i z l o g b l o g a

http://www.youtube.com/watch?v=rRKkHpkjwas

http://www.youtube.com/watch?v=nFBO4pQ1qns&feature=related

Svakoj osjećajnoj ženi koja gleda televiziju i prati vijesti iz svijeta ovih dana nameće se pitanje: kako siromašnim narodima koji žive u nedemokratskim režimima donijeti slobodu?
Kako im pomoći da skinu tisućljetnu koprenu neslobode s očiju i emancipirano preuzmu svoju sudbinu u svoje ruke?
Je li dovoljno svrgnuti diktatora, obučiti vojsku i policiju i dati im najmodernije oružje da njime brane novostečenu slobodu?
Svaka osjećajna žena zgrozi se, naime, kad vidi mlade američke momke kako naivno hodaju nepoznatim pješčanim bespućima opremljeni s 200 kila vrhunske tehnologije, spremni da se uhvate ukoštac s golorukom sirotinjom, koju ne pokreće ništa osim gladi i očaja.
Da se razumijemo, mi volimo Amerikance. Nas su Amerikanci oslobodili, nahranili i donijeli nam dobru muziku. I mi smo nakon 2. svjetskog rata bili u situaciji u kojoj su brojne afričke i azijske države sada: bili smo nerazvijena poljoprivredna zemlja, s gomilom nepismene sirotinje. Demokracija nam je stigla s jazzom, rock'n'rollom i holivudskim filmovima. U 50 godina prešli smo golem put od takoreći feudalnog predcivilizacijskog društva do relativno razvijenog državnog kapitalizma.
Danas imamo političku demokraciju, ali su filmovi koje gledamo puno lošiji od onih prije 50 godina. Imamo i satelitske kanale, pa možemo gledati kako žive ljudi u siromašnim zemljama. A ne žive baš sjajno. U Africi ovih dana nekakvi humanitarci na ubrzanim tečajevima uče žene kako da sade rižu u pustinji. Istovremeno, u barem dvije-tri susjedne zemlje vode se vjerski ratovi, nitko ne zna zbog čega. Malo dalje, crne učiteljice štrajkaju i traže veće plaće kako bi mogle bolje obrazovati svoje sunarodnjake. Par tisuća kilometara istočno, neki nabrijani tipovi opet bacaju kletvu na već stoput prokletog pisca. Zašto su oni tako napaljeni? Zašto, kao i mi, ne gledaju televiziju, zašto ne idu vikendom na opušteni izlet u najbliži šoping-centar?
Kako njih osloboditi?
Zašto su tako nesretni?
Prvo što padne na pamet svakoj osjećajnoj ženi je da te ljude treba nahraniti, dati im posao, otvoriti im nove bolnice, obrazovati ih da znaju sami voditi svoju zemlju.
Zašto to nitko ne učini?
Riba se već odavno ne lovi dinamitom.
Naučite ih da pecaju.

http://www.youtube.com/watch?v=gm6nNoipWFs

Ako sam dobro shvatila, od zemalja JI Europe (ex Jugoslavije ili Zapadnog Balkana) očekuje se da smisle nekakvu zajedničku jezičnu (plat)formu i strategiju prije ulaska u EU.
Europskoj birokraciji je očito prenaporno zapošljavati 10 prevodioca za 10 vrlo sličnih jezika. Preskupo je, isto tako, prevoditi kompletno zakonodavstvo i procedure na toliko verzija. Oni traže nekakvu službenu nad-varijantu, koja će biti svima razumljiva.
Nešto poput engleskog za južnoslavenske narode.
U toj situaciji Hrvatskoj bi bilo korisno izboriti se da upravo hrvatski bude jezik koji ce biti službeni za ovo područje.
Više je argumenata za takvu vodeću ulogu hrvatskog jezika: Hrvatska je prva imala na svjetskoj razini priznatu književnost i književni jezik. Hrvatska je najzapadnija i Europi najbliza zemlja JI Europe, s kojom ju povezuju brojne povijesne i kulturne veze. Hrvatski je jezik, posebno u regionalnim varijantama, i po strukturi i leksiku blizak susjednim europskim izričajima. U tom kontekstu zgodno bi bilo uključiti u književni jezik i dijalektalne varijante, jer su prvi književni jezici bili upravo čakavski i kajkavski.
S druge strane, uzaludno je nijekati činjenicu da se Hrvatska geografski nalazi pored Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Vojvodine, s kojima je također imala nekakve odnose i kulturnu razmjenu, koliko god se netko toga sramio ili bojao.
I zato je u ovom trenutku suludo inzistirati na različitostima od ostalih srodnih jezika, zbog više razloga, ne samo zbog jačanja i širenja kulturnog i jezičnog tržišta i važnosti liderske pozicije u globaliziranom multikulturalnom kontekstu.

