Riječ «bol» je u Anićevu Rječniku hrvatskoga jezika te u medicinskom leksikonu opisana kao «osjećaj ili stanje tjelesne i duševne patnje». Riječ bol je muškog roda (kao stol), ali se isto tako navodi i upotrebljava i u ženskom rodu.
No, neću se baviti daljnjom analizom riječi, već samim osjećajem. I to osjećajem duševne boli.
Zacijelo nema čovjeka na kugli zemaljskoj koji u svom životu nije osjetio bol u duši. Ako i postoji, mislim da tad s njim nešto nije u redu. Naime, kao i svi ostali osjećaji u ljudskom životu, i bol je sastavni dio našeg života. Onaj ružniji dio života s kojim se, kao i sa svim ostalim, moramo suočavati.
Najrazličitiji su uzroci bola. Mislim da ih i ne trebam nabrajati. Svatko za sebe najbolje zna koji su mu trenuci u životu bili bolni. Iako se sve to što osjećamo naziva jednim imenom: «bol», vjerujem da svatko od nas to proživljava na poseban, sebi svojstven način. I da postoje različiti intenziteti bola, kao i spomenuti uzroci.
Osjećaj gubitka, besmisla, kraja, tuge, bezvoljnosti, razočaranja, potištenosti... riječi su kojima se može opisati to stanje. No, sigurna sam da su to i dalje samo riječi. Jer, kako opisati ono što, osim navedenog, osjećate u duši? Ono što se zapravo i fizički osjeća u tom trenutku, kako god mi to nazvali...onaj osjećaj kao da je teret cijelog svijeta na našim leđima, a istodobno kao da je dio nas nekamo nestao, da je odjednom nastala neka neobjašnjiva praznina.
Svi smo mi to iz nekog razloga i u nekom obliku osjetili. Pravo je pitanje što učiniti s tim? Kako prevladati bol, kako si pomoći? Naravno, prva reakcija na bol su obično suze. One donose barem trenutačno olakšanje, «pročiste» nas, i simbolično i doslovno.
Međutim, to nije dovoljno, zar ne? I dalje u nama tinja onaj osjećaj... I što s njim? Kako kanalizirati bol, kako se nositi s njim?
Moji su načini uvijek nekako povezani s riječima, glazbom, filmom. Kažu da su najveća umjetnička djela nastala upravo iz patnje i bola. Dakako, to ne znači da ih nisu poticale i druge emocije, a ne samo bol.
Kad se takvo nešto "sruši" ma mene, uvijek mi pomogne i onako katarzično djeluje - glazba. Riječi, stihovi. Toliko je pjesama napisano o bolu. Najobičniji primjer, nikakva velika umotvorina koja me «pogodila» čim sam je prvi put čula bila je ona Grašina «Prosjak ljubavi». Znate ono: «Mlad i umoran, ja ne znam kako, ali znam da dalje moram sam, nosit ovaj križ bez mrve kajanja, al da se opet rodim ja, isti put bi izabra...Ja nisam prosjak ljubavi, ali kad se punti zbroje i kada dođe sve na svoje, vidim da sam sam, izblidija je san, ja sam dišperan...i ništa od života ja i ne tribam, bokun sunca i jedno srce da mu svoje dam.»
Brrrr, baš me pogodila i još uvijek je tako kad je čujem, vraćaju mi se neke asocijacije na vrijeme kad sam je prvi put čula.
Ili primjerice film. Sjećam se da sam u pubertetskim danima prvi put proplakala uz film «Sjaj u travi». A onda dalje...da i ne spominjem, bilo je naslova. I nedavno sam ridala gledajući «Odbjeglu nevjestu», ali ne ono kad pobjegne s vjenčanja, već kad mu nakon svega dođe i kaže mu sve što osjeća. To su te stvari od kojih se «naježim» i tad se i moje emocije i sve što me rastužilo skupi u jednom trenutku i jednostavno osjećam neku vrstu «pročišćenja». Čista terapija.
Katkad se iz mojih «mračnih» trenutaka izrodi i pokoji stih. Za one koje zanima, ima jedan primjerak ovdje na blogu pod naslovom «Ponoćni stih».
Bilo je i trenutaka kad sam pokušavala malo i bojom pokazati što osjećam. Nisam neki umjetnik pa se nemam čime pohvaliti, ali gore u lijevom kutu uz tekst je jedan takav pokušaj. I samo se probajte smijati!!!
Što hoću reći? Postoje načini, mislim da sam upravo opisala one koji meni pomažu nositi se s emocijama pa tako i s bolom.
A što kažete vi?
Post je objavljen 23.06.2005. u 20:40 sati.