Sigurno se i vama puno puta desilo. Da pričate s nekim koga dobro poznate i jednostavno se ne možete nigdje naći, gubite se jedan drugome ko pijesak kroz prste.Ili kao da lovite leptire naslijepo, onim ogromnim nezgrapnim austrougarskim prirodnoznanstvenim mrežama. Znam, reći ćete mi, to je zbog interneta. Da pričamo uživo, uvijek bi postojala mogućnost korekcije, dopune, objašnjenja, smješka ili usklika prepoznavanja koji bi spasio situaciju...
Recite mi, ima li onda uopće smisla pričati o važnim stvarima na ovaj način? Nije li internet ipak prvenstveno sredstvo tehničke komunikacije i prijenosa informacija? Mogu li se osjećaji,
želje, čežnje i slike snova ikada prenijeti digitalnim putem? Dobro razmislite.
Sjetite se koliko ste puta bili krivo shvaćeni, jer ste izabrali krivi medij, ismijani, jer ste nekome rekli da ga volite dok je s druge strane žice listao pornjavu za večernji drk (oprostite dame).
I koliko god se trudila da podijelim svoju radost i tugu, ispada da te, dok me sada čitaš, ipak ostavljam samog, prepuštenog zujanju ventilatora i bespomoćnog u dešifriranju tuđeg teksta. Pred ekranom smo uvijek sami, iluzija je dopuštena, naravno, ali suvišna. I doživljaj najviše ovisi o sposobnosti maštanja i zamišljanja potencijalnog razvoja situacije.
Zamislite kolike su tu mogućnosti ne samo manipulacije, nego i razočaranja. Jer što si ja veću priču, igru izgradim u glavi na osnovu formule koju sam dešifrirala kako sam znala i umjela, toliko su veće šanse da se ona sruši kao kula od karata u dodiru s realnošću.
Ja se toga ne plašim, a vi nemojte reći da vas nisam upozorila.
Post je objavljen 06.12.2004. u 14:54 sati.