Prijateljstvo

26.06.2005., nedjelja

«Gdje si?» pošalje mi prijatelj poruku večeras. «Doma sam», odgovorim. «Ideš van?», pita me hoću li na zrak jer je konačno malo osvježilo nakon cjelodnevne paklene vrućine. «Vani sam», odgovorim duboko udišući dašak povjetarca, gotovo s nevjericom. Više nam ne trebaju višestruko složene rečenice da bismo se sporazumjeli. Poznajemo se od djetinjstva i katkad mi se čini da jedno drugome možemo pročitati misli. U situaciji kad ne želimo da nas «provali» netko sa strane, dovoljne su samo asocijacije, kao šifre, da bismo se sporazumjeli. Uskoro je stigao i počeo je naš uobičajeni, svakodnevni razgovor pa je spomenuo da je dobio neku lovu na kladionici i hajde, idemo na sladoled! «Nagovorio si me», «dugo» je trajalo moje razmišljanje. Pošli smo po sladoled, polako se vozili gradom. Usput sam mu nabrojila sve što sam trebala jer se gotovo dva dana (!) nismo vidjeli pa sam iskoristila priliku. Čista bratsko-sestrinska grintanja. Vozeći se tako i propisno se trudeći da mi lješnjak i vanilija ne pobjegnu iz korneta, gledam oko sebe ne bih li ugledala neko poznato lice. I tako mi padne na pamet... Koliko su me samo puta poznati i manje poznati pitali je li on moj dečko. Ja bih se na to uvijek samo nasmijala i odmahula glavom. Toliko su nas spajali i združivali još od osnovne i srednje škole da mi je već doista smiješno. No, mnogi su taj smijeh tumačili kao nekakvo polupriznanje naše «mračne» tajne, a baš su je, eto, otkrili i sve znaju. Bubi, moj dečko? Mo'š mislit'! Oduvijek smo frendovi i nikad se nismo drukčije gledali. Odrasli smo zajedno i toliko smo toga proživjeli i preživjeli. Bilo je tu njegovih i mojih uspona i padova, sreće, tuge, ali ništa više od prijateljstva. Nema tu one privlačne zagonetnosti i otkrivanja nečeg novog, što je čar zaljubljivanja. Valjda nas dvoje previše znamo jedno o drugom, he, he! U ulici mog djetinjstva uvijek sam se družila s dečkima jer je njih bilo više nego nas cura. I uvijek su nas jednako uvažavali kao i mi njih. Sve smo zajedno proživljavali: od dječjih igara, penjanja po drveću pa do igranja nogometa i odrastanja u onim nezgodnim ratnim vremenima. Imala sam i prijateljice, naravno, i još uvijek ih imam, ali dečki su se isto tako u mnogim situacijama dokazali kako su istinski, pouzdani, pravi prijatelji. No, vrijeme je učinilo svoje, život je pred nas postavio svoje zahtjeve, svatko je krenuo svojim putem. Mnogi su se od njih oženili i danas imaju svoju djecu. Ne provodimo više toliko vremena zajedno, ali i dalje smo prijatelji, i dalje nas vežu zajedničke niti. Jedino Bubi i ja, najstariji dečko i najstarija cura u ulici, kako se obično zezamo na svoj račun, još uvijek provodimo mnogo vremena zajedno. Mnogima i dalje nije jasno «u kojoj smo fazi», ali nama je to savršeno dobro poznato. Uvijek smo bili i još uvijek smo – samo prijatelji. Vjerujem u takvo nepomućeno prijateljstvo između muškarca i žene. To ne znači da Bubi nije privlačan, naprotiv, cure ga vole, ali ja sam ga uvijek gledala samo očima prijateljstva, a tako i on mene. Vjerujete li vi u takvo prijateljstvo između muškarca i žene, koje uvijek ostaje samo na toj razini? P.S. Moram otputovati, ali vraćam se za 6 dana s novim doživljajima. Pozdrav i do pisanja!

