Multipla Skleroza - MS - Moguće je sve

ponedjeljak, 29.04.2019.

Kako i zašto je lipo upoznati ČOVIKA!

Pri prvom kontaktu očima, pri prvim izgovorenim riječima, pri prvoj "dobro izvućenoj neugodnosti"...
Nema greške. Čovika ne možeš "falit"!
Čovika možeš prepoznati po osmijehu. Jesu li mu pri osmijehu usklađena usta i oči? Jesu mu usta razvučena od uha do uha, a oči nikakve znakove topline ne pokazuju?! Nisu usklađena! Da ne glumi, bila bi. Itekako.
Jel'govori opušteno ili usiljeno se samo smiješi i potvrdno ti kima glavom?
Ni pre srdačan ni prehladan.
Opušten. Neopterećen. Zrači beskrajnom milinom, pozitivom i toplinom.
Tako da iako si ga tek upoznao poželiš sa njim pričati bez prestanka.
Poželiš ga odmah pitat hoće li ti biti najbolji prijatelj, kao kad si dijete bio.
Poželiš mu reći:" Hajdemo mi uokolo ovako nasmijani, dobronamjerni i opušteni vidjeti koliko još ljudi će nam se priključiti kad se prepoznaju u nama!"
Da. Kad vidiš, upoznaš i prepoznaš čovika, vratiš se u one godine kad je samo to bilo ti bitno.
Da se s nekim osjećaš tako opušteno, zaigrano, neopterećeno.
Da te ne brine tona svakodnevnih obaveza.
Da te ne pritišće tona nametnutih ali tebi nebitnih stvari.
Da si možeš priuštiti sat, dan, najjednostavnije opuštenosti, bez ikakvog opterećenja, samo uživanje u jednostavnoj ali ujedno i najvažnijoj činjenici, tome što jednostavno JESI.
Jesi tu i JESI sada i to je tako dobro, što jesi i što možeš biti.
Eto, kad upoznaš i pripoznaš čovika, naleti ti lavina ovih i sličnih emocija i htijenja.
Zato ja volim upoznati i pripoznat ČOVIKA!!

Oznake: čovjek, ljubav

- 21:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 09.04.2019.

"Nije ti mrsko što si dobila To!?"

Da!
Nakon zbunjujućeg, zabrinjavjuće-upitnog pogleda odustanu, strpaju te u ladicu "munjenih" i to je to.
Nije mi mrsko! Nije mi mrsko svaki put kada se sjetim koji bi sve ljudi još bili blizu mene, koje sve ljude bi ja još rangirala tako visoko i za njih dala SVE, a evo, oni za mene NIŠTA, naravno da mi nije mrsko!
Onda se, naravno, čovik zapita, jel' stvarno jedino usljed takvih "nevera" čovik može vidit tko mu je sve blizu i odan?
Jel' zaista moraš slomit sve kosti da bi cijenio pokret?
Jel' zaista moraš oslijepiti da bi cijenio vid?
Jel'moraš ostati bez sluha da bi cijenio pjesmu?
Jel'zaista moraš ostati bez glasa da bi cijenio govor
Jel'zaista!?
Pa po svemu ovome što sam do sada vidila, čini se da MORAŠ.
Jesmo li mi ljudi time prokleti!? Ne cjeniš nešto dok ne ostaneš bez toga?
Nije da tu prosipam neku pamet (nemam ništa ni prosuti baš) ali, eto, gledam po sebi i opet govorim, kad se sjetim gdje, s kim i kakva bi bila da nisam dobila OVO, prepadnem se!
Da, da. Onda sve one izreke što ste smatrali za puke floskule i tlapnje vam toliko dobiju na težini:
Ne znaš što imaš dok to ne izgubiš!
Ne znaš koliko si sretan dok si zdrav!
Po muci se poznaju junaci!
Ne gledaj tko je s tobom dok imaš sve, gledaj tko ostane kad ostaneš bez ičega!
Nisi svjestan koliko si jak sve dok biti jak ne ostane tvoj jedini izbor!
Zavoli sebe da bi mogao te voljeti itko drugi a i da bi i ti mogao nekom ljubav dati!
I onda!?
Što kažete!?
Bili vi mijenjali ono sve falše, tanko i umjetno za ovo?
Novo sve!
Novi prijatelji, ali sa velikim i čvrstim P, novi, kristalno jasni ciljevi i stare, dobrano utvrđene, lekcije i greške koje teško da ćete ponoviti....
Ja bih, odmah!!!! ;)

Oznake: mladost, ljubav

- 13:12 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 07.02.2019.

