i live through you - you look through me
ovo je tako teško
pretvaranje i pretvaranje
beskonačno pretvaranje
da mi više ne značiš
ništa
i sve je tako blijedo
i sve je tako pusto:
pomisao da te nikad
neću imati
izaziva u meni
gotovo fizičku bol
nebo je tamno
moje oči su tamne
sjene su se šćućurile
u kutovima sobe
nebo, sjene i ja
na rubu plača
kiše ne ispiru suze
tek bešumno klize staklom...
ne shvaćaš li
da mi vrijeme
ne predstavlja baš ništa?
bio si tu - iznutra
tu ćeš i ostati
dok bude vremena
(bojim se samo da to
nećeš saznati)
sve će proći
i kiše i snjegovi i oblaci
ali, ti ne, ti ćeš (pre)ostati
konačni dio ogromnog mozaika
točka na 'i'...
zašto me ne voliš?
zašto ti nisam dovoljna?
nemam ti više što ponuditi:
dala sam ti sve
-tijelo, dušu, stihove
zauzvrat sam dobila nedokučive
poglede
možda me i voliš, da...
ali bojim se da to neću saznati
ovom me šutnjom živu pokapaš
pristižu nove kiše
a nema nikoga
da me zagrli
i šapne mi
da će
sve
biti
u
redu...
anywhere but here
i noćas umire
jedan dio mene
izaći ću na balkon
zapaliti cigaretu
umorna od predvidljivosti
od besmislenih ratova
od uspinjanja, padanja
od nadanja i nenadanja...
kako ironično
-baš uvijek bude po tvom
baš uvijek JA gubim
i ponos i svako dostojanstvo
komadić po komadić
sebe...
kako ironično
rekao si mi da nisam
samo lijepa
i da su moje prednosti negdje drugdje
a gdje? Pokazat ću ti ih:
zgažene i krvave
leže
u prašini pored ceste
igraš se Boga (zar ne?)
pališ mi i gasiš zvijezde
-čemu ta kemijski izluđujuća blizina
ako ćeš se ponovno povući
i uništiti
svaku klicu i
slutnju
i mogućnost?
I OPET NEĆEMO BITI.
zašto onda uporno
remetiš moju krhku
tek uspostavljenu
ravnotežu?
zašto letimično,
površinski
otapaš
snijeg
moje vječne Zime?
ZNAM da negdje postoji odgovor
ZNAM da ispod trepavica kriješ istinu
nešto u tebi neodoljivo podsjeća na Sumrak
(kad se u krvi umirućeg sunca kupaju prve sjene)
nešto u svakoj noći me neodoljivo podsjeća na tebe
na tvoje slabosti
na tvoje predrasude
dokle ovako?
koliko ćeš me dugo
još progoniti
svojim tamnim očima
svojim nježnim prstima
svojom ludom kreativnošću
svojom živim, tekućim
ironičnim
intelektom?
znaš...
jednostavno ne mogu više
osjećam da bih najradije otišla
vrisnut ću i rastjerati crne vrane
olovnim nebom:
O D L U Č I S E . . .!
ovo više nema smisla
daljina me vuče naprijed
osjećam se praznom
za ovo više nemam snage
bila bih... SVE
...samo ovdje ne.
if i look deep enough
opet taj san
sanjala sam te i prije
ali noćas je bilo tako stvarno
dok buljim u neprozirnu tamu
koja me okružuje
sve poprima nestvarnu notu:
ovo je soba košmara
ovo je tijelo kaosa
mislim da sam možda ipak
sve ovo vrijeme
bila sasvim budna
(kako ću si priznati da
je oduvijek bilo uzaludno?)
možda sam znala...
mada te nikad nisam upitala...
sličniji smo nego što misliš
rekla sam ti jednom
ali ti si bio slijep
za niti i spone
koje su nas vezale
presjekao si ih jednom
pogledom
i krv je briznula
i ja sam briznula
u nečujan plač
iskrvarila sam iznutra
vanjština
se nije promijenila
mlada i poželjna
jesi li naslutio
starost u mojim očima?
je li te preplašio odsjaj Mraka?
oboje smo u istom trenutku zadržali dah...
u tvojim očima naslutila sam strah.
you'll never see i will never be
zašto?
tražim samo odgovor
jedno opravdano
realno
'ne'
kad već ne može
kad već ne možeš
sve je takva farsa
tvoje su oči zaljubljene
samo ti ne priznaješ
ni meni
ni sebi
zašto?
ima li izlaza
iz ovog labirinta
zamršenih pitanja
tvoje su oči zaljubljene
ali uvijek sve ostaje samo
na pogledima
mada ću te i noćas dozivati
mada ću i noćas bezbroj puta izgovoriti tvoje ime
nećeš čuti
izmučena nesanicom
i legijama unutrašnjih demona
pomolit ću se drevnim božanstvima
da mi u snove uvedu
nekog drugog
(posve nalik na tebe...)
ili možda neću
možda sam već srasla sa svojom samoćom
možda ću nastaviti
egzistirati u svojoj prošlosti
egzistirati u svojoj Noći
možda ću si nastaviti lagati
da će jednom proći....
ne, nećeš čuti
moje suze
to je to:
postigao si što si odavno htio
tvog će anđela noćas
napokon pojesti Mrak
moj novi početak naš je kraj
dugo sam živjela i disala
isključivo noću
dugo sam na usnama
zadržavala
pitanje
možda ga jednom ipak odlučim povjeriti na čuvanje
tišini
jesam li ustvari postojala
ili sam se ostvarivala jedino
u tebi?
možda sam ipak sve samo sanjala
možda se zato sada osjećam prevareno
ovo je neki posve drugačiji svemir
ovdje vrijede neki drugi zakoni
ovo je neka posve drugačija osoba
što me promatra sa svoje strane ogledala
neka sasvim druga
mada s njom dijelim ime, lice
i oči
obje znamo za moju tajnu
ona je prema tebi tako ravnodušna
za nju si isto što i prašina
ona se ne boji tvojih pogleda
ja šutim
šutnjom ljudi priznaju(zar ne?)
ali, ti me nećeš raskrinkati
nećeš pročitati ono što prikrivam
između redaka
ni ovaj put
možda sam te ipak samo sanjala?
možda se zato sada osjećam nestvarno
ovo je neka posve drugačija soba
gdje je svaka stvar na svome mjestu
i gle!
kroz žaluzine se provlače zrake
svjetlost pleše u sjenama
ovo vani je sunce
na suncu sjene postaju vidljive
a i moje tijelo tako neodoljivo podsjeća na sjenu
stvarnija je ona druga
s druge strane ogledala
ja se već gubim u sjenama
kao zasjenjena sjena
sjena sjene
