Evo sad one spomenute teme o komunikaciji. Neću o onoj između Venere i Marsa iako se i s tim može povezati, nego malo o samim činjenicama međuljudske komunikacije i o tome koliko se dobro sporazumijevamo. Ponukala me na to i činjenica da su neke poruke iz jednog mog prethodnog posta bile dekodirane sasvim drugačije od onoga što sam ja htjela da prenesu. Naravno, ne u svim slučajevima. Bilo je onih koji su shvatili približno kako sam i prenijela, a bilo je i onih koji su shvatili kako su si sami preveli, a veliku ulogu u tome (shvaćanju, promišljanju i razumijevanju) imaju, naravno, i sve naše «popudbine» koje nosimo. Popudbine –čitaj: odgoj, društvo... sve što utječe na naše stavove tijekom života.
Možda je najbolje početi općenitom komunikološkom postavkom koja kaže da nečiji «kod» ne mora drugima biti «dekod». Kod ili kodiranje su sve aktivnosti koje poduzima izvor da bi zamisao (poruku) prenio nekom drugom. Dekodiranje je, naravno, dešifriranje, razumijevanje poruke. Svi oni koji se malo sjećaju pojmova iz komunikacije koji se uče u školi, sjećaju se da poruka putuje tzv. komunikacijskim ili priopćajnim kanalom do primatelja. E, a da stvar ne bi bila jednostavna, moguće su pogreške. Drugim riječima, dogodi se nešto što ometa komunikaciju.
Najjednostavniji primjer je «buka u kanalu», tj. šumovi zbog kojih se dogodi nesporazum u komunikaciji. No, i ti su šumovi vragu iz torbe ispali. Nije to uvijek samo «šum» koji dolazi iz okoline, kakva buka, zvuk. Ima tu i semantički šum (e, taj je zeznut) koji nastaje zbog nerazumijevanja poruke, najčešće kod verbalne komunikacije. To su, primjerice, nerazumljive riječi, fraze, jer različiti ljudi istu informaciju shvaćaju na različite načine. Moguć uzrok je i kulturološka razlika. To je ono što sam prethodno spomenula – društvo u kojem odrastamo. Odgoj, kultura itd. Tu sad dolazimo do onoga da katkad vidimo ono što želimo vidjeti ili, drugim riječima, vidimo ono što uvjetuju naši stavovi, naš odgoj, temelj na kojem gradimo svoje stavove.
Primjer. Pišemo post o nekoj temi...Evo, karikiran primjer (karikiran je ključna riječ). I napiše netko kako su tamnoputi ljudi obično jače tjelesne građe, dok su ljudi izrazito svijetle puti često vrlo mršavi.
I, sad, jedan vrli čitatelj posta može to protumačiti na sljedeći način:
«Kakve su ovo tvrdnje? Kaj ovaj hoće, ili ne voli jake ili mršave ili mu smeta boja kože? Koji šovinist!»
A drugi će npr. pomisliti ovo: «Hm, pa sjećam se onih Španjolaca s rukometne utakmice kako su tamni, visoki i jaki, 'izubijali' one mršave plave Šveđane, ima nešto u toj tvrdnji».
Ono što onaj prvi čitatelj ne zna, niti naslućuje, a drugi je samo blizu rješenju jest činjenica da je autor teksta zapravo osoba koja se bavi utjecajem prirodnih (klimatskih, geografskih) čimbenika na čovjekovu tjelesnu konstrukciju i da je došao do tih zaključaka.
Prvi je čitatelj očito u svojim stavovima, odgoju ili čemu već izgradio sliku o tome kako su neki ljudi skloni vrijeđati druge koji su jače tjelesne građe, a sve je uzokovano činjenicom da je i sam kao dijete bio bucmast i da su ga djeca zadirkivala. Stoga je sad vrlo osjetljiv na spomenute pojmove. Drugi je pak neopterećen time, ali si je u skladu sa svojom orijentacijom (a voli sport) ovu poruku preveo na svoj jezik – našao primjere u sportu na koje ga je asocirao tekst.
Što je poanta? Nijedan zapravo nije pravilno razumio poruku, svatko si je preveo na svoj kod, onaj koji mu je najbliži. Ono što nisu znali – to su činjenice o autoru teksta, čime se on bavi te da su te tvrdnje rezultat proučavanja navedene teme (utjecaj geografskih čimbenika na čovjekovu građu). Pošiljatelj (autor teksta) i primatelji imaju vrlo malo informacija jedni o drugima. Autor je tekst napisao ponukan svojim razlozima, a primatelji - svatko poruku shvaća na svoj način koji je najbliži njegovim stavovima, razmišljanjima i ostalom...
I na kraju još podatak - da se samo 20-25% informacija u komuniciranju pravilno dekodira. Pa vi sad recite...o čemu ja govorim!?
Post je objavljen 10.06.2005. u 00:59 sati.