- 23:55 - Komentari (13) - Isprintaj - #

Bol

23.06.2005., četvrtak

Riječ «bol» je u Anićevu Rječniku hrvatskoga jezika te u medicinskom leksikonu opisana kao «osjećaj ili stanje tjelesne i duševne patnje». Riječ bol je muškog roda (kao stol), ali se isto tako navodi i upotrebljava i u ženskom rodu. No, neću se baviti daljnjom analizom riječi, već samim osjećajem. I to osjećajem duševne boli. Zacijelo nema čovjeka na kugli zemaljskoj koji u svom životu nije osjetio bol u duši. Ako i postoji, mislim da tad s njim nešto nije u redu. Naime, kao i svi ostali osjećaji u ljudskom životu, i bol je sastavni dio našeg života. Onaj ružniji dio života s kojim se, kao i sa svim ostalim, moramo suočavati. Najrazličitiji su uzroci bola. Mislim da ih i ne trebam nabrajati. Svatko za sebe najbolje zna koji su mu trenuci u životu bili bolni. Iako se sve to što osjećamo naziva jednim imenom: «bol», vjerujem da svatko od nas to proživljava na poseban, sebi svojstven način. I da postoje različiti intenziteti bola, kao i spomenuti uzroci. Osjećaj gubitka, besmisla, kraja, tuge, bezvoljnosti, razočaranja, potištenosti... riječi su kojima se može opisati to stanje. No, sigurna sam da su to i dalje samo riječi. Jer, kako opisati ono što, osim navedenog, osjećate u duši? Ono što se zapravo i fizički osjeća u tom trenutku, kako god mi to nazvali...onaj osjećaj kao da je teret cijelog svijeta na našim leđima, a istodobno kao da je dio nas nekamo nestao, da je odjednom nastala neka neobjašnjiva praznina. Svi smo mi to iz nekog razloga i u nekom obliku osjetili. Pravo je pitanje što učiniti s tim? Kako prevladati bol, kako si pomoći? Naravno, prva reakcija na bol su obično suze. One donose barem trenutačno olakšanje, «pročiste» nas, i simbolično i doslovno. Međutim, to nije dovoljno, zar ne? I dalje u nama tinja onaj osjećaj... I što s njim? Kako kanalizirati bol, kako se nositi s njim? Moji su načini uvijek nekako povezani s riječima, glazbom, filmom. Kažu da su najveća umjetnička djela nastala upravo iz patnje i bola. Dakako, to ne znači da ih nisu poticale i druge emocije, a ne samo bol. Kad se takvo nešto "sruši" ma mene, uvijek mi pomogne i onako katarzično djeluje - glazba. Riječi, stihovi. Toliko je pjesama napisano o bolu. Najobičniji primjer, nikakva velika umotvorina koja me «pogodila» čim sam je prvi put čula bila je ona Grašina «Prosjak ljubavi». Znate ono: «Mlad i umoran, ja ne znam kako, ali znam da dalje moram sam, nosit ovaj križ bez mrve kajanja, al da se opet rodim ja, isti put bi izabra...Ja nisam prosjak ljubavi, ali kad se punti zbroje i kada dođe sve na svoje, vidim da sam sam, izblidija je san, ja sam dišperan...i ništa od života ja i ne tribam, bokun sunca i jedno srce da mu svoje dam.» Brrrr, baš me pogodila i još uvijek je tako kad je čujem, vraćaju mi se neke asocijacije na vrijeme kad sam je prvi put čula. Ili primjerice film. Sjećam se da sam u pubertetskim danima prvi put proplakala uz film «Sjaj u travi». A onda dalje...da i ne spominjem, bilo je naslova. I nedavno sam ridala gledajući «Odbjeglu nevjestu», ali ne ono kad pobjegne s vjenčanja, već kad mu nakon svega dođe i kaže mu sve što osjeća. To su te stvari od kojih se «naježim» i tad se i moje emocije i sve što me rastužilo skupi u jednom trenutku i jednostavno osjećam neku vrstu «pročišćenja». Čista terapija. Katkad se iz mojih «mračnih» trenutaka izrodi i pokoji stih. Za one koje zanima, ima jedan primjerak ovdje na blogu pod naslovom «Ponoćni stih». Bilo je i trenutaka kad sam pokušavala malo i bojom pokazati što osjećam. Nisam neki umjetnik pa se nemam čime pohvaliti, ali gore u lijevom kutu uz tekst je jedan takav pokušaj. I samo se probajte smijati!!! Što hoću reći? Postoje načini, mislim da sam upravo opisala one koji meni pomažu nositi se s emocijama pa tako i s bolom. A što kažete vi?

