Moja snaga me plaši!
Gledam tako prije koji dan oko sebe, rezimiram malo stvari i događaje koji su me snašli, zbrajam koliko je tu bivših... Prijatelja, kumova, muž...
I sama od sebe, dođe mi misao, kao da se na silu nameće.
Misao - koliko je tih ljudi otpalo, koji je bio razlog, i onda gledam svoj život, i događaje koji su me za malo pomeli(ali NISU).
Ti događaji u mom životu su, mislim, bili 99,9% razlog zbog kojih su neki ljudi, koje sam smatrala bliskima, iščezli iz mog života.
Naime, kako možeš biti blizak s nekim tko ti po apsolutno ničemu nije zanimljiv, blizak, koristan i koji ti na kraju remeti sjaj tvog cilog života, "postignuća" i onoga šta bi ti htio?
Kao prirodna stvar i apsolutno očekivana, događa se da ti ljudi jednostavno odu jer ;"hebo ti to, i prijateljstvo i sve, ova ima tonu utega, nepoželjnih stvari, idem ja ća, nekom s kim mogu praznoglavo o praznim i prolaznim stvarima bulaznit, ispijati kave, i namontirana se pokazivati vanka, objavljivati (p)retuširane selfije..."
Jeli to možda zato šta ih preplaši veličina tih stvari koje su me snