Znaš li što trenutno osjećam?
Studeni me oduvijek podsjeća na tebe.
Sivilo jutarnje magle,
neki udaljeni, mutni šapat,
ružičasti oblaci
i taj srebrni, svjetlucavi mraz
(neke čudne asocijacije, zar ne?).
Smrt jeseni.
Gle, već krupnim koracima pristiže zima;
vrijeme je čarolija,
gore posvećene svijeće
mirisom borovih šuma...
Oprezno! Nebo je poput stakla
(vidim jasno na drugu stranu).
Gola stabla stoje nepomična
-stražari zagledani u beskrajnost,
nepreglednost, surovost.
Čekaju li isto što i ja?
Iščekujemo li isto(g)?
Sa sobom donosiš snjegove,
svjetlost polarnih zvijezda,
paučinast Mrak,
komete
i kiše meteora.
Iščekujem; crna svila na meni šušti...
Zagledana u praskozorje(svaka zima budi
u meni ono divlje, praiskonsko)...
Završava još jedan dug ciklus:
dođi, Ljubavi, ujedinimo se u Smrti.
Post je objavljen 22.11.2005. u 23:49 sati.