- 20:40 - Komentari (19) - Isprintaj - #

Kemija

13.06.2005., ponedjeljak

S kemijom sam se «posvađala» već u sedmom razredu osnovne, čim sam je počela učiti. Razlog tome je malo i nastava i profesorica, ali dobrim dijelom i moja "nesklonost" prema prirodnim predmetima. Ja sam -po svojoj prirodi- društvenjak. Istina, nije sve bilo tako crno kao kemija, ali i fizika i biologija su bile obilježene raznim usponima i padovima, oscilacijama u ocjenama, ali je zato društvena strana imala neku konstantu. No, neću sad o svojim školskim (ne)uspjesima, toga sam se samo prisjetila čitajući u novinama neki članak o tome kako su ciriški znanstvenici otkrili da u mozgu postoji kemikalija nazvana oksitocin, koja utječe na to koliko vjerujemo nepoznatim i poznatim osobama. Nakon što su skupine studenata podvrgli ispitivanju plinom (jednoj su skupini dali neutralni plin, a drugoj spomenuti oksitocin), utvrdili su da i samo udisanje tog plina (oksitocina) utječe na povećanje povjerenja prema nepoznatoj osobi. Samo ću navesti da je istraživanje pokazalo da su osobe podvrgnute oksitocinu bile spremne povjeriti svoj novac sasvim nepoznatoj osobi. Istraživačima dovoljno dobar dokaz kako kemikalija djeluje na povjerenje, a osim toga, dobra je stvar što se nadaju da bi time mogli pomoći osobama koje pate od poremećaja i boje se socijalnih kontakata. Dobro, znanost je opet postigla nešto kako bi pomogla ljudima. Što je sasvim pozitivna stvar. Za razliku od činjenice da se znanost katkad i zloupotrebljava. Ono čime sam zapravo potaknuta na razmišljanje je to neprestano otkrivanje nekih novih sastojaka, kemikalija, plinova kojima se objašnjavaju ljudske emocije, reakcije, stavovi. U spomenutom sam se slučaju našla pred tvrdnjom da je i povjerenje, dakle, stvar kemije. Kemija, kemija, sve se svodi na kemiju...a ja sam nepopravljivi romantičar! Baš kad sam pomislila kako se neke činjenice ipak ne daju svesti na golu kemiju, točnije, osjećaji – ljubavi, povjerenja, privlačnosti...eto njih s kemijom!!! Sve je kemija! Može li netko zamisliti moju frustraciju kemijom? Čak su neki i pojam ljepote pokušali objasniti pomoću određene formule koja se onda u nekom nizu ponavlja i ponavlja i onda to percipiramo kao lijepo. A ja sam živjela u uvjerenju da je ljepota subjektivan doživljaj objektivne stvarnosti, kao što je netko rekao. I onda se pojave ovi s formulama...Nemreš bilivit! Ma nemam ništa protiv znanosti i znanstvenih objašnjenja, naravno, to je važno i korisno, ali koje li ironije prema meni romantičarski raspoloženoj, sentimentalnoj. Ipak, postoje neke stvari koje i mene dobro nasmiju u tim kemijskim i ostalim plinovitim i manje plinovitim područjima ljudskog društva. Što se sve ljudima prodaje...Što prodaje kemija! U istim sam novinama pročitala i vijest kako je u Hollywoodu (zašto me to ne iznenađuje?) netko napravio zanimljiv marketinški potez. Naime, na internetu se prodaju bočice punjene zrakom (!!!) koji su udisali ni manje ni više, nego Angelina Jolie i Brad Pitt. I da stvar bude još zanimljivija, jedna je bočica dosegnula cijenu od «nekih» 75 000 dolara! Da mi je vidjeti tog blesimetra koji ju je kupio! E, kemijo, svaka ti čast! Još se samo nadam da se možda netko dosjetio pa dodao i malo mirisa tom «obožavanom» zraku, kako obožavateljima ne bi bio uskraćen potpun dojam, a još bi bolje bilo da su umjesto iz nosa, uzeli uzorak iz drugog otvora... Taj bi tek imao svoj pravi, prirodni vonj!!! Možda netko uskoro počne prodavati...

