whisper
noćas šapuću čak i snovi:
tiho, tiho, da se nitko ne probudi
osluškujem šapat sjena na zidovima
i vatre u kaminu
što to šapuću?
šapuću li meni?
nečiji su tragovi ostali
utisnuti u snijegu
taj je netko otišao
daleko, daleko
prema sjeveru
krupnim, snažnim koracima
bez osvrtanja unatrag
mislim da sam ga voljela,
mislim da ga možda još uvijek volim...
(i možda ću ga nastaviti voljeti...šapuće neki
glasić u mojoj glavi)
o, da, nekad sam ga poznavala
(ili sam barem mislila da ga poznajem)
i zbog njega sam bila spremna
svući ovu kožu
postati druga
bilo koja
o, da, nekad sam ga imala
(ili sam barem mislila da ga imam)
i dopuštala mu da me dotiče
nježnim prstima
po vreloj koži
bilo kako
bilo kada
ali, sad je on otišao
i više nema povratka
sad sam ga svjesno izgubila
i ovaj košmar u mojoj glavi
je samo moj
jesam li pogriješila?...
što to šapuću sjene, slutnje i snovi?
ne znam
ne mogu ni naslutiti
znam samo da je svaka smrt
tek novo rođenje
i da će vrijeme poslati nove snjegove
na pragove
na njegove tragove
I can't keep pretending
još jedan
samotan Božić
i gluha tišina
u gluho doba noći
noćas bih trebala biti sretna, a ipak...
ispod mog bora počivaju
samo sjene
isplati li se borba za
nedostižnu ljubav
za ljubav
koja izmišlja prepreke
za ljubav koja se
inati i opire?
kamo vodi ovo sve?
ostala sam prazna
na samom dnu bezdana
sputana iracionalnim nadama
čekam
tvoj
konačni odgovor
...
i bojim se
o, tako se bojim!
there's fear between us
to svakodnevno 'ništa' neće promijeniti ni sutra, ni nanovo jučer
pusti moje snove na miru, ionako ih pakiram u torbu
možda me snaga tvog pogleda jednom napokon svuče
i baci nas u isti krevet, u istu borbu
isn't sth missing
zagrljaj samoće
osjećam je intenzivnije
no ikad prije
sve do kosti
noćas ću izgubiti svoj život
noćas ću konačno izgubiti tebe
sve je to samo splet okolnosti, reći ćeš
mogli smo, ali
ionako
ne bi funkcioniralo
čemu uopće
pokušavati
lijepa sam, a ona nije
nevažno
ona je ona
nije toliko ekscentrična
zamršena
lijepa...
ja sam samo lutka
bez mozga
(nisi prepoznao dušu Anđela
zalutalog u Mraku)
ja sam samo lijepa,
čemu na mene trošiti riječi?
ljepota je dosadna
ti si previše maštovit
da bi pao na takvu banalnost
trebaš izazov
ja sam ti odmah ponudila srce na dlanu
ja sam ti dopustila da ga jednostavno zgaziš
gledala sam, šutke, kako prolijevaš moju krv
suspregnula sam vrisak
sad je prekasno za uvođenje
novih pravila
ne znaš za moje stihove
ništa ti ne znaš!
nastavi, samo daj
više te ne sprečavam
navikao si na moju blizinu
po prvi puta ćeš spoznati prazninu
okusiti gorčinu
osvrnut ćeš se
a ja više neću biti tu
kako će tvoj ego
preživjeti sraz sa stvarnošću?
s a ž e t a k
šutnja govori više od ijedne riječi
ne znam zašto činim to što činim
htjela bih tvoju
akciju
reakciju
bilo što
ali sve ponovno ostaje
na mrtvoj točki
ništa
znaš da se samo pretvaram
tvoja indiferentnost je
stvarna
opipljiva
realna
bolna...
šutnja govori više od ijedne riječi
ne znam kamo će me odvesti
ovo nijekanje sebe
sve je besmisleno
prolongiranje
sve se svodi na Mrak
pa ipak šutim i dalje
i skrivam se u
sjenama
ne vidiš
koliko me uistinu
tvoja prisutnost
uništava
iz mene vrišti
očaj
pa ipak samo šutim
sve se svodi na Muk
šutiš
jer šutnja sada govori više od
ijedne riječi
šutiš
a ja bih da ti je STALO
barem mrvicu
sasvim malo...
exitus
posljednja izgovorena laž
pred samom sobom
pred vlastitim odrazom
u ogledalu
u svojim očima vidim
prazninu
kuća je tiha i samotna
kao da osjećam
tvoju nevidljivu prisutnost
možda ipak to nisi bio ti?
