O braku i ostalim stvarima
29.05.2005., nedjelja
Pročitah na t-portalu članak o sklapanju brakova. Primijećeno je kako se granica sklapanja brakova poprilično pomaknula prema tridesetim godinama, a i dalje... Naravno, dobro je došlo oslobađanje od onih ranijih poimanja braka i pomicanje dobne granice koja je u nekim davnim vremenima bila i (brrrr!!!) 14 godina. No, svako vrijeme nosi svoje... i dobro i loše, reklo bi se. Osim materijalne neovisnosti, koja je, kako piše u članku, jedan od razloga sve kasnijeg sklapanja braka (daklem, ne tražimo materijalnu sigurnost u braku), jer imamo koliko-toliko dobre uvjete za samostalan život (namjerno neću napisati -samački -jer to podrazumijeva i rješenje nekih drugih pitanja;npr. stan), jedan od glavnih razloga te pojave je i činjenica da većina ne želi "brak na brzaka". E, sad, ono što me potaknulo na razmišljanje je ta činjenica koja je istaknuta u članku - da gotovo nitko ne žuri donijeti tako važnu odluku, već se čeka "onog pravog", odnosno "onu pravu". Dakle, onaj pravi razlog za sklapanje braka, kako je opisano.
Trebam li reći da sam se i sama prepoznala u tome? Naime, koliko god se moje godine približile tridesetim, nikako sebe ne mogu zamisliti kao udanu ženu...ALI ne zato što mislim da nisam sposobna ili spremna za brak ili zato što sad glumim ne znam ti ni ja što...ma neee, nego jednostavo zato što bi u ovom trenutku takav čin za mene bio čisto ispunjavanje forme. Udaja zato da se kaže - udala se. Kao da je to jedini cilj u životu koji (samo zato što sam žensko biće) moram ispuniti, inače sam - propala investicija.
Drugim riječima, kad se odlučim udati, želim da to doista bude zbog pravog razloga. Zbog toga što sam našla srodnu dušu s kojom ću dijeliti i dobro i zlo. Ne živim u iluzijama, znam da idealnih rješenja nema, da će biti i dobrih i loših trenutaka i da se isto tako jednog dana može pokazati kako baš - i nismo toliko srodne duše kao što smo mislili. I to je jedan od razloga zašto mi se ne žuri. Hoću reći, uvijek postoji ta mogućnost promašaja, ništa se ionako ne može znati unaprijed. Ali kad već dođe do te situacije, onda želim biti sigurna što je više moguće da je to ono pravo i da činim pravu stvar. I da je mogućnost da jednog dana otkrijemo da ipak nismo jedno za drugo - sasvim zanemariva. Recimo, čisto statistička forma. Onaj sitni postotak koji uvijek ostane.
E, sad, što to znači biti jedno za drugo kako biti siguran da je baš to "ono pravo"?
Ne znam, ali evo kako zamišljam. Budući da svi mi imamo svojih mana i vrlina, a nitko nije savršen, moramo znati živjeti tako da prihvaćamo drugoga onakvim kakav je. Sa svim svojim vrlinama i manama, a stvar mora biti obostrana.
Pišem to tako jer svi znamo da postoji u početku svake veze onaj famozni period zaljubljenosti i zaslijepljenosti koji potraje neko vrijeme, a onda se veza produbljuje (ili puca). Shvatimo da ipak nije sve tako savršeno. Onda kad u vezi nakon nekog vremena prebrodimo i tu situaciju, već je stvar mnogo dublja. Što znači da to traje neko vrijeme i da smo jedno drugo već upoznali kroz različite situacije, vidjeli kako tko reagira, a u određenim situacijama već možemo s priličnom sigurnošću i pretpostaviti kako će ona druga osoba reagirati. Što bi značilo da se već jako dobro poznajemo.
Međutim, kako sve to ipak ne bi postalo neizrecivo dosadno i prešlo u naviku koja traje i traje..."utvaram" si da uvijek mora ostati onaj čimbenik iznenađenja, maštovitosti koji čini da se s vremena na vrijeme uvijek iznova zaljubljujemo u tu osobu i ta osoba u nas. I da se javljaju oni već toliko spominjani "leptirići". Dodajem svemu tome i onaj osjećaj poštovanja, podrške, sigurnosti, povjerenja i, iako na kraju, ali jako je važno - vjernost.
