nama, predlažem vam da pogledate starije postove s anti-blog poezijom. Znalci mi kažu da je to ipak najkvalitetniji dio bloga ...
Uživajte :)

Sigurno se i vama puno puta desilo. Da pričate s nekim koga dobro poznate i jednostavno se ne možete nigdje naći, gubite se jedan drugome ko pijesak kroz prste.Ili kao da lovite leptire naslijepo, onim ogromnim nezgrapnim austrougarskim prirodnoznanstvenim mrežama. Znam, reći ćete mi, to je zbog interneta. Da pričamo uživo, uvijek bi postojala mogućnost korekcije, dopune, objašnjenja, smješka ili usklika prepoznavanja koji bi spasio situaciju...
Recite mi, ima li onda uopće smisla pričati o važnim stvarima na ovaj način? Nije li internet ipak prvenstveno sredstvo tehničke komunikacije i prijenosa informacija? Mogu li se osjećaji,
želje, čežnje i slike snova ikada prenijeti digitalnim putem? Dobro razmislite.
Sjetite se koliko ste puta bili krivo shvaćeni, jer ste izabrali krivi medij, ismijani, jer ste nekome rekli da ga volite dok je s druge strane žice listao pornjavu za večernji drk (oprostite dame).
I koliko god se trudila da podijelim svoju radost i tugu, ispada da te, dok me sada čitaš, ipak ostavljam samog, prepuštenog zujanju ventilatora i bespomoćnog u dešifriranju tuđeg teksta. Pred ekranom smo uvijek sami, iluzija je dopuštena, naravno, ali suvišna. I doživljaj najviše ovisi o sposobnosti maštanja i zamišljanja potencijalnog razvoja situacije.
Zamislite kolike su tu mogućnosti ne samo manipulacije, nego i razočaranja. Jer što si ja veću priču, igru izgradim u glavi na osnovu formule koju sam dešifrirala kako sam znala i umjela, toliko su veće šanse da se ona sruši kao kula od karata u dodiru s realnošću.
Ja se toga ne plašim, a vi nemojte reći da vas nisam upozorila.

Sad kad sam napokon skuzila kako se traze i skidaju slike za blog, otkrila sam novu strast. Listajuci web-albume za ovaj post, osjetila sam i dosad nepoznato, neobicno uzbudjenje. Slicno onome vikend-uzbudjenju nakon napornog radnog tjedna, kad se tusirate i cekate poziv koji ce vam javiti ide li se na more ili u planine.

Zaintrigirao me i jedan post danas s Foruma: "stalno jure u susret nečemu što je već odavno prošlo". To me podsjetilo na jedan komentar na mom blogu: "ne, ne treba bježati od ljudi, čak ni kada im trčiš u susret". Možda zaista radije jurimo u rikverc. Ko zna zašto.

Kad kupite časopis, gledate li radije slike ili čitate zanimljive tekstove?

Čituckam maloprije, gubeći vrijeme, pomalo po Forumu i vidim, ponovo je aktualna tema (ne)povjerenje. Razočarani, ogorčeni, napušteni, izgubljeni, proklinju gorku sudbinu i nevjerne partnere koji su ih ponovo, po ko zna koji put, prevarili i iznevjerili. I pitaju se zašto im (nam) se stalno ponavlja isti rašomon-obrazac: prepustimo se nekome potpuno, bez zadrške, damo mu sve i taj nas iskoristi, uzme što mu treba i pobjegne u nepoznatom pravcu...Ne pitamo se kako priču vidi druga ili treća strana, naravno, tko je kome tu što dao ili uzeo... I tako, zbor prevarenih, ponavlja istu priču unedogled, bez prevelike potrebe da sagleda i vlastitu krivnju u tim tako tragičnim, nepravednim i neljudskim odnosima (ne)povjerenja. A ja vam pitam: biste li i svoj novac povjerili strancu na način na koji nudite sebe za jednu noć užitka ili malo sreće? Biste li nekome tko je slučajno svratio u vaš život dali na povjerenje auto, kuću, psa i ribicu? Naravno da ne. No sebe je očito lako dati, baciti čak u ruke nekome tko to sasvim sigurno nije ni tražio a vjerojatno i ne želi. Takvo poklanjanje povjerenja na slijepo liči mi najviše na odustajanje od sebe: ono, kao, sebi ne trebam, pa me uzmi ti, možda ćeš me znati bolje iskoristiti...
S druge strane, povjerenje nije ni mistična, ni filozofska kategorija. To je odnos u koji ulazimo svaki put kad na ulici ili na tržnici popričamo sa susjedom ili prodavačem metli, to je sigurnost da ćemo za osmijeh dobiti osmijeh, saznanje da nas svaki novi dan čeka nešto novo i lijepo. To je povjerenje. I teško je za njega tražiti garanciju od drugoga, jer ovisi uvijek i samo o nama. Jer samo ja mogu i znam dati, i znam da ću dobiti uvijek samo onoliko koliko sam dala. To je jedino povjerenje koje mogu kontrolirati. Samo o meni dakle ovisi kako će mi se vlastito povjerenje vratiti.

