moj novi početak naš je kraj


dugo sam živjela i disala
isključivo noću
dugo sam na usnama
zadržavala
pitanje
možda ga jednom ipak odlučim povjeriti na čuvanje
tišini
jesam li ustvari postojala
ili sam se ostvarivala jedino
u tebi?
možda sam ipak sve samo sanjala
možda se zato sada osjećam prevareno
ovo je neki posve drugačiji svemir
ovdje vrijede neki drugi zakoni
ovo je neka posve drugačija osoba
što me promatra sa svoje strane ogledala
neka sasvim druga
mada s njom dijelim ime, lice
i oči
obje znamo za moju tajnu
ona je prema tebi tako ravnodušna
za nju si isto što i prašina
ona se ne boji tvojih pogleda
ja šutim
šutnjom ljudi priznaju(zar ne?)
ali, ti me nećeš raskrinkati
nećeš pročitati ono što prikrivam
između redaka
ni ovaj put
možda sam te ipak samo sanjala?
možda se zato sada osjećam nestvarno
ovo je neka posve drugačija soba
gdje je svaka stvar na svome mjestu
i gle!
kroz žaluzine se provlače zrake
svjetlost pleše u sjenama
ovo vani je sunce
na suncu sjene postaju vidljive
a i moje tijelo tako neodoljivo podsjeća na sjenu
stvarnija je ona druga
s druge strane ogledala
ja se već gubim u sjenama
kao zasjenjena sjena
sjena sjene

08.01.2006. u 16:45 | 7 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

< siječanj, 2006 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv



Komentari da/ne?

Opis bloga

mračna šuma... bez puteva...bez pravila...trnje...čudovišta...i zvijezde...

Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

angel in dark

Ja ne sanjam o sreći,
no ne sumnjam o sreći.
Gle ovoga dvojstva i trojstva moga:
ima u meni i tmine,
no ima u meni vedrine
i moja divna sloga.
(T.Ujević, Zapis na pragu)

Ja sam žena što je pala
pod đavolje jedno tijelo
i sve mu je gola dala
sve što bješe - biće cijelo.
(J.Polić Kamov, Vitlaj duše)

Ja ljubim bol i patnju i gorčinu
u živoj rani.
A zaborav ću ljepši nać u vinu,
neg u - nirvani.
(J. Polić Kamov, Strast bitka)


Sobica ko mala kutija od papira
puna uzdaha i jesenskih boja.
Gramofon mjesto dragog srce mi dira.
O za kog je rudila mladost moja?

Prosnivani svirač zlatnih žica
ranim se buđenjem ko magla raspline;
kad će doći onaj koji će sa lica
mrtvačku prašinu ljubavlju da skine?

Il možda ću i ja ko i moje druge
kraj pobjesnjelih strojeva propadat u tmine,
i jednoga dana, slomljena od tuge,
kroz prozor se potkrovlja survat u dubine.

V. Vlaisavljević, Nikad nasmijana