Oni koji će OSTATI!

Ma baš tako.
Javlja se meni tako prije koji dan novinarka jednog portala i pita me bili mogla reći nekoliko rečenica o svojoj Multiploj Sklerozi, da želi napraviti članak.
Eh... Sad sam ja bila u problemu, kako u nekoliko rečenica strpati ovaj svakodnevni moj "zabavni park" u kojem nema čega nema.
Krenula sam tako odreda, što mi je prvo palo na pamet.
Porazbijala sam dobar dio kuhinjskog inventara, ali okrenem to na šalu i kažem da je "veselica" pa malo čaše lete.
Svaki drugi dogovor zaboravim, al' pravo mi i budi dok ne počnem zapisivati sve.
Sve češće okrećem uho ljudima kad mi nešto kažu i pitam da mi ponove.
Fokusirati i koncentrirati mi se nekad je toliko teško da me to samo rasp####.
Ravnoteža kao da uživa što me ljulja kao da sam pijana pa mi se javlja u dovoljno kratkim/dugim intervalima.
Mjehur također, očito na neki sadistički način igra igricu, ne mogu trpjeti doći do wc-a a kad dođem trebam čekat nekoliko minuta da napokon i obavim.
Zatim"brain fog" a ja to zovem - da mi se sjetiti što sam jutros doručkovala teško kao sjetiti se koju majicu sam nosila 2.3.2013.
Ne osjećam lijevi dlan, lijeva noga mi zapinje toliko često da je češća nego... Ne znam što...
I onda tako kad počneš nabrajati sve to, kako se neće netko tko je "zdrav" pripast k'o lud i pobić!?
Eh, a da je imati sposobnost to sagledati sa malo drugačije strane pa reći: "Alo stara, tebe toliko toga zafrkava tako često, a ti uspijevaš da ti svaki dan izgleda, nekom tko to ne zna, apsolutno normalno!?"
Koliko hebeno snage, živaca, strpljenja i opet na kraju SNAGE triba da to osoba u takvom stanju uspije!?
Onda ja, ovakva kakva jesam, znam to prostački i brutalno iskomentirati i zaključiti sa "jer sam nemila životinja"!
Pa kad i jesam.
Ali šteta.
Šteta što nakon te spoznaje uglavnom svi slično reagiraju i udalje se, jer ne znaju koliki spoj strašnih suprotnosti se tu krije.
Uz tu zastrašujuću snagu, tu je i onaj, dobro zakamuflirani dio. Onaj nježni, odani, preslatki dio.
I šteta ljudske nesposobnosti vidit iza/iznad toga.
I opet šteta što to najviše rastužuje one u ovom MS svitu, koji zbog toga gube nadu.
Nemojte!
Kad dođu oni koji uspiju vidit iza toga, to su pravi! Oni za koje se nećete tribat bojati da će otići kada ih budete trebali. Oni koji će doći i biti!
Oni koji će ostati!!

Oznake: ljubav, iskrenost, snaga

- 22:25 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 18.10.2018.

Namazanje Vol.3 ilitiga - To bi i ja'tila!!

Živo me zanima kako i 'oću li ovo uspit!
Uglavnom, pričam ja tako sa svojom dobrom prijom i ona mi kaže: "Ma Kike, šta ću ti govoriti koliko mi je to tribalo, koliko mi je to falilo. Taj sam čin koji svaki normalan čovik obožava a nakon toga, nama ženama (normalnima, iako smo u totalnom deficitu) ono najdraže.
Ono kad te zagrli sa leđa, privije te uz prsa, ispreplete svoje ruke sa tvojima, i ti uz otkucaje njegovog srca zaspeš. Kike, to mi je najviše falilo. Više čak i od one fizikale koja je mogla bit i bolja kako to inače i biva u takvim slučajevima, kada ste se vidili prvi ili drugi put u životu.
Kike, on je bio umoran i zaspa je gotovo instant (kako to muški inače i rade D) a ja sam doslovno, šaptom, promrmljala sebi u bradu: ovo mi je tako tribalo...."
I ja je na to pitam: "Ali Miška, jel'ti misliš da se to isplati? Ulaziti u takve površne i jeftine epizode ako priželjkuješ to? To da u njegovom zagrljaju zaspeš sritna, znajući da je ON TAJ!!!
Jbg, mi žene (da daaa, ima nas još malo takvih) smo malo zahebaniji/zahtjevniji slučaj. Mi uz "taj čin" tribamo i tražimo još puno toga... Puno više... Toliko da i same sebe često iznenadimo. Puno više od fizikale koju također obožavamo ali nam sama ona nije dovoljna...."
Sluša mene moja prija i kaže: "Kike, znaš da nikad nisam takva bila, ali pre dugo sam bila sama i previše mi je falila ta toplina i blizina, da sam jednostavno si to uzela. Bar taj privid toga!"
Ja je pitam jel'je to zadovoljilo, a ona mi kaže: "Kike pre kratkotrajno. Odabirem čekat još... Nadam se da neću morati još puno."
Eto, nije da to nisam znala i sama, ali eto, njoj je očito tribalo da to na glas kaže sebi sama.
Toliko za ovo, sad me otkazuje fokus, oči i san napada pa idem.
Laku noć