MORE I STIJENA
SUDARAJU SE UPORNO
JER STIJENA NEĆE
A MORE NE MOŽE POPUSTITI
JER MORE MORA IĆI SVOME KRAJU
A STIJENA MU MORA STATI NA PUT
VOLE LI SE ILI MRZE
STIJENA I MORE
MORE I JA
DOK SE TAKO UPORNO SUDARAMO?

Maloprije, dok sam se kupala, pa mi je riknuo bojler taman kad sam samponirala kosu, i dok sam dakle psujuci u sebi cekala da se zagrije voda u drugom bojleru, sjetila sam se scene iz jednog filma. U biti, flesh me tresnuo tako da sam se jedva sjetila isprati.
Radi se o jednom art-filmu, ne znam dal je francuski ili belgijski, uglavnom u kuci na selu par, momak i cura provode neko vrijeme skupa, svojevoljno izolirani od vanjskog svijeta. Ne sjecam se tocno sad cijele radnje, samo te scene, kad i njima nestane struje, pa on njoj pere kosu u kuhinji, starim vrcem. Ta scena, dakle, traje nekih 5 minuta i cijelo vrijeme on njoj samo njezno pere kosu i ispire, ispire, ispire, vjecno. Mislim da mi je to najromanticnija, najnjeznije i najljubavnija scena u nekom filmu koju sam ikad gledala. A gledala sam ja i par erotskih filmova, da ne kazem pornica. Ne znam zasto mi je to tako ostalo u glavi ni zasto sam se toga maloprije sjetila.
Sjeca li se netko iz kojeg je to filma?
Imate li i vi takve neke scene koje nikako ne mozete zaboraviti, koje sanjate i zelite da se i vama dogode?

Evo prve zadane teme, na koju smo došle slučajno prijateljica i ja neki dan, polemizirajući o (be)smislu blogiranja. Savjetovala mi je da izmijenim dizajn bloga, jer je to kao jako važno. Njoj je to, veli, najvažnije, čak jedino važno. Ispada da moja draga kolegica ubaci tu i tamo kakav tekst, čisto da popuni rupe u dizajnu, jel. Ja, koja sam tada prvi put primjetila da mi blog ima nekakav dizajn odgovorila sam joj protupitanjem:
- Voliš li čokoladu?
- Volim,naravno, znaš da volim.
- Koju voliš najviše?
- Švicarsku, sa brazilskim kakaom, za kuhanje, kakao 98,57%
- I šta te kod nje najviše privlači, zašto ju sanjaš kad ti je najteže? Dobro razmisli. Papirna ambalaža ili gorko-slatka unutrašnjost, koja ti budi sva čula?

Da bi čovjek bio zadovoljan ne treba biti baš previše sretan...dovoljno je da se riješi suvišne gorčine. No s razlozima za tugu, bijes, strepnju i jad nestaje i inspiracija za patnju, izmišljena, realna, usmena ili pismena. Uglavnom, mogu vam pisati o čemu god želite, bez prevelike težine i s blaženim osjećajem ljubavi prema bližnjem. Ne znam je li to posljedica treninga pilatesa ili čega...uglavnom, predlažite teme o kojima biste voljeli čitati, predložite i formu, slobodno...što god vas muči, bit će mi drago da svojim skromnim iskustvom, slobodnom mišlju i oštrim perom pomognem u razmišljanjima o vječnim životnim pitanjima....Hvala na sugestijama i lakunoć svima :)

sto vam jos zapravo treba da biste bili uistinu
sretni?

POGODITE KOGA ILI ŠTO :)





ps. a svi vi koji i dalje patite, recite mi molim vas zašto to činite? :)