posljednja izgovorena laž
pred samom sobom
pred vlastitim odrazom
u ogledalu
u svojim očima vidim
prazninu
kuća je tiha i samotna
kao da osjećam
tvoju nevidljivu prisutnost
možda ipak to nisi bio ti?
(kao onda...davno...prije tisuću godina)
možda me je prevarila
varljiva
blijeda
nada
(za iluzije se ne vrijedi boriti!)
zrak je prepun svjetlucavog
zlatnog praha
srebrna nit je prekinuta
više nas ne veže baš ništa...
pa ipak prekapam po uspomenama
pa ipak se tako bojim
priznati zidovima
da je gotovo
suočiti se s istinom
izgovorenih riječi
na koje će odgovoriti
tek
praznina
tišina
razbijam zrcalo
u komadiće
gotovo je...
iznenada je tako hladno
oko mene se spušta sve gušća tama
Post je objavljen 14.12.2005. u 13:41 sati.