Gledala sam danas Prljavi ples, ne znam više po koji put, možda bi broj već bio i dvoznamenkast. Istina, nije jedan od onih antologijskih filmova u smislu «težine» i kvalitete, ali zato ja imam jednu posebnu kategoriju u koju svrstavam ovakve filmove. Lagani, sladunjavi, djeluju gotovo terapijski kad je vani vrijeme kao danas ili kad mi se neka pritajena tugaljivost uvuče u raspoloženje. E, onda je dobrodošla ta holivudska filmska lektira. Možda bi katarza bila preteška riječ s obzirom na materijal o kojem je riječ, ali svakako se dogodi svojevrsno emocionalno «ispucavanje», a gledanje ima sasvim pozitivan učinak.
«Narastu» mi oči od romantike, mašta se uskovitla i ma koliko priča bila sladunjava i izmišljena, ona ipak izaziva osjećaj prepoznavanja onog žara skrivenog «pod pepelom» (u mom slučaju to je trenutačno stanje stvari) dok se ne pojavi netko tko će rasplamsati taj žar. I to je emocija koje se prisjetim, znam da postoji, da svatko ima svoju životnu ljubavnu priču u kojoj se stvara nešto jedinstveno između dviju srodnih duša.
Ono što je svakako zanimljivo je bezbroj različitih načina na koje se ta priča stvara. Što nas spaja, povezuje, čini sretnima.
U ovom je slučaju ta sjajna poveznica – ples. Gledajući film, doista poželim iskusiti barem djelić tog plesnog umijeća. Ok, priznajem, Swayze je tu u top formi i izvedba mu je besprijekorna pa očito i tu leži dio odgovora zašto je takav dojam, što dokazuje da je u tom smislu njegov glumački i plesni zadatak bio pravi pogodak glede izazivanja određenih reakcija na gledanje filma.
Gledala sam i drugu verziju Prljavog plesa, čija se radnja događa na Kubi, a glavni su glumci pripadnici mlađe generacije dok se Swayze pojavljuje u manje istaknutoj ulozi. Poanta svega je taj isti naboj koji se pojavljuje izazvan južnoameričkom glazbom i plesovima.
I da konačno upotrijebim pojam koji želim istaknuti – erotičnost plesa; glazba i pokreti koji i emotivno i fizički povezuju dvije osobe. U cijeloj priči nema vulgarnosti, a opet je dovoljno erotičnosti i seksualnog naboja, a ostalo je ipak nešto prepušteno i mašti samoga gledatelja.
Prepustila bih sada svima vama koji pročitate ovaj post da opišete primjere (ne samo filmske, nego i životne) ovakvih dojmova o poveznicama koje čine sklad između dvoje ljudi, ono spomenuto – što nas spaja, povezuje, usrećuje, što u vama izaziva ovakve dojmove.
Post je objavljen 05.06.2005. u 21:58 sati.