do you know you made me die?
slutim novu oluju
šutim
opet sam bježala pred sjenama
snijeg je škripio pod mojim koracima
opet si me uspio povrijediti
(nisam se zamarala glupim pitanjem
'zašto')
mada si me prisvojio
rekao mi da sam
tvoj melankolični mali
anđeo
u
mraku
čudnih
očiju
nestvarnih, plahih
očiju boje jeseni
očiju ranjene srne
tvoj prljavi mali
anđeo
u
mraku
dobrovoljno sam si
strgnula krila
zapalila ih
u naletu destrukcije
u ime Ljubavi
(koje Ljubavi?)
sad ispada
da me nikada nisi
volio
da me nikada nisi
zamolio
da ostanem
zauvijek
i poslije...
dobrovoljno sam zakoračila
u ovu tamu
sada više nema povratka
ni za jedno od nas
(i ti to jako dobro
znaš!)
nemoj se zavaravati:
nisi još upoznao
moju istinsku mračnu prirodu
nalikujem li ti na anđela
plavokosa
razodjevena?
nemoj se zavaravati:
ti si me učinio ovakvom
ti si me obilježio
svojim prstima
svojim usnama
(anđeli ne gube nevinost
baš svaku noć, zar ne?)
ovaj mrak je naš
zajednički
nitko ne može rasvijetliti pakao
nemoj se zavaravati
podjednako smo u tome
jednaki smo u svemu
your day (your night)
još samo noćas
sjest ću na rub tvog kreveta
nečujna, svilena sjena
vrhovima prstiju dotaknuti ti čelo
upiti se u tvoje snove
neopažena šetati luckastim krajolicima
tvoje podsvijesti
tiho i još tiše
kako ne bih uznemirila
oprezna čudovišta u tvojoj Tami
ne podizati oluje, ne rasipati fine slojeve prašine
s poluzaboravljenih pjesama
zagubljenih davno
rasipanih
nikad napisanih
zar si sve to uistinu ti?
tako mračan i složen
tako naivan u svojim planovima
tvoje je lice neobično krhko
u snu ti je pokrivač skliznuo s ramena...
osjećam se kao da sam ostarjela tisuću godina
(do jutra će od mog posjeta
u sobi ostati samo mirisna magla)
vraćam sve na svoje mjesto
tako mora biti; svako pitanje je suvišno
razlozi ne postoje
zar su ikada i postojali?
odlazim da se ne vratim
nećeš me više susresti
mada ćeš me tražiti
u sličnim licima
i poznatim ulicama...
ne pitaj: ni čarolije nisu ono što su bile
(samo su se raspršile)
a svijet je previše predvidljiv
da bih te mogla iznenaditi nečim
pa ipak nisam zaboravila
(znaš da ne zaboravljam datume)
ne želim iskušavati granice svoje kreativnosti:
ove godine darovat ću ti samo slutnju
da je (možda) moglo drugačije...
...samo da smo SMJELI...
otići ću prije jutra
hladnog i posrebrenog preranim snijegom
gola
bosa
ranjena
znat ćeš da sam bila tu:
za mnom će šaputati zidovi
i stakla i sjene:
posljednji rođendanski poklon
od mene
Fallen angel
prvi snijeg
noć
i snježna oluja
ostavljam sve iza sebe:
sjećanja
gorčinu
neuslišane molitve
slijedim glas vječnosti
a ona je
samotna
okrutna
mrtva
mala smrt
u bijelo odjevena:
čuvam je ispod jastuka
kao dragocjeno zrcalo
s drškom od bjelokosti
jedan dio mene se
ipak
oslobodio
i pobjegao
u divljinu...
(jesu li to vučje stope
u snijegu?)
noć je bijela
i prepuna anđela
(ja nisam poput njih;ja ne znam letjeti)
prvi snijeg
ljubavi
a mi više
nismo zajedno
I build my own world to escape
Znaš li što trenutno osjećam?
Studeni me oduvijek podsjeća na tebe.
Sivilo jutarnje magle,
neki udaljeni, mutni šapat,
ružičasti oblaci
i taj srebrni, svjetlucavi mraz
(neke čudne asocijacije, zar ne?).
Smrt jeseni.
Gle, već krupnim koracima pristiže zima;
vrijeme je čarolija,
gore posvećene svijeće
mirisom borovih šuma...
Oprezno! Nebo je poput stakla
(vidim jasno na drugu stranu).
Gola stabla stoje nepomična
-stražari zagledani u beskrajnost,
nepreglednost, surovost.
Čekaju li isto što i ja?
Iščekujemo li isto(g)?
Sa sobom donosiš snjegove,
svjetlost polarnih zvijezda,
paučinast Mrak,
komete
i kiše meteora.
Iščekujem; crna svila na meni šušti...
Zagledana u praskozorje(svaka zima budi
u meni ono divlje, praiskonsko)...
Završava još jedan dug ciklus:
dođi, Ljubavi, ujedinimo se u Smrti.
You don't want to escape
čekam te ponovno
noć je tako svijetla
nebo prošarano
pahuljastim
paperjastim
oblacima
okrugao, pun mjesec
i onaj iskonski zov
koji mi teče venama...
doći ćeš
sav u crnom
štit dostojan tvoje
kontrastne bjeline
ne razumijem
kako me možeš nastaviti voljeti
a istodobno znati
da ti se nikada,
nikada
ne predajem potpuna
moje misli se rasipaju u svim mogućim
smjerovima,
traže nešto drugo...
izvan okvira tvoje bjeline
zar me i dalje voliš?
znaš da se migoljim
i gledam preko tvog ramena
daleko, daleko
u svijetlu noć
prepunu sjenovitih, šaputavih obrisa
u meni drijema praznina:
ti nisi ON, i nikada to nećeš biti.
na sreću
nažalost
how can u give what u don't have?
sivilo magle
stojim iznad ovog čudnovatog svijeta
i gledam kako polako
iščezava
nestaje...
toliko vremena utrošeno
uzalud
toliko uspomena
koje žive pokapam
zlodusi
na mom uzglavlju...
NOĆAS SI BIO MOJA SLABOST!
zašto da si
ponovno lažem?
ne mogu se
pretvarati
da mi ne značiš
ništa
baš ništa
vrtim se u besmislenom
krugu
negdje između
negiranja i želje
trebam te
nemam te...
još si preblizu
ali našem svijetu
dani su odbrojeni
bježim iz kućice za lutke
tvoja indiferentnost
slama mi srce.
I can't trust myself anymore
Lagala sam ti, ponovno, po tko zna koji put
I nisam pogled oborila.
Lagala sam ti i osjećala da je uzalud...
Sve što sam ti ikada izgovorila.
Lagao si mi i pritom me gledao u oči,
Ne znajuć' da razaraš najtanje dijelova sna.
Lagala sam ti gušeći se u očaju i samoći,
a znala sam da znaš.
solitude (still with me is only you)
sama sam
prebirem po
prašnjavim
požutjelim
uspomenama...
Kao da je prošlo
tisuću godina
ODONDA
jesam li mogla
biti drugačija?...
tu na mom
dlanu
još leže
pospani snovi
ruke su mi okovane
olovnim čežnjama...
i strepnjama...
ipak sam sama
groznica nemira će
proći
jecaji utihnuti
tijelo će se smiriti
postati krhko i prozirno
poput vela
ostat ću sama
prebirati po crno-bijelim
tipkama klavira...
ista
nepromijenjena
samo zato što je
cijeli svemir
na tebe i mene
rekao
ne