- 20:07 - Komentari (8) - Isprintaj - #

Što je pjesnik htio reći?

11.06.2005., subota

Lice i naličje komunikacije

10.06.2005., petak

Evo sad one spomenute teme o komunikaciji. Neću o onoj između Venere i Marsa iako se i s tim može povezati, nego malo o samim činjenicama međuljudske komunikacije i o tome koliko se dobro sporazumijevamo. Ponukala me na to i činjenica da su neke poruke iz jednog mog prethodnog posta bile dekodirane sasvim drugačije od onoga što sam ja htjela da prenesu. Naravno, ne u svim slučajevima. Bilo je onih koji su shvatili približno kako sam i prenijela, a bilo je i onih koji su shvatili kako su si sami preveli, a veliku ulogu u tome (shvaćanju, promišljanju i razumijevanju) imaju, naravno, i sve naše «popudbine» koje nosimo. Popudbine –čitaj: odgoj, društvo... sve što utječe na naše stavove tijekom života. Možda je najbolje početi općenitom komunikološkom postavkom koja kaže da nečiji «kod» ne mora drugima biti «dekod». Kod ili kodiranje su sve aktivnosti koje poduzima izvor da bi zamisao (poruku) prenio nekom drugom. Dekodiranje je, naravno, dešifriranje, razumijevanje poruke. Svi oni koji se malo sjećaju pojmova iz komunikacije koji se uče u školi, sjećaju se da poruka putuje tzv. komunikacijskim ili priopćajnim kanalom do primatelja. E, a da stvar ne bi bila jednostavna, moguće su pogreške. Drugim riječima, dogodi se nešto što ometa komunikaciju. Najjednostavniji primjer je «buka u kanalu», tj. šumovi zbog kojih se dogodi nesporazum u komunikaciji. No, i ti su šumovi vragu iz torbe ispali. Nije to uvijek samo «šum» koji dolazi iz okoline, kakva buka, zvuk. Ima tu i semantički šum (e, taj je zeznut) koji nastaje zbog nerazumijevanja poruke, najčešće kod verbalne komunikacije. To su, primjerice, nerazumljive riječi, fraze, jer različiti ljudi istu informaciju shvaćaju na različite načine. Moguć uzrok je i kulturološka razlika. To je ono što sam prethodno spomenula – društvo u kojem odrastamo. Odgoj, kultura itd. Tu sad dolazimo do onoga da katkad vidimo ono što želimo vidjeti ili, drugim riječima, vidimo ono što uvjetuju naši stavovi, naš odgoj, temelj na kojem gradimo svoje stavove. Primjer. Pišemo post o nekoj temi...Evo, karikiran primjer (karikiran je ključna riječ). I napiše netko kako su tamnoputi ljudi obično jače tjelesne građe, dok su ljudi izrazito svijetle puti često vrlo mršavi. I, sad, jedan vrli čitatelj posta može to protumačiti na sljedeći način: «Kakve su ovo tvrdnje? Kaj ovaj hoće, ili ne voli jake ili mršave ili mu smeta boja kože? Koji šovinist!» A drugi će npr. pomisliti ovo: «Hm, pa sjećam se onih Španjolaca s rukometne utakmice kako su tamni, visoki i jaki, 'izubijali' one mršave plave Šveđane, ima nešto u toj tvrdnji». Ono što onaj prvi čitatelj ne zna, niti naslućuje, a drugi je samo blizu rješenju jest činjenica da je autor teksta zapravo osoba koja se bavi utjecajem prirodnih (klimatskih, geografskih) čimbenika na čovjekovu tjelesnu konstrukciju i da je došao do tih zaključaka. Prvi je čitatelj očito u svojim stavovima, odgoju ili čemu već izgradio sliku o tome kako su neki ljudi skloni vrijeđati druge koji su jače tjelesne građe, a sve je uzokovano činjenicom da je i sam kao dijete bio bucmast i da su ga djeca zadirkivala. Stoga je sad vrlo osjetljiv na spomenute pojmove. Drugi je pak neopterećen time, ali si je u skladu sa svojom orijentacijom (a voli sport) ovu poruku preveo na svoj jezik – našao primjere u sportu na koje ga je asocirao tekst. Što je poanta? Nijedan zapravo nije pravilno razumio poruku, svatko si je preveo na svoj kod, onaj koji mu je najbliži. Ono što nisu znali – to su činjenice o autoru teksta, čime se on bavi te da su te tvrdnje rezultat proučavanja navedene teme (utjecaj geografskih čimbenika na čovjekovu građu). Pošiljatelj (autor teksta) i primatelji imaju vrlo malo informacija jedni o drugima. Autor je tekst napisao ponukan svojim razlozima, a primatelji - svatko poruku shvaća na svoj način koji je najbliži njegovim stavovima, razmišljanjima i ostalom... I na kraju još podatak - da se samo 20-25% informacija u komuniciranju pravilno dekodira. Pa vi sad recite...o čemu ja govorim!?

