and now i see who i really am
ne poznaješ me
previše sam slojevita
komplicirana
neshvatljiva
čudna
ne možeš pratiti moje misli
ponekad i sama strahujem od sebe
u meni se konstantno bore
svjetlost i mrak
ne poznaješ me
samo pretpostavljaš
možda zato i držiš distancu:
ne preblizu
ne predaleko
negdje između...
bojiš li se?
sama sam sebi opreka
i zapreka
(mada šapćem
nešto u meni vrišti)
moja je glava prepuna zabranjenih misli...
vjeruj mi:
STVARNO bih te željela
prestati voljeti!
želiš
i ne želiš
zato i odlaziš
samo da bi se vratio
pa da bi otišao
a da bi se imao zašto vratiti...
možda je naša igra davno prerasla
samu sebe
soba u kojoj smo se igrali
postala je pretijesna
nešto me guši
ne mogu više podnijeti
ovaj naš začarani krug
želiš i
ne želiš
zato i odlaziš
samo da bi se vratio
pa da bi otišao
a da bi se imao zašto vratiti
meni, koju (još) ne poznaješ...
05.12.2005. u 23:27 |
5 Komentara |
Print |
# |
^
| < |
prosinac, 2005 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
| 5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
| 12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
| 19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
| 26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
mračna šuma... bez puteva...bez pravila...trnje...čudovišta...i zvijezde...
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
angel in dark
Ja ne sanjam o sreći,
no ne sumnjam o sreći.
Gle ovoga dvojstva i trojstva moga:
ima u meni i tmine,
no ima u meni vedrine
i moja divna sloga.
(T.Ujević, Zapis na pragu)
Ja sam žena što je pala
pod đavolje jedno tijelo
i sve mu je gola dala
sve što bješe - biće cijelo.
(J.Polić Kamov, Vitlaj duše)
Ja ljubim bol i patnju i gorčinu
u živoj rani.
A zaborav ću ljepši nać u vinu,
neg u - nirvani.
(J. Polić Kamov, Strast bitka)
Sobica ko mala kutija od papira
puna uzdaha i jesenskih boja.
Gramofon mjesto dragog srce mi dira.
O za kog je rudila mladost moja?
Prosnivani svirač zlatnih žica
ranim se buđenjem ko magla raspline;
kad će doći onaj koji će sa lica
mrtvačku prašinu ljubavlju da skine?
Il možda ću i ja ko i moje druge
kraj pobjesnjelih strojeva propadat u tmine,
i jednoga dana, slomljena od tuge,
kroz prozor se potkrovlja survat u dubine.
V. Vlaisavljević, Nikad nasmijana