Marketing
Ljubavna pisma s predumišljajem
Kad sam bila mala voljela sam kopati po stvarima svojih roditelja. Nisam baš neki sportski tip, nakon što sam se u trećem razredu zbog zlostavljanja prijateljica iz razreda naglo udebljala morala sam odustati i od karijere balerine, ali oduvijek sam bila istraživački duh. I uglavnom, preturajući tako po prastarim uspomenama, dokumentima i spisima, pronašla sam svežanj pisama i crno-bijelih slika raznih djevojaka. Odjevenih, naravno, i to po modi iz 60-tih. Otvorim superznatiželjna kakva jesam prvo pismo, a kad ono: ljubavno. Cura iz pripizdine, negdje sa srpsko-rumunjske granice na ćirilici iz sve snage pati za mojim ocem. Otvorim drugo, suze razmazale gustu tintu, mlada Makedonka pita starog kad će joj doći. Otvorim treće, piše nesretna Primorka, nedostaje joj rječiti ljubavnik koji je obećao da će ju uzeti al ga nema...I tako cijeli svežanj, jedno 50-tak pisama, iz svih dijelova bivše Jugoslavije, trofeji mog oca s odsluženja vojnog roka i s radnih akcija! Kako su te žene patile, što su sanjale, strah me i pomisliti! Ove naše sajber-patnjice danas su mačji kašalj prema ljubavnim bolima omladinki, koje su u doba Beatlesa danju krampovima razvaljivale buduće auto-puteve, a noću skrivećki brojale zvijezde s naočitim momcima iz susjedne republike.
Koliko smo im svjetlosnih godina daleko, i koliko blizu mi, moderne usamljene sajberžene, koje svoje najveće ljubavi nikad nećemo ni sresti, a kamoli pojesti s njima pohani mesni doručak na trasi pruge Brčko-Banovići...Naša elektronska pisma puno brže stižu i puno se brže zaboravljaju, naša je patnja virtualna, kao i prostor kojim putuje, naši su ljubavnici - tek naši izmišljeni konstrukti...
Moja draga kolegica pita se, sa zebnjom, što je s njenim pismima koja je slala ovoj i onoj svojoj ljubavi. Je li na sigurnom mejl koje sadrži cijelu nju u tom jednom tako intenzivno, davno proživljenom virtualno-ljubavnom trenu, može li ga u nekom drugom momentu sad možda već nesklono biće iz bilo kojeg razloga zloupotrijebiti?
Razmišljam o tome i pitam se postoji li rizik ulaska u sajber-komunikaciju i jesmo li ga svjesni? Čime dakle razmišljamo kad se zaljubljujemo napamet i naslijepo, znamo li što stavljamo na kocku kad svoju ljubav s tko zna kojim mejlom upućujumo na nepoznatu adresu i oduševljavamo se hrpicom tuđih vješto poslaganih riječi? Naravno, u opasnosti smo samo ako cijelu igru ozbiljno shvaćamo. Ako vas sve to samo strašno zabavlja, nema ni straha od neočekivane reakcije druge strane. Jer znate i sami tko sve može biti s druge strane žice. I da normalni ljudi u ovo vrijeme obično ne sjede pred kompjuterom.
Kažu da i u stvarnom životu, u ljubavi treba uvijek sačuvati dozu zdravog razuma. Tako i ovdje. Ostanite jednom nogom ipak na zemlji, sačuvajte jedan dio svoje intimnosti samo za sebe i ne razbacujte se osjećajima, ako se bojite da bi jednog dana mogli biti upotrijebljeni protiv vas. Sjetite se prvog što su vas naučili kad ste bili mali: ne pričajte s neznancima i ne uzimajte bombone od smiješnih čikica...
Kad si jednom tako utvrdite granice, zaista možete bezgranično uživati u najljepšem i najčudnijem svijetu na svijetu - dok taj neobični sajber-freak/uša zaista ne zasluži da uđe u vaš život ;)
Post je objavljen 12.12.2004. u 15:49 sati.