Što mi znači forma bez sadržaja? Priča o braku, a da ispadne kako je to samo obična - forma. I da moj dragi negdje osvaja druge žene. Gdje je tu poštovanje i sve ostalo...Ok, uvijek postoje ona, tzv. alternativna privlačenja. Ali, mislim kako je -onaj pravi- uistinu PRAVI ako svemu tome pristupa bez akcije! Nikome nije zabranjeno gledati, svi mi pogledamo privlačnog muškarca/ženu. No, jedno je gledanje, a drugo je djelovanje. U onom trenutku kad budem sposobna pogledati drugog muškarca (a isto tako moj dragi drugu ženu) i pomisliti: "Ok, lijep, simpatičan...(ili što je već)..., a zatim se okrenuti, pogledati -svog dragog- i sebi reći: "Ali S NJIM me veže ljubav i sve što ona donosi i ne bih ga mijenjala ni za što, unatoč tomu što nije uvijek sve savršeno"...E, tad mislim da sam ostvarila ono pravo- pronašla ono što sam tražila. Ja njega, on mene.
I još bih nešto dodala. Postavljam si neka pitanja...Pridaje li to odlaganje braka do pronalaska prave/pravog veću važnost braku? Što nije zanemarivo, s obzirom na to da je u nekim zemljama ta društvena instutucija gotovo izumrla. Ok, živjeti s nekim, imati vezu, a onda se vidi kamo dalje...jer kad se govori o braku, onda je to odluka koja se ne donosi lako. Sad se samo pitam je li to liberalizacija zajedničkog života prije braka (čije se sklapanje onda odgađa i smatra nepotrebnim) ili se ipak povećava važnost braka kao društvene institucije? Znam da mnogi to vide kao formalnost, "papir" koji ionako ništa ne znači. No, ako je tako, ja sam od onih "staromodnih" i mislim da to ipak ima svoju važnost. Samo ako je ONO PRAVO, naravno. U protivnom je sve nevažno i besmisleno.
|
- 23:41 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
Knjiga o Titu
27.05.2005., petak
Znam da je prekjučer bio datum na koji se u neka (ne)davna vremena slavio Dan mladosti. Opća parada, štafeta, "Druže Tito mi ti se kuneemo" i ostale narodnooslobodilačke... No, ono što me potaknulo na promišljanje o tome je zapravo jedna sasvim druga stvar. Pobjegosmo danas iz grada u prirodu - lijep dan, rijeka, frendovi, dobro raspoloženje. I tako, u jednom sasvim običnom razgovoru, priča mi frendica kako je bila na nekoj fešti (25.5.- iako to nije bio i povod) na kojoj su glavna fora ispale "one majice na kojima piše nešto o Titu...kako je ono bilo...piše nešto i njegova je slika". Sjetila sam se o čemu je riječ pa sam joj odmah ispalila da je očito pisalo "Josip Broz, dobar skroz". Daaa, kako znaš??? začudila se.
Eh, nisam joj otkrila kako sam došla do toga, ali baš sam na Dan mladosti čitala jedan blog na kojem je bilo prilično oduševljenje upravo takvom majicom, tim natpisom i Titovom slikom. Osobe o kojima pišem (i moja frendica i autorica bloga koja je bila tako oduševljena Titovom majicom) mlađe su od mene iako vjerojatno ne toliko da se ipak ne bi sjećale kako je to bilo dok smo se primali u pionire i barem još nekih stvari iz tog vremena. Ono o ženama i godinama dobro je poznato...ali ja ću ipak navesti da sam u kasnim dvadesetim (da ne kažem blizu tridesete) i iako nisam "hodajuće životno iskustvo" kad je riječ o socijalizmu, nekih se stvari itekako dobro sjećam.
I sjetim ih se uvijek tako, s povodom. Ovoga puta povod je bila majica. Čega se sjećam? Sjećam se redukcije struje, sjećam se da su automobili vozili "par-nepar", sjećam se školskih i ostalih priredaba u čast Velikog Sina Svih Naših Naroda I Narodnosti, primanja u pionire, štafete za Dan mladosti, svog predsjednikovanja u pionirskom odredu naše škole (o,da!) i kako su nas "dojili" ideologijom... Dovodili nam u školu sudionike NOB-a, tako da sam svaki put kad je dežurna partizanka, gospođa Olga, dolazila u školu povodom nekog važnog datuma i odgovarala na naša, unaprijed pripremljena i recitatorski naučena pitanja, požalila što barem netko iz moje familije nije bio u partizanima pa da i mi imamo narodnog heroja koji bi dolazio u moju školu. Eto koliko su nas "dojili".