Isto tako, stranim govornicima koji žele naučiti hrvatski, a bit će ih (i mora ih biti) sve više, treba pojednostaviti tu jezičnu zbrku i omogućiti im da što lakše nauče jezik kojim ljudi ovdje govore.
To je ujedno i najučinkovitiji izlaz iz kulturne i svake druge izolacije.
A naš jezik, priznat ćemo, nije bas tako kompliciran kao što ga se nastoji prikazati.

Opet, naravno, ukoliko se ikad prihvati ideja o nekom zajedničkom jeziku koji bi jedan geografski prostor reprezentirao prema vani, treba imati u vidu posljedice nametanja bilo kakvog standarda manjinskim ili politički trenutno manje moćnim jezičnim grupama. Ovo o čemu gore pričam je etnocentričan i pomalo zastario pristup jeziku. Osim toga, svi znamo do čega može dovesti nezgrapno nametnuta kulturna i politička hegemonija.
Ne znam je li primjerice čakavcima u jednom povijesnom trenutku bilo teže prihvatiti ekavsku varijantu kao službeni jezik nego što bi nekome iz Šumadije danas bio problem prihvatiti hrvatski kao standard. I koje bi sve kulturološke posljedice iz toga proizašle.

Netko možda smatra da bi jezik koji se priča u Bosni i Hercegovini bolje reprezentirao i izražavao način na koji ljudi na ovim prostorima žive, razmišljaju i pišu. Na kraju krajeva, Bosna je dala i jedinog nobelovca s naših prostora.

U svakom slučaju moramo imati na umu da su jezične i kulturološke razlike i barijere koje nama izgledaju nepremostive izvana potpuno nevidljive.

A možda bi lakše bilo da svi pišemo i čitamo na engleskom.

Imala sam sreću ili nesreću da sam studirala u doba tranzicije, tako da sam morala potrošiti dosta novca na udžbenike: prvo one socijalističke, onda kapitalističke.
Studirala sam ekonomiju: socijalistički udžbenici bili su potpuno nečitki. Kapitalistički su bili logički postavljeni, s puno grafikona i matematike.
Po prirodi sam lijena iako brzo shvaćam. Moram reći da je puno manji mentalni napor zahtijevalo razumijevanje osnovnih ekonomskih principa prema Samuelsonu (društvo mora izabrati želi li veću proizvodnju maslaca ili topova) nego analiza Marxovih šema jednostavne i proširene reprodukcije iz Kapitala.
Najviše mi se svidjela priča o 'nevidljivoj ruci' Adama Smitha. I ja vjerujem da svatko društvu najviše doprinosi kad radi za vlastitu korist.
Uglavnom, u to doba na političkoj smo ekonomiji dosta analizirali totalitarne sustave, kako socijalističke, tako i kapitalističke. Mladi nadobudni profesori ekonomije koji su se vraćali s doktorata na svjetskim sveučilištima iskreno su vjerovali da Hrvatska nakon pada Berlinskog zida ima šansu postati demokratsko društvo i mirno se rastati s prošlošću.
Jako su nas driblali s razlikama između diktature i demokracije. Tražili su od nas da razmišljamo i da postavljamo pametna pitanja.
Politička ekonomija: čudna kovanica, ali i zahvalna za analizu svega što nam se dogodilo.

Politička demokracija nemoguća je bez ekonomske demokracije, koja joj mora biti temelj. Dakle, ne može Hrvatska preko noći postati demokratsko društvo zato što to netko želi. Za to se moraju stvoriti preduvjeti. Jedan od njih je postojanje velikog broja nezavisnih i horizontalno umreženih ekonomskih subjekata. To je ekonomska demokracija. Ekonomsku demokraciju od političke razlikuje i ta horizontalna umreženost. Politička umreženost je vertikalna, hijerarhijska.

