Thank you for the days,
Those endless days, those sacred days you gave me.
I'm thinking of the days,
I won't forget a single day, believe me.
I bless the light,
I bless the light that lights on you believe me.
And though you're gone,
You're with me every single day, believe me.
Days I'll remember all my life,
Days when you can't see wrong from right.
You took my life,
And then I knew that very soon you'd leave me,
But it's all right,
Now I'm not frightened of this world, believe me.
I wish today could be tomorrow,
The night is dark,
It just brings sorrow, let it wait.
Thank you for the days,
Those endless days, those sacred days you gave me...
Elvis Costello, Days
Until the End of the World, Wim Wenders, 1991. Soundtrack
Neiscrpno vrelo inspiracije - Forum - ponudio nam je još jednu uzbudljivu temu. Cure se pitaju: je li zdravo i kako je moguće BAŠ TOLIKO mrziti nekoga za kim ste dojučer slinili ko poljski puž…Zašto su ljubav i mržnja toliko isprepleteni osjećaji, da nas intenzitetom nekontrolirane energije potpuno blokiraju u svakodnevnici?
Svatko od nas je barem jednom bio zaljubljen, ono baš ludo, sretno ili nesretno, nije bitno, svi smo se gubili u hormonalnim olujama i hvatali ko utopljenici za iluziju da će nam baš to biće, koje su izabrali naši podivljali hormoni pružiti sreću i životni smisao…Sad, možda bi bolji naslov za vašu autoricu u najboljim godinama bio "Kako biramo", jer kad čovjek stvari pogleda malo sa strane, hladne glave, ljubavne situacije i kombinacije u koje upadamo obično su tek beskrajno smiješne…
Kad se zaljubimo, po kojim kriterijima smo izabrali partnera? Svi imamo neku sliku u glavi, neki nemogući arhetip koji vučemo iz dubina podsvijesti i kolektivne memorije, ideal koji valjda služi samo da poveća nesreću i kronično nezadovoljstvo ljubavnim životom. Mislim čak da su oni koji puno biraju mnogo nesretniji u ljubavi od jednostavnih ljudi, koji uživaju u drugima i uzimaju od srca sve što im život pruža.
Za razliku od muškaraca, kojima društvo od malih nogu nameće prilično jednostavan ideal sisate i guzate plavuše, lomne u struku i nezahtjevne u konverzaciji, žene očekuje sigurna patnja u životu: njihov izabranik, osim što mora biti crne kose, plavih očiju i širokih ramena, mora biti i nježan, pametan, elokventan i duhovit, a bogatstvo tjelesnih i duševnih vrlina morao bi pratiti i podjednako kvalitetan vozni park i zbirka kreditnih kartica…Neću sad o materijalnim dobrima, jer su ona prosječnoj ženi i muškarcu ipak puno lakše dostižna od duhovnih kvaliteta koje su prisiljeni tražiti od idealiziranog partnera. Pita kolegica zašto joj se dešava da čovjeka kojeg je godinama obožavala sad toliko mrzi da gubi sve ostale normalne životne porive…Pa očito zato što ju je prevario i iznevjerio: nije se pokazao dostojnim idealnog kalupa u koji ga je godinama pokušavala ugurati. Osobno pocrvenim od srama i neugode kad se sjetim na koji sam način obožavala svoje dečke, nametala im vrline i zahtjeve koje naprosto nisu mogli slijediti, tražila od njih da budu savršeni i bezgrešni…I onda bi se, nakon nekog vremena, moj san počeo urušavati sam od sebe, jer mi usprkos bliskosti i dobrom seksu, ti dečki nisu mogli biti i otac i mati, i majka Tereza i Djed Mraz…Nepošteno je očekivati od bića koje je vrlo nalik vama, jer svi smo mi uglavnom vrlo slični jedni drugima, da bude natčovjek. I mrziti ga kad to ne može ili ne želi biti. Zato i postoji ona izreka o tuđim cipelama: prije nego osudiš i zamrziš nekoga koga si jako volio, pa te jako povrijedio, pokušaj se staviti na njegovo mjesto, u njegovu kožu. Zamisli kako bi tebi bilo da si s nekim nalik sebi, koliko bi izdržao s takvom osobom. I promijeni se, dok ne postaneš osoba s kojom bi rado proveo cijeli život. Onda će sigurno biti puno više mjesta za ljubav i puno manje razloga za mržnju.