A mi smo upijali kao spužve. U skladu sa svojim uzrastom. No, onda nas je jednog dana, sjećam se, učiteljica, pardon - drugarica - u razredu pitala tko od nas ide na vjeronauk. U mom obiteljskom odgoju to je bio sasvim običan, sastavni dio mog života i ja sam, naivna, s još nekolicinom suučenika ponosno podigla ruku. Onda su uslijedila pitanja o tome što mi tamo radimo pa sam, ipak donekle (koliko se to moglo objasniti djetetu) poučena od roditelja koji su mi rekli što trebam reći ako se nađem situaciji u kojoj bi me tkogod podrobno ispitivao o tome, ispalila:"Igramo se i gledamo crtiće", no moj je prijatelj i susjed ustao i lijepo izjavio: "Drugarice, gledamo filmove o Isusu!" Eto. Što je dalje bilo...moglo je biti svašta, ali nekako (ne znam ni danas kojim čudom) nije bilo velike parade, barem kad je riječ o školi.
No, uskoro je stiglo nešto drugo (a možda je udarac došao baš iz tih redova) - moj je tata jednog dana, došavši s posla, izjavio da više ne mogu ići na vjeronauk jer će on inače ostati bez posla. Nisam uspjela (naravno) shvatiti sve to, samo se sjećam svojih krokodilskih suza i obećanja da ćemo ipak naći način. I tako sam prvu pričest ipak primila u jednom susjednom selu, gdje nije bilo špijuna koji bi to otkrili.
Nevezano uz to, sjećam se kako su moji roditelji tražili stan. Kad su se dodjeljivali stanovi solidarnosti. Bilo nas je 7 u kući, i osim kuhinje i kupaonice imali smo samo 2 spavaće sobe. Tri generacije u tom malom prostoru. I onda je dolazila komisija i pregledavala sve to kako bi se odlučilo treba li nama taj stan. Jednom, dvaput...no očito su procijenili da mi imamo dovoljno mjesta jer je djed arbajtovo u Njemačkoj pa njega ipak nije bilo doma stalno, a mi smo se valjda - mogli malo i stisnuti.
Onda smo još morali ići k teti Dušanki kako bismo i s njom porazgovarali (čitaj: uvjerili je) o potrebi za stanom. No, očito je teta Dušanka morala pomoći teti Jovanki koja je ipak imala prioritet, što je značilo da mi stan vidjeti nećemo. I nismo ga nikad vidjeli dok nismo sami napravili životni prostor, adaptirali kuću i bez njihove solidarnosti. U vremenu dok se to događalo, krpali smo koliko smo mogli. Nije bilo ljetovanja, nije bilo svega onoga što uvijek izaziva sjaj u dječjim očima...
Bili smo tako odgojeni da smo jednostavno šutjeli i stisnuli zube kad nam se reklo da "mi to ne možemo"...što god to bilo... od igračaka do drugih stvari. I šutjeli smo i unatoč svemu - proživjeli krasno djetinjstvo koje gotovo ni po čemu nije slično djetinjstvu koje imaju mnogi današnji klinci, "pod stakenim zvonom". Padali smo s bicikla, trčali po livadama, krali susjedove trešnje, penjali se po drveću... a onda je jednog dana umro drug Tito.
Sad je barem jasno čega se sjećam. Lijepa su sjećanja sva ona u kojima nema druga Tita. Neka mi oproste titoljupci, ali ja o tome ne mogu mnogo lijepoga reći. Ostao mi je gorak okus komunizma i svega onoga što se radilo u Titovo ime, u ime bratstva i jedinstva u kojem smo svi bili jednaki (ali su neki ipak bili jednakiji od drugih, kao što spominje G.Orwel u "Životinjskoj farmi"). I zašto meni onda ta majica i nije baš neka fora?
Jesu li mlađe generacije, koje nisu imale bliskih susreta sa socijalizmom (nisam ni ja hodajuća enciklopedija, ali nekih se stvari i predobro sjećam), dakle, jesu li oduševljeni takvim stvarima samo zato da bi bili "u kontri" ? Znam da je uvijek najveća fora (dok smo u nekim mlađim godinama) baš ono što stariji nazivaju nepoželjnim pa se uvijek njima kontrira. Ili je ipak moguće da su oduševljeni Likom I Djelom??? Neću politiku u svoju butigu, ali samo želim reći da nisam pristalica ni "lijevih" ni "desnih", osobito ne njihovih radikalnih struja; više volim odabrati ono što je dobro, poželjno i korisno, neovisno o "boji", ali isto tako uvijek dovoljno dobro gledati i jedne i druge i vidjeti što je loše (a mnogo je toga)...jer, pripadati jednima, znači biti lojalan, odobravati, biti oduševljeni pristalica, a šutjeti o nedostacima. E, pa moj je "nedostatak" upravo u tome što ne znam šutjeti. I ako nešto ne valja - ne valja; ja šutjeti ne mogu. Sasvim sam slobodna od bilo kakve stranačke stege i ostajem takva. I sigurna sam da nikad neću odjenuti "onu" majicu. Niti bilo koju drugu te vrste.
|
- 00:19 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
Ponoćni stih
25.05.2005., srijeda
Vjetroviti grad
Noćas je opet
grad postao vjetar.
