Znam da je prekjučer bio datum na koji se u neka (ne)davna vremena slavio Dan mladosti. Opća parada, štafeta, "Druže Tito mi ti se kuneemo" i ostale narodnooslobodilačke... No, ono što me potaknulo na promišljanje o tome je zapravo jedna sasvim druga stvar. Pobjegosmo danas iz grada u prirodu - lijep dan, rijeka, frendovi, dobro raspoloženje. I tako, u jednom sasvim običnom razgovoru, priča mi frendica kako je bila na nekoj fešti (25.5.- iako to nije bio i povod) na kojoj su glavna fora ispale "one majice na kojima piše nešto o Titu...kako je ono bilo...piše nešto i njegova je slika". Sjetila sam se o čemu je riječ pa sam joj odmah ispalila da je očito pisalo "Josip Broz, dobar skroz". Daaa, kako znaš??? začudila se.
Eh, nisam joj otkrila kako sam došla do toga, ali baš sam na Dan mladosti čitala jedan blog na kojem je bilo prilično oduševljenje upravo takvom majicom, tim natpisom i Titovom slikom. Osobe o kojima pišem (i moja frendica i autorica bloga koja je bila tako oduševljena Titovom majicom) mlađe su od mene iako vjerojatno ne toliko da se ipak ne bi sjećale kako je to bilo dok smo se primali u pionire i barem još nekih stvari iz tog vremena. Ono o ženama i godinama dobro je poznato...ali ja ću ipak navesti da sam u kasnim dvadesetim (da ne kažem blizu tridesete) i iako nisam "hodajuće životno iskustvo" kad je riječ o socijalizmu, nekih se stvari itekako dobro sjećam.
I sjetim ih se uvijek tako, s povodom. Ovoga puta povod je bila majica. Čega se sjećam? Sjećam se redukcije struje, sjećam se da su automobili vozili "par-nepar", sjećam se školskih i ostalih priredaba u čast Velikog Sina Svih Naših Naroda I Narodnosti, primanja u pionire, štafete za Dan mladosti, svog predsjednikovanja u pionirskom odredu naše škole (o,da!) i kako su nas "dojili" ideologijom... Dovodili nam u školu sudionike NOB-a, tako da sam svaki put kad je dežurna partizanka, gospođa Olga, dolazila u školu povodom nekog važnog datuma i odgovarala na naša, unaprijed pripremljena i recitatorski naučena pitanja, požalila što barem netko iz moje familije nije bio u partizanima pa da i mi imamo narodnog heroja koji bi dolazio u moju školu. Eto koliko su nas "dojili".
A mi smo upijali kao spužve. U skladu sa svojim uzrastom. No, onda nas je jednog dana, sjećam se, učiteljica, pardon - drugarica - u razredu pitala tko od nas ide na vjeronauk. U mom obiteljskom odgoju to je bio sasvim običan, sastavni dio mog života i ja sam, naivna, s još nekolicinom suučenika ponosno podigla ruku. Onda su uslijedila pitanja o tome što mi tamo radimo pa sam, ipak donekle (koliko se to moglo objasniti djetetu) poučena od roditelja koji su mi rekli što trebam reći ako se nađem situaciji u kojoj bi me tkogod podrobno ispitivao o tome, ispalila:"Igramo se i gledamo crtiće", no moj je prijatelj i susjed ustao i lijepo izjavio: "Drugarice, gledamo filmove o Isusu!" Eto. Što je dalje bilo...moglo je biti svašta, ali nekako (ne znam ni danas kojim čudom) nije bilo velike parade, barem kad je riječ o školi.
No, uskoro je stiglo nešto drugo (a možda je udarac došao baš iz tih redova) - moj je tata jednog dana, došavši s posla, izjavio da više ne mogu ići na vjeronauk jer će on inače ostati bez posla. Nisam uspjela (naravno) shvatiti sve to, samo se sjećam svojih krokodilskih suza i obećanja da ćemo ipak naći način. I tako sam prvu pričest ipak primila u jednom susjednom selu, gdje nije bilo špijuna koji bi to otkrili.
