Ako sam dobro shvatila, od zemalja JI Europe (ex Jugoslavije ili Zapadnog Balkana) očekuje se da smisle nekakvu zajedničku jezičnu (plat)formu i strategiju prije ulaska u EU.
Europskoj birokraciji je očito prenaporno zapošljavati 10 prevodioca za 10 vrlo sličnih jezika. Preskupo je, isto tako, prevoditi kompletno zakonodavstvo i procedure na toliko verzija. Oni traže nekakvu službenu nad-varijantu, koja će biti svima razumljiva.
Nešto poput engleskog za južnoslavenske narode.
U toj situaciji Hrvatskoj bi bilo korisno izboriti se da upravo hrvatski bude jezik koji ce biti službeni za ovo područje.
Više je argumenata za takvu vodeću ulogu hrvatskog jezika: Hrvatska je prva imala na svjetskoj razini priznatu književnost i književni jezik. Hrvatska je najzapadnija i Europi najbliza zemlja JI Europe, s kojom ju povezuju brojne povijesne i kulturne veze. Hrvatski je jezik, posebno u regionalnim varijantama, i po strukturi i leksiku blizak susjednim europskim izričajima. U tom kontekstu zgodno bi bilo uključiti u književni jezik i dijalektalne varijante, jer su prvi književni jezici bili upravo čakavski i kajkavski.
S druge strane, uzaludno je nijekati činjenicu da se Hrvatska geografski nalazi pored Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Srbije i Vojvodine, s kojima je također imala nekakve odnose i kulturnu razmjenu, koliko god se netko toga sramio ili bojao.
I zato je u ovom trenutku suludo inzistirati na različitostima od ostalih srodnih jezika, zbog više razloga, ne samo zbog jačanja i širenja kulturnog i jezičnog tržišta i važnosti liderske pozicije u globaliziranom multikulturalnom kontekstu.
Isto tako, stranim govornicima koji žele naučiti hrvatski, a bit će ih (i mora ih biti) sve više, treba pojednostaviti tu jezičnu zbrku i omogućiti im da što lakše nauče jezik kojim ljudi ovdje govore.
To je ujedno i najučinkovitiji izlaz iz kulturne i svake druge izolacije.
A naš jezik, priznat ćemo, nije bas tako kompliciran kao što ga se nastoji prikazati.
Opet, naravno, ukoliko se ikad prihvati ideja o nekom zajedničkom jeziku koji bi jedan geografski prostor reprezentirao prema vani, treba imati u vidu posljedice nametanja bilo kakvog standarda manjinskim ili politički trenutno manje moćnim jezičnim grupama. Ovo o čemu gore pričam je etnocentričan i pomalo zastario pristup jeziku. Osim toga, svi znamo do čega može dovesti nezgrapno nametnuta kulturna i politička hegemonija.
Ne znam je li primjerice čakavcima u jednom povijesnom trenutku bilo teže prihvatiti ekavsku varijantu kao službeni jezik nego što bi nekome iz Šumadije danas bio problem prihvatiti hrvatski kao standard. I koje bi sve kulturološke posljedice iz toga proizašle.
Netko možda smatra da bi jezik koji se priča u Bosni i Hercegovini bolje reprezentirao i izražavao način na koji ljudi na ovim prostorima žive, razmišljaju i pišu. Na kraju krajeva, Bosna je dala i jedinog nobelovca s naših prostora.
U svakom slučaju moramo imati na umu da su jezične i kulturološke razlike i barijere koje nama izgledaju nepremostive izvana potpuno nevidljive.
A možda bi lakše bilo da svi pišemo i čitamo na engleskom.
Post je objavljen 07.06.2007. u 10:35 sati.