(kao onda...davno...prije tisuću godina)
možda me je prevarila
varljiva
blijeda
nada
(za iluzije se ne vrijedi boriti!)
zrak je prepun svjetlucavog
zlatnog praha
srebrna nit je prekinuta
više nas ne veže baš ništa...
pa ipak prekapam po uspomenama
pa ipak se tako bojim
priznati zidovima
da je gotovo
suočiti se s istinom
izgovorenih riječi
na koje će odgovoriti
tek
praznina
tišina
razbijam zrcalo
u komadiće
gotovo je...
iznenada je tako hladno
oko mene se spušta sve gušća tama
the same way
zašto sam drugačija?
sve je isto
i mjesto i vrijeme
radnje
meka, baršunasta noć
narančasti odsjaj
uličnih svjetiljki
glavni likovi
opet ti i ja...
zašto sam drugačija?
ne, nisam
u svojoj biti uvijek sam ista:
zaljubljena
(nije važno koliko
sam ustvari povrijeđena)
usmjerena
ka istom cilju
k tebi
zašto sam onda drugačija?
možda zato što noćas želim
samo šutjeti
ili zato što
mi je nešto teže oblikovati
ove svoje
nemirne misli
ne znam
dodirni me
ispod površine kože:
osjetit ćeš, ista sam
ali noćas me nećeš
pokoriti
ne želim biti
meka i podatna
ne želim popustiti
ne želim se prepustiti
noćas tvrdoglavo šutim
samo šutim
i ignoriram tvoju prisutnost:
okrutnost je drugo ime
ljubavi...
and now i see who i really am
ne poznaješ me
previše sam slojevita
komplicirana
neshvatljiva
čudna
ne možeš pratiti moje misli
ponekad i sama strahujem od sebe
u meni se konstantno bore
svjetlost i mrak
ne poznaješ me
samo pretpostavljaš
možda zato i držiš distancu:
ne preblizu
ne predaleko
negdje između...
bojiš li se?
sama sam sebi opreka
i zapreka
(mada šapćem
nešto u meni vrišti)
moja je glava prepuna zabranjenih misli...
vjeruj mi:
STVARNO bih te željela
prestati voljeti!
želiš
i ne želiš
zato i odlaziš
samo da bi se vratio
pa da bi otišao
a da bi se imao zašto vratiti...
možda je naša igra davno prerasla
samu sebe
soba u kojoj smo se igrali
postala je pretijesna
nešto me guši
ne mogu više podnijeti
ovaj naš začarani krug
želiš i
ne želiš
zato i odlaziš
samo da bi se vratio
pa da bi otišao
a da bi se imao zašto vratiti
meni, koju (još) ne poznaješ...
tek tako...
od noćas se
možda
više ne poznajemo
puštaš me tek tako
u noć iskušenja
u noć prepunu zvijeri
opet sam plakala
ali nisi vidio
sakrila sam pogled
nisam li uvijek
bila samo ono
što si želio da budem?
tvoj anđeo čuvar
a povremeno
i tvoj demon
tvoja najsmjelija želja
tvoja do srži
tvoja do gola
tek tako me puštaš?
pereš ruke od svake krivnje
(trebala sam odavno
sama shvatiti, zar ne?)
najlakše je pretvarati se
ignorirati
kažnjavati šutnjom
ne, stvarno više ne moraš
reći ni riječ
ne očekujem više ništa
slomljena sam
očekivanjima
razočarenjima
puštaš me tek tako
uopće ne razmišljaš
ne želiš me voljeti
tvrdoglavo slijediš pogrešnu
zvijezdu vodilju
tek tako me puštaš
da nastavim lutati
izgubljena
u svom mraku
just like before
sretan mi rođendan
prstom ispisujem
slova tvog imena
na zamagljenom
prozorskom oknu
gluho je doba noći
borovi stražare
(u obližnjoj šumi
pucketaju grančice; nešto se miče)
sretan mi rođendan
možda će noćas
konačno moja vlastita krv
poškropiti snježnu bjelinu
moje posteljine
sretan mi rođendan
možda ću noćas
napokon pronaći onu davnu izgubljenu sebe
drhtavu promrzlu sjenu
što stoji pred kućnim pragom i čeka
umotana u sjajni papir
sretan mi rođendan
možda noćas netko kreće
na dalek put
prema meni
vođen zvijezdama?...
možda odumre ova samoća
možda iščezne ova hladnoća
možda...
sretan mi rođendan(još jednom)
ti si opet zaboravio
on the other side
susrećemo se
na pola puta
nešto pritajeno
tinja u tvojim zjenicama...
teška noć
mali demoni
igraju se mojom
samokontrolom
ponovno ti želim
biti preblizu
okusiti te
hoćemo li se poigrati i noćas?
bez odjeće i suvišnih pitanja
znaš da me želiš
znam da me želiš
(već neko vrijeme si
čitamo misli)
noćas ću biti tvoj plijen
grižnju savjest ostavi za sutra
noćas ću otpustiti
sve svoje kočnice
dovoljno je da to vidim
u tvojim očima
sutra me optuži
da sam te začarala
(pod okriljem noći
kao službenica vraga)
i predaj inkvizitorima
da me pročiste vatrom
noćas ću biti tvoja Eva
noćas ćeš okusiti zabranjeno voće