Nevezano uz to, sjećam se kako su moji roditelji tražili stan. Kad su se dodjeljivali stanovi solidarnosti. Bilo nas je 7 u kući, i osim kuhinje i kupaonice imali smo samo 2 spavaće sobe. Tri generacije u tom malom prostoru. I onda je dolazila komisija i pregledavala sve to kako bi se odlučilo treba li nama taj stan. Jednom, dvaput...no očito su procijenili da mi imamo dovoljno mjesta jer je djed arbajtovo u Njemačkoj pa njega ipak nije bilo doma stalno, a mi smo se valjda - mogli malo i stisnuti.
Onda smo još morali ići k teti Dušanki kako bismo i s njom porazgovarali (čitaj: uvjerili je) o potrebi za stanom. No, očito je teta Dušanka morala pomoći teti Jovanki koja je ipak imala prioritet, što je značilo da mi stan vidjeti nećemo. I nismo ga nikad vidjeli dok nismo sami napravili životni prostor, adaptirali kuću i bez njihove solidarnosti. U vremenu dok se to događalo, krpali smo koliko smo mogli. Nije bilo ljetovanja, nije bilo svega onoga što uvijek izaziva sjaj u dječjim očima...
Bili smo tako odgojeni da smo jednostavno šutjeli i stisnuli zube kad nam se reklo da "mi to ne možemo"...što god to bilo... od igračaka do drugih stvari. I šutjeli smo i unatoč svemu - proživjeli krasno djetinjstvo koje gotovo ni po čemu nije slično djetinjstvu koje imaju mnogi današnji klinci, "pod stakenim zvonom". Padali smo s bicikla, trčali po livadama, krali susjedove trešnje, penjali se po drveću... a onda je jednog dana umro drug Tito.
Sad je barem jasno čega se sjećam. Lijepa su sjećanja sva ona u kojima nema druga Tita. Neka mi oproste titoljupci, ali ja o tome ne mogu mnogo lijepoga reći. Ostao mi je gorak okus komunizma i svega onoga što se radilo u Titovo ime, u ime bratstva i jedinstva u kojem smo svi bili jednaki (ali su neki ipak bili jednakiji od drugih, kao što spominje G.Orwel u "Životinjskoj farmi"). I zašto meni onda ta majica i nije baš neka fora?
Jesu li mlađe generacije, koje nisu imale bliskih susreta sa socijalizmom (nisam ni ja hodajuća enciklopedija, ali nekih se stvari i predobro sjećam), dakle, jesu li oduševljeni takvim stvarima samo zato da bi bili "u kontri" ? Znam da je uvijek najveća fora (dok smo u nekim mlađim godinama) baš ono što stariji nazivaju nepoželjnim pa se uvijek njima kontrira. Ili je ipak moguće da su oduševljeni Likom I Djelom??? Neću politiku u svoju butigu, ali samo želim reći da nisam pristalica ni "lijevih" ni "desnih", osobito ne njihovih radikalnih struja; više volim odabrati ono što je dobro, poželjno i korisno, neovisno o "boji", ali isto tako uvijek dovoljno dobro gledati i jedne i druge i vidjeti što je loše (a mnogo je toga)...jer, pripadati jednima, znači biti lojalan, odobravati, biti oduševljeni pristalica, a šutjeti o nedostacima. E, pa moj je "nedostatak" upravo u tome što ne znam šutjeti. I ako nešto ne valja - ne valja; ja šutjeti ne mogu. Sasvim sam slobodna od bilo kakve stranačke stege i ostajem takva. I sigurna sam da nikad neću odjenuti "onu" majicu. Niti bilo koju drugu te vrste.
Post je objavljen 27.05.2005. u 00:19 sati.