Ono što me smeta u današnjoj Hrvatskoj je to autarhično, feudalno, vertikalno političko povezivanje i njegovanje podaničkog, sluganskog mentaliteta. Vjerujem da upravo preživjele strukture jedne feudalne diktature blokiraju svaku mogućnost napretka. Da imamo ekonomsku demokraciju, odnosno razvijeno gospodarstvo i napredan poduzetnički mentalitet, svi bismo živjeli bolje, i društveno blagostanje ne bi ovisilo o političkim strukturama. Svatko bi radio za vlastitu korist i time doprinosio cijeloj zajednici.
Ljudi kod nas još uvijek, međutim, vjeruju da je nemoguće uspjeti u privatnom poslu ako nemaš dobru političku vezu, odnosno ako nisi vertikalno politički umrežen. Znam i sama za mnogo pojedinaca vrlo naprednih ideja, kojima se kočilo bilo kakvo napredovanje jer nisu bili zainteresirani da postanu dio prevladavajućeg političkog sustava.
S druge strane, bezbroj je primjera sasvim bezbojnih ličnosti koje su ostvarile životni uspjeh i obogatile se nakon što su pristupile nekoj od stranaka na vlasti. Potpišeš pristupnicu i otvaraju ti se sva vrata: zaposlit ćeš ženu u gradskoj upravi, sin će dobiti stipendiju, kćerka bespovratni kredit, a ti dva mjesta u nadzornim odborima i tri projekta kojima si zbrinuo obitelj tri generacije unaprijed.
Vertikalno političko umrežavanje donosi bolji društveni status, pristup kapitalu i informacijama. Horizontalno umrežavanje, koje na Zapadu postoji već stoljećima i koje jedino daje stabilnost globaliziranoj svjetskoj privredi (kad veliki divovi propadnu, mali će uvijek opstati, jer ne ovise o nikome), kod nas ne postoji.
Društvo koje u potpunosti kontrolira politika nije sretno društvo.
Hrvatskoj treba društveni konsenzus, vizija i liderstvo, a sve to se ne može postići isključivo vertikalnim umrežavanjem i eliminacijom političkih neistomišljenika. Demokracija je nešto drugo.
Demokracija je društvo slobodnih umova, jakih samostalnih poduzetnika i solidarnosti.

http://www.youtube.com/watch?v=RJReDGaPkNM

http://www.youtube.com/watch?v=3ic2WKxm0Vk

Rock of Cashel


Blarney Castle


Aran Islands

http://www.youtube.com/watch?v=kVUZuVZWHkk&mode=related&search=

http://www.youtube.com/watch?v=2qU6yDF7kss&mode=related&search=

http://www.youtube.com/watch?v=l8bKxdPaXVc&mode=related&search=

http://vinodlive.com/2007/02/15/some-of-the-most-powerful-images-from-around-the-world/

http://www.youtube.com/watch?v=XIeu0R71tAU

http://www.youtube.com/watch?v=pOwW6-ZLggo

Bol na Braču

Novim prostornim planovima koji se upravo donose predviđeno je da se uskoro sagradi 700 kilometara novih kuća i zgrada na obalnom području Hrvatske. To znači, upozoravaju stručnjaci, da ćemo u jednoj generaciji zaposjesti gotovo jednako prostora koliko sve generacije do nas.

- Sve dosadašnje generacije, od Ilira do danas, sagradile su 850 kilometara obale, a novim planovima betoniziralo bi se gotovo 1550 kilometara obale od ukupno 6000 kilometara - objašnjavaju.


Škrip na Braču

- Prema prostornim planovima, samo bi se na području Splitsko-dalmatinske županije trebalo sagraditi 700 hektara novih kuća, što se, ilustracije radi, može usporediti sa 25 starih jezgri Splita s Dioklecijanovom palačom. To je zaista nedopustivo s obzirom na to da je područje od Crikvenice, preko Zadra i Splita, do Makarske ionako preizgrađeno - kaže Belamarić. Čak stotinu gradova i općina od njih 550 do danas nije donijelo prostorni plan. - Plan nisu donijeli Makarska, Hvar, Milna na Braču, mnogo mjesta na Korčuli, Brela, Konavle, Vir, Vis, a čelnici Rogoznice i ne planiraju donijeti plan u skorije vrijeme - rekla je Kata Gojević, glasnogovornica Ministarstva zaštite okoliša, prostornog uređenja i graditeljstva.

http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2006,10,4,gradnja_obale,45172.jl



http://www.jutarnji.hr/clanak/art-2006,10,5,citanka_arhitektura,45298.jl



http://www.youtube.com/watch?v=p0q-7nrQ3X8