Ledenim okovima
veže moju dušu napuklu.
I plaši me.
Kao osvetnik.
Oblaci zastiru
Mjesečeve kose srebrne.
A ja, kao uznik
u ovom vjetrovitom gradu
noćas mislim na bijeg.
I ne želim ništa ponijeti.
Tek kad me obuzme tuga
u ponekom sjetnom sutonu
tad sjećanja ću dozvati.
Sad samo želim pobjeći,
sakriti se u tebi,
slušati otkucaje tvog srca
i zaspati
sigurna u tvoju ljubav.
|
- 23:50 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
Usamljenost
22.05.2005., nedjelja
Eto moje današnje riječi. Usamljenost; ne samoća. Zanimljivo je kako se te dvije riječi mogu razlikovati. Kako se čovjek katkad i u mnoštvu može osjećati usamljenim. Takva je otprilike i moja današnja priča. Nisam bila sama. Uvijek je tu neko društvo, nešto se događa. Međutim, postoji taj osjećaj...koji se javlja unatoč svemu. Možda je to zbog proljeća...Svi nešto pričaju o ljubavi, zaljubljivanju. Iako ne znam zašto bi se to događalo samo u proljeće. Godišnje doba je tu najmanje bitno. No dobro, podlegla sam i ja tom općem ozračju. Pitam se - gdje li sam ja u svemu tome? Prošlost ne želim dirati, što je bilo, bilo je. Čovjek na pogreškama nešto nauči i idemo dalje. Uvijek je potrebno neko vrijeme da se slegne prašina te prošlosti. To se dogodilo i ona više ne lebdi u zraku. Odlučila sam krenuti dalje, nešto naučiti, proširiti vidike. Pa i ovo je jedan od načina, na ovom "prozoru u svijet" na kojem ispisah ovaj tekst. Zanimljivo je komunicirati s ljudima. No, shvatila sam još nešto. Zavirujući u ovaj virtualni svijet, uočila sam da njime luta mnoštvo usamljenika. (Što i nije neki revolucionaran zaključak,ali to i nije bit. Bit je nešto drugo.) Svi oni nešto (nekoga) traže. Mnogi su tu upravo zbog usamljenosti, ali se, zanimljivo, ništa ne mijenja. Usamljenost ostaje. Nije to pravilo, ali se događa.
...za sve postoji vrijeme. Eh, to je još jedna ključna riječ. Vrijeme. Utrka s vremenom. Jurnjava. Primjećujem da je upravo ta jurnjava ono što nam omogućuje da bježimo od vlastitih misli, od pitanja koja si postavljamo. U toj jurnjavi katkad uspijemo zaboraviti da smo usamljeni, vrijeme nam brže prolazi. No, čini se da je to samo zavaravanje. Onog trena kad ostanemo sami sa svojim mislima, sve nam se vraća kao bumerang. Tad osjećamo da nam je netko potreban, da vrijeme neumoljivo prolazi, da čeznemo za ljubavlju. Osjećamo da smo u mnoštvu ipak - usamljeni. Sljedećeg se jutra budimo i već mislimo što sve trebamo obaviti tog dana, a nemamo vremena pa tako za sve pronalazimo opravdanje. I za to što smo sami. Pogrešno. Pitam se - kako možemo "ne imati vremena za ljubav?"
|
- 00:32 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#
Riječi
21.05.2005., subota
Ne volim da mi je dosadno. Čim se pojave naznake tog zatupljujućeg stanja, počinjem smišljati kako ga spriječiti. I tako nekako stigoh tu. No, nije to jedini razlog. Volim pisati. Kad o nečemu razmišljam, volim to pretvoriti u tekst. Katkad to jednostavno donosi olakšanje, a katkad pomaže u rješavanju nekih pitanja, donošenju odluka. "Riječi su moje svjetlo i moja tama", da parafraziram I.G. Kovačića. Meni su riječi važne. Prenose emocije. Toliko su raznovrsne, mogu biti lijepe, zvonke i tople, a mogu biti ružne, tupe i hladne. Eto, čini mi se kao da svaki moj dan na neki način obilježi jedna važna riječ.
Danas je to "početak". Početak ovog bloga. Ponoć je prošla. Početak novog dana.
Početak, iako kažu da je težak, uvijek lijepo zvuči. Mnogo bolje nego kraj. No, katkad i kraj ima svoje čari. Kraj može donijeti spoznaju, svrhu, cilj...i mnogo, mnogo toga...nije sve što dolazi na kraju uvijek ružno. Osim toga, katkad je kraj zapravo prilika za novi početak.
I tako je kraj ovog današnjeg posta jedan početak. Počinjem pisati.
|
- 00:55 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
