Vjetroviti grad
Noćas je opet
grad postao vjetar.
Ledenim okovima
veže moju dušu napuklu.
I plaši me.
Kao osvetnik.
Oblaci zastiru
Mjesečeve kose srebrne.
A ja, kao uznik
u ovom vjetrovitom gradu
noćas mislim na bijeg.
I ne želim ništa ponijeti.
Tek kad me obuzme tuga
u ponekom sjetnom sutonu
tad sjećanja ću dozvati.
Sad samo želim pobjeći,
sakriti se u tebi,
slušati otkucaje tvog srca
i zaspati
sigurna u tvoju ljubav.
Post je objavljen 25.05.2005. u 23:50 sati.