Oznake: ljubav, seks, mladost

- 01:03 - Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 26.08.2018.

Epizoda Namazanosti 1.

Odlučila sam da ću definitivno počet pisat, evidentirati, moje Nirvane/katarze/štogod, koje proživim svaki put nakon uzimanja mog"ljekića".
Naime, uzmem ga lipo svaku večer prije dolaska u "krpe" i onda nakon nekih 20-ak minuta.... Počinje...
Svaki put me nešto drugo "odnese".
Sad ću ispričati zadnju epizodu "ljekića".
Da triba imat naslov, glasia bi ovako nekako: "Mama i tata, dugujemo vam" ili "Mama i tata koji ste vi umjetnici/čarobnjaci".
E sad da obrazložim.
Često me "ljekić" uglavnom vraća u ditinjstvo. U dane kad sam ja imala oko 5 a brat 3 godine. U dane našeg beskrajnog seljakanja, s jedne na drugu adresu, u dane kad je bila tolika "stiska" da smo brat i ja išli u vrtić da bi uredno jeli, a mama i tata ako bi se imalo išta. U dane kad se sićam onih nekoliko puta kad bi se oglasila sirena, pa bi iz vrtića trčali s tetama u sklonište. U dane kad su mama i tata klonuli od krvničkog rada, da bi nam mogli priuštiti sve šta smo tribali i kad su nadnaravnim umijećem uspijevali to sve.
Ako išta, brat i ja ćemo složno u glas reći da smo imali PREDIVNO DITINJSTVO. Puno igre, smija, radosti...
Jer su to upravo ONI uspili i omogućili nam. Da nas ne okrzne ni grozno ratno vrime, ni besparica, ni to što smo bili nomadi, bez svoje "ključne baze" šta u tim godinama dici puno znači. Da ne vidimo i ne osjetimo ni njihov umor, ni beznađe cile situacije, dapače, nama je to sve bilo pre zabavno. Ići u jedne bake i dide, malo u druge...
I uspili smo imati, sad i sačuvati, divne uspomene, sjećanja i sa Mertojaka, sa Ravnih Njiva, iz Mangerove ulice, iz Solina... Da, pravi Nomadi.
I sad, ovim očima, očima 31-godišnje matere kad gledam, zaista mi nije jasno šta su to i kako uspili moji otac i mater. Da mi u takvim NEuvjetima NIŠTA ne osjetimo i budemo pre sritna i bezbrižna dica.
Prvo šta su mama i tata imali, to je bilo ono najvažnije -LJUBAV!
Bili su dvoje mladih ljudi, koji su se svjesno uputili u borbu s vjetrenjačama. Zato šta su bili vođeni i gonjeni upravo tom najvećom LJUBAVI.
Ljubavi jedno prema drugome, ljubavi prema nama, dici.
Bili su mladi, jaki, i u LJUBAVI.
Znam reći, i to odgovorno ću tvrdit di god triba, da ono šta su moji mater i otac uspili, nebi uspilo današnjih 0,000001% populacije.
Nitko ne pozna i ne zna ni prepoznati ni dati a time ni koristiti LJUBAV.
Danas kad je svak sam sebi epicentar svemira, kad se nikome ne trpi ništa, kad nitko nije spreman za ikog išta dati... Ali tu se vrtimo u krug.
Upravo zbog prethodno navedenog, nestsšice ljubavi, to se sve i dešava.
Evo, taman prid san sam upravo, i počet će mi druga epizoda "ljekića" pa ću sad ode stat.
Nadam se da ćete uvatit bar dio ovoga šta san vam tila prinit i da će bit još dobrih epizoda "ljekića"!
Laku noć!!!