Marketing
Zašto pišem i drugi eseji...
Nije li prelijepa spoznaja da svakoj životnoj situaciji, najljepšoj i najružnijoj, možemo dati smisao, pretvarajući je u priču? 
Neke stvari postanu tek kada se ispričaju. Druge se zapravo dogode tek kad se stave na papir, ispredene iz ljepljive paučine uspomena. Neki inače dosadni, prazni ljudi ožive i dobiju sve potrebne dimenzije tek kad postanu fiktivni junaci uzbudljive priče. A kako je pisanje i izvanredno ljekovit postupak duhovne inventure, i pisac i likovi, a bogami i publika profitiraju u ovoj iznimno kreativnoj akciji dobronamjerne mistifikacije realnosti.
Htjela sam zapravo reći da se iz nekih, kad ih čovjek bolje pogleda, vrlo jadnih, neobećavajućih i skromnih životnih situacija zna izvući zaista mnogo, samo ako čovjek ima mašte. Iz svoje nesreće dobar će pisac stvoriti plodnu sreću za svoje čitatelje, naravno, samo ako je prije toga usrećio i svoje likove. E sad me samo nemojte pitati je li nužno da sretnu prozu piše nesretan pjesnik i obratno. To je kao da dvojite je li vam teže glumiti sreću ili tugu, posebno ako nemate pravog razloga ni za jedno ni za drugo.
Muči me još jedna stvar: jeste li primijetili kako se sve oko nas mijenja s nama? Kako filmovi svaki put kad ih gledate izgledaju sasvim drukčije? Kako boja vaših uspomena ovisi o trenutnom raspoloženju i nekakvom nazovimo to tako, sazrijevanju? Pitam se mijenja li se to onda stvarnost prema našim pričama ili se to život igra s nama, dajući nam stalno nove uloge u kojima moramo zaboraviti poznate, stare i promijeniti se u trenu prema zahtjevima trenutka.
Da rezimiramo: pišem da još jednom proživim, arhiviram i privremeno zaboravim, kako bih oslobodila mjesta novim doživljajima. I da si netko, kome je moje iskustvo možda dragocjeno jer je slično onom koje ga tek očekuje, posudi što mu treba i da svojoj priči neki novi smisao.
Post je objavljen 14.12.2004. u 23:40 sati.