can't sleep until i hear your rain
kap
po
kap
jedna je melodija potekla
crno-bijelim tipkama
razlila se po zidovima
u bojama rane jeseni
što me to tako uznemirilo
u rominjanju zlatne kiše?
možda tek ono rimovano
'nikad, nikad više'...
how can you be so blind?...
Stvarno ne znaš.
Pitaš me zašto zazirem.
Ne znam, nemam odgovor
koji tražiš.
Sad kroz svaki moj pokret
gledaš samoga sebe
u ogledalu.
Stvarno ne znaš.
Misliš da sam preemotivna.
Ljuti te moja nepredvidivost.
Htio bi ponovno biti siguran
da si središte mog svemira
(kakav egocentričan sustav).
Stvarno ne znaš.
Frustrira te moja šutnja;
ne možeš me pratiti,
više ne.
Bojazan prerasta u pravi
pravcati
strah...
...a u strahu su velike oči...
Stvarno nisi znao da
me ranjavaš,
omalovažavaš,
uništavaš?
Prije bih rekla da si
išao linijom manjeg otpora:
mislio si da se podrazumijeva
da ćeš me zadržati
za sebe
kao stvar.
Stvarno nisi znao da
me frustriraš,
boliš,
ubijaš?
Prije bih rekla da te
nije bilo briga:
mislio si o drugim stvarima,
uvijek je sve drugo bilo važnije
od mene.
Ali, sad je gotovo.
Ovo samokažnjavanje me je iscrpilo;
NE, NISAM KRIVA ŠTO SI TAKAV!
Problem je oduvijek bio u tebi
i u barikadama
koje si postavljao između nas,
neumorno,
strašću kolekcionara.
Gotovo je;
ne mogu ti uvijek biti
drugi,
treći
i pedeseti izbor,
dok si ti konstantno moj
PRVI i JEDINI.
Previše sam toga uložila u tebe.
Ovo su tek krhotine moje vjere u tebe.
Ne, ti stvarno ne znaš,
a nećeš nikada ni doznati,
jer, evo, već sam pred vratima
i stišćem kvaku,
usporeno,
kao u nekom tužnom ljubavnom filmu.
Ti i dalje... šutiš.
Žalim te.
Nećeš nikad saznati što je to ljubav
(a mogao si, samo da si htio).
Žalim te.
Nećeš nikad više pronaći
ljubav poput moje
u nekoj drugoj.
Svojom me voljom gubiš;
ljubav stane u dvije riječi,
ali one koje si ti
izrekao bile su pogrešne
"Vidjet ćemo..."
...pa, onda...
doviđenja.
amor, quid amor est, nescis
Reci mi zašto te čekam.
Što te to priječi da prijeđeš moj prag,
progovoriš iskreno i otvoreno sasvim?
Tko je kriv, ti ili ja, neki drugi ljudi?
Ljudi kojima u ovoj priči nema mjesta?
Nisu više tu, mislim; ostadoh ja i pusta cesta.
Samoća mojoj čežnji sudi.
Ponekad u smiraju i mrtvilu tišine pomislim:
možda ćeš put od raja do beskraja, i unatrag,
ljubavi, na kraju prijeći sam, potpuno sam...
