if i look deep enough
opet taj san
sanjala sam te i prije
ali noćas je bilo tako stvarno
dok buljim u neprozirnu tamu
koja me okružuje
sve poprima nestvarnu notu:
ovo je soba košmara
ovo je tijelo kaosa
mislim da sam možda ipak
sve ovo vrijeme
bila sasvim budna
(kako ću si priznati da
je oduvijek bilo uzaludno?)
možda sam znala...
mada te nikad nisam upitala...
sličniji smo nego što misliš
rekla sam ti jednom
ali ti si bio slijep
za niti i spone
koje su nas vezale
presjekao si ih jednom
pogledom
i krv je briznula
i ja sam briznula
u nečujan plač
iskrvarila sam iznutra
vanjština
se nije promijenila
mlada i poželjna
jesi li naslutio
starost u mojim očima?
je li te preplašio odsjaj Mraka?
oboje smo u istom trenutku zadržali dah...
u tvojim očima naslutila sam strah.
17.01.2006. u 21:50 |
9 Komentara |
Print |
# |
^
| < |
siječanj, 2006 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
|
|
1 |
| 2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
| 9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
| 16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
| 23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
| 30 |
31 |
|
|
|
|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Komentari da/ne?
Opis bloga
mračna šuma... bez puteva...bez pravila...trnje...čudovišta...i zvijezde...
Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
angel in dark
Ja ne sanjam o sreći,
no ne sumnjam o sreći.
Gle ovoga dvojstva i trojstva moga:
ima u meni i tmine,
no ima u meni vedrine
i moja divna sloga.
(T.Ujević, Zapis na pragu)
Ja sam žena što je pala
pod đavolje jedno tijelo
i sve mu je gola dala
sve što bješe - biće cijelo.
(J.Polić Kamov, Vitlaj duše)
Ja ljubim bol i patnju i gorčinu
u živoj rani.
A zaborav ću ljepši nać u vinu,
neg u - nirvani.
(J. Polić Kamov, Strast bitka)
Sobica ko mala kutija od papira
puna uzdaha i jesenskih boja.
Gramofon mjesto dragog srce mi dira.
O za kog je rudila mladost moja?
Prosnivani svirač zlatnih žica
ranim se buđenjem ko magla raspline;
kad će doći onaj koji će sa lica
mrtvačku prašinu ljubavlju da skine?
Il možda ću i ja ko i moje druge
kraj pobjesnjelih strojeva propadat u tmine,
i jednoga dana, slomljena od tuge,
kroz prozor se potkrovlja survat u dubine.
V. Vlaisavljević, Nikad nasmijana