- 00:59 - Komentari (6) - Isprintaj - #

Film

05.06.2005., nedjelja

Gledala sam danas Prljavi ples, ne znam više po koji put, možda bi broj već bio i dvoznamenkast. Istina, nije jedan od onih antologijskih filmova u smislu «težine» i kvalitete, ali zato ja imam jednu posebnu kategoriju u koju svrstavam ovakve filmove. Lagani, sladunjavi, djeluju gotovo terapijski kad je vani vrijeme kao danas ili kad mi se neka pritajena tugaljivost uvuče u raspoloženje. E, onda je dobrodošla ta holivudska filmska lektira. Možda bi katarza bila preteška riječ s obzirom na materijal o kojem je riječ, ali svakako se dogodi svojevrsno emocionalno «ispucavanje», a gledanje ima sasvim pozitivan učinak. «Narastu» mi oči od romantike, mašta se uskovitla i ma koliko priča bila sladunjava i izmišljena, ona ipak izaziva osjećaj prepoznavanja onog žara skrivenog «pod pepelom» (u mom slučaju to je trenutačno stanje stvari) dok se ne pojavi netko tko će rasplamsati taj žar. I to je emocija koje se prisjetim, znam da postoji, da svatko ima svoju životnu ljubavnu priču u kojoj se stvara nešto jedinstveno između dviju srodnih duša. Ono što je svakako zanimljivo je bezbroj različitih načina na koje se ta priča stvara. Što nas spaja, povezuje, čini sretnima. U ovom je slučaju ta sjajna poveznica – ples. Gledajući film, doista poželim iskusiti barem djelić tog plesnog umijeća. Ok, priznajem, Swayze je tu u top formi i izvedba mu je besprijekorna pa očito i tu leži dio odgovora zašto je takav dojam, što dokazuje da je u tom smislu njegov glumački i plesni zadatak bio pravi pogodak glede izazivanja određenih reakcija na gledanje filma. Gledala sam i drugu verziju Prljavog plesa, čija se radnja događa na Kubi, a glavni su glumci pripadnici mlađe generacije dok se Swayze pojavljuje u manje istaknutoj ulozi. Poanta svega je taj isti naboj koji se pojavljuje izazvan južnoameričkom glazbom i plesovima. I da konačno upotrijebim pojam koji želim istaknuti – erotičnost plesa; glazba i pokreti koji i emotivno i fizički povezuju dvije osobe. U cijeloj priči nema vulgarnosti, a opet je dovoljno erotičnosti i seksualnog naboja, a ostalo je ipak nešto prepušteno i mašti samoga gledatelja. Prepustila bih sada svima vama koji pročitate ovaj post da opišete primjere (ne samo filmske, nego i životne) ovakvih dojmova o poveznicama koje čine sklad između dvoje ljudi, ono spomenuto – što nas spaja, povezuje, usrećuje, što u vama izaziva ovakve dojmove.

- 21:58 - Komentari (4) - Isprintaj - #