Marketing
Ljubav - šta je to, te kako se, kamo i čime vodi?
Večeras sam baš nešto posebno dobre volje i raspoložena za laprdanje, kad već ništa drugo ne mogu raditi...
Kako da vam kažem...zaboravila sam voziti bicikl! Eto, dogodilo se, nisam ga dugo vozila i sad me strah...Znam da zvuči blesavo, i sama sam svjesna da mi se ništa neće dogoditi, da je to pravi užitak, ali eto...imam neke blokade, kočnice...Kad smo već kod kočnica sjetila sam se one stare feminističke: "Ženi treba muškarac ko ribi bicikla". Nikad nisam razumjela tu izreku. Zašto bi se riba lišila bicikle, zar bi onda bila manje žena? Moram priznati da se glupo osjećam, jer osim s biciklama, imam, tj. nemam problema s muškarcima. A to je tako suvišno... Jer odnos muškarca i žene je NAJPRIRODNIJI odnos na svijetu. Da stavite bilo koju kombinaciju ta dva spola jedno nasuprot drugom, prema prirodnim zakonima prije ili kasnije poševili bi se i nastavili vrstu. Zašto onda ja to ne mogu? Mislim, zašto kompliciram? Zašto jednostavno ne uzmem šta mi treba i odem mirno spavati? Znam u čemu je problem, učili smo na postdiplomskom: radi se o problemu odnosa prirode i kulture: Što se čovjek više udaljava od svoje prirodne biti, pod utjecajem kulture (tu spadaju sva dostignuća moderne civilizacije i povijesno nataložena znanja i tradicije), s individualnim razvojem preuzima i brdo raznih konvencija, pravila ponašanja, zabrana, prisila i ostalih pizdarija koje ga pretvaraju u društveno prihvaljiv stroj, mehanizam na daljinsko upravljanje. Sad mi se ne da raspravljati o odnosu pojedinca i društva, zanimaju me samo te naučene kočnice i blokade, koje nas ometaju i sprječavaju u međusobnoj komunikaciji. Pametni smo, puno toga znamo, osjećamo, želimo si puno toga reći. A ne možemo. I umjesto da nekome tko nam je drag pokažemo koliko ga volimo, izvitopereni putevi naše duše prefabriciraju našu poruku prema nekon društveno-iskrivljenom modelu, pa to ili odšutimo ili nam čak izleti sasvim suprotna izjava. Dešava se da tako, zbog straha stečenog pri odrastanju, povrijedimo i ne želeći drage ljude. Mogu i ilustrirati: svatko od nas, barem u najranijoj mladosti, bio je tajno zaljubljen u nekoga, kome se nije usudio približiti. Ili se u društvu te osobe ponašao čudno: umjesto da pokažemo ljubav, bili smo agresivni ili plašljivi...Meni je glupo što mi se takve stvari dešavaju danas, kad bih već morala odgajati svoju djecu...Zašto nam je tako teško pokazati što osjećamo i dati to do znanja onome koga volimo? Što bismo mogli izgubiti na taj način, čega se bojimo? Mislim da danas samo neupućene osobe vjeruju da je kulerski stil u modi. Uglavnom, odlučila sam da ću se više smiješiti ljudima i pokazati im koliko mi znače. I da ću dati više šanse svim zanimljivim dečkima koje stalno srećem, umjesto da im se samo zbunjeno smješkam, sramim se i okrećem glavu u drugom smjeru. Mislim da je to opći trend i vjerujem čak da napokon dolazi vrijeme velike i plodne pomirbe pasa i mačaka. 
Post je objavljen 16.12.2004. u 22:46 sati.