Epizoda Namazanosti 1.
Odlučila sam da ću definitivno počet pisat, evidentirati, moje Nirvane/katarze/štogod, koje proživim svaki put nakon uzimanja mog"ljekića".
Naime, uzmem ga lipo svaku večer prije dolaska u "krpe" i onda nakon nekih 20-ak minuta.... Počinje...
Svaki put me nešto drugo "odnese".
Sad ću ispričati zadnju epizodu "ljekića".
Da triba imat naslov, glasia bi ovako nekako: "Mama i tata, dugujemo vam" ili "Mama i tata koji ste vi umjetnici/čarobnjaci".
E sad da obrazložim.
Često me "ljekić" uglavnom vraća u ditinjstvo. U dane kad sam ja imala oko 5 a brat 3 godine. U dane našeg beskrajnog seljakanja, s jedne na drugu adresu, u dane kad je bila tolika "stiska" da smo brat i ja išli u vrtić da bi uredno jeli, a mama i tata ako bi se imalo išta. U dane kad se sićam onih nekoliko puta kad bi se oglasila sirena, pa bi iz vrtića trčali s tetama u sklonište. U dane kad su mama i tata klonuli od krvničkog rada, da bi nam mogli priuštiti sve šta smo tribali i kad su nadnaravnim umijećem uspijevali to sve.
Ako išta, brat i ja ćemo složno u glas reći da smo imali PREDIVNO DITINJSTVO. Puno igre, smija, radosti...
Jer su to upravo ONI uspili i omogućili nam. Da nas ne okrzne ni grozno ratno vrime, ni besparica, ni to što smo bili nomadi, bez svoje "ključne baze" šta u tim godinama dici puno znači. Da ne vidimo i ne osjetimo ni njihov umor, ni beznađe cile situacije, dapače, nama je to sve bilo pre zabavno. Ići u jedne bake i dide, malo u druge...
I uspili smo imati, sad i sačuvati, divne uspomene, sjećanja i sa Mertojaka, sa Ravnih Njiva, iz Mangerove ulice, iz Solina... Da, pravi Nomadi.
I sad, ovim očima, očima 31-godišnje matere kad gledam, zaista mi nije jasno šta su to i kako uspili moji otac i mater. Da mi u takvim NEuvjetima NIŠTA ne osjetimo i budemo pre sritna i bezbrižna dica.
Prvo šta su mama i tata imali, to je bilo ono najvažnije -LJUBAV!
Bili su dvoje mladih ljudi, koji su se svjesno uputili u borbu s vjetrenjačama. Zato šta su bili vođeni i gonjeni upravo tom najvećom LJUBAVI.
Ljubavi jedno prema drugome, ljubavi prema nama, dici.
Bili su mladi, jaki, i u LJUBAVI.
Znam reći, i to odgovorno ću tvrdit di god triba, da ono šta su moji mater i otac uspili, nebi uspilo današnjih 0,000001% populacije.
Nitko ne pozna i ne zna ni prepoznati ni dati a time ni koristiti LJUBAV.
Danas kad je svak sam sebi epicentar svemira, kad se nikome ne trpi ništa, kad nitko nije spreman za ikog išta dati... Ali tu se vrtimo u krug.
Upravo zbog prethodno navedenog, nestsšice ljubavi, to se sve i dešava.
Evo, taman prid san sam upravo, i počet će mi druga epizoda "ljekića" pa ću sad ode stat.
Nadam se da ćete uvatit bar dio ovoga šta san vam tila prinit i da će bit još dobrih epizoda "ljekića"!
Laku noć!!!
Oznake: Zdravlje, obitelj, život, ljubav
|
