O braku i ostalim stvarima
29.05.2005., nedjelja
Pročitah na t-portalu članak o sklapanju brakova. Primijećeno je kako se granica sklapanja brakova poprilično pomaknula prema tridesetim godinama, a i dalje... Naravno, dobro je došlo oslobađanje od onih ranijih poimanja braka i pomicanje dobne granice koja je u nekim davnim vremenima bila i (brrrr!!!) 14 godina. No, svako vrijeme nosi svoje... i dobro i loše, reklo bi se. Osim materijalne neovisnosti, koja je, kako piše u članku, jedan od razloga sve kasnijeg sklapanja braka (daklem, ne tražimo materijalnu sigurnost u braku), jer imamo koliko-toliko dobre uvjete za samostalan život (namjerno neću napisati -samački -jer to podrazumijeva i rješenje nekih drugih pitanja;npr. stan), jedan od glavnih razloga te pojave je i činjenica da većina ne želi "brak na brzaka". E, sad, ono što me potaknulo na razmišljanje je ta činjenica koja je istaknuta u članku - da gotovo nitko ne žuri donijeti tako važnu odluku, već se čeka "onog pravog", odnosno "onu pravu". Dakle, onaj pravi razlog za sklapanje braka, kako je opisano.
Trebam li reći da sam se i sama prepoznala u tome? Naime, koliko god se moje godine približile tridesetim, nikako sebe ne mogu zamisliti kao udanu ženu...ALI ne zato što mislim da nisam sposobna ili spremna za brak ili zato što sad glumim ne znam ti ni ja što...ma neee, nego jednostavo zato što bi u ovom trenutku takav čin za mene bio čisto ispunjavanje forme. Udaja zato da se kaže - udala se. Kao da je to jedini cilj u životu koji (samo zato što sam žensko biće) moram ispuniti, inače sam - propala investicija.
Drugim riječima, kad se odlučim udati, želim da to doista bude zbog pravog razloga. Zbog toga što sam našla srodnu dušu s kojom ću dijeliti i dobro i zlo. Ne živim u iluzijama, znam da idealnih rješenja nema, da će biti i dobrih i loših trenutaka i da se isto tako jednog dana može pokazati kako baš - i nismo toliko srodne duše kao što smo mislili. I to je jedan od razloga zašto mi se ne žuri. Hoću reći, uvijek postoji ta mogućnost promašaja, ništa se ionako ne može znati unaprijed. Ali kad već dođe do te situacije, onda želim biti sigurna što je više moguće da je to ono pravo i da činim pravu stvar. I da je mogućnost da jednog dana otkrijemo da ipak nismo jedno za drugo - sasvim zanemariva. Recimo, čisto statistička forma. Onaj sitni postotak koji uvijek ostane.
E, sad, što to znači biti jedno za drugo kako biti siguran da je baš to "ono pravo"?
Ne znam, ali evo kako zamišljam. Budući da svi mi imamo svojih mana i vrlina, a nitko nije savršen, moramo znati živjeti tako da prihvaćamo drugoga onakvim kakav je. Sa svim svojim vrlinama i manama, a stvar mora biti obostrana.
Pišem to tako jer svi znamo da postoji u početku svake veze onaj famozni period zaljubljenosti i zaslijepljenosti koji potraje neko vrijeme, a onda se veza produbljuje (ili puca). Shvatimo da ipak nije sve tako savršeno. Onda kad u vezi nakon nekog vremena prebrodimo i tu situaciju, već je stvar mnogo dublja. Što znači da to traje neko vrijeme i da smo jedno drugo već upoznali kroz različite situacije, vidjeli kako tko reagira, a u određenim situacijama već možemo s priličnom sigurnošću i pretpostaviti kako će ona druga osoba reagirati. Što bi značilo da se već jako dobro poznajemo.
Međutim, kako sve to ipak ne bi postalo neizrecivo dosadno i prešlo u naviku koja traje i traje..."utvaram" si da uvijek mora ostati onaj čimbenik iznenađenja, maštovitosti koji čini da se s vremena na vrijeme uvijek iznova zaljubljujemo u tu osobu i ta osoba u nas. I da se javljaju oni već toliko spominjani "leptirići". Dodajem svemu tome i onaj osjećaj poštovanja, podrške, sigurnosti, povjerenja i, iako na kraju, ali jako je važno - vjernost.
Što mi znači forma bez sadržaja? Priča o braku, a da ispadne kako je to samo obična - forma. I da moj dragi negdje osvaja druge žene. Gdje je tu poštovanje i sve ostalo...Ok, uvijek postoje ona, tzv. alternativna privlačenja. Ali, mislim kako je -onaj pravi- uistinu PRAVI ako svemu tome pristupa bez akcije! Nikome nije zabranjeno gledati, svi mi pogledamo privlačnog muškarca/ženu. No, jedno je gledanje, a drugo je djelovanje. U onom trenutku kad budem sposobna pogledati drugog muškarca (a isto tako moj dragi drugu ženu) i pomisliti: "Ok, lijep, simpatičan...(ili što je već)..., a zatim se okrenuti, pogledati -svog dragog- i sebi reći: "Ali S NJIM me veže ljubav i sve što ona donosi i ne bih ga mijenjala ni za što, unatoč tomu što nije uvijek sve savršeno"...E, tad mislim da sam ostvarila ono pravo- pronašla ono što sam tražila. Ja njega, on mene.
I još bih nešto dodala. Postavljam si neka pitanja...Pridaje li to odlaganje braka do pronalaska prave/pravog veću važnost braku? Što nije zanemarivo, s obzirom na to da je u nekim zemljama ta društvena instutucija gotovo izumrla. Ok, živjeti s nekim, imati vezu, a onda se vidi kamo dalje...jer kad se govori o braku, onda je to odluka koja se ne donosi lako. Sad se samo pitam je li to liberalizacija zajedničkog života prije braka (čije se sklapanje onda odgađa i smatra nepotrebnim) ili se ipak povećava važnost braka kao društvene institucije? Znam da mnogi to vide kao formalnost, "papir" koji ionako ništa ne znači. No, ako je tako, ja sam od onih "staromodnih" i mislim da to ipak ima svoju važnost. Samo ako je ONO PRAVO, naravno. U protivnom je sve nevažno i besmisleno.
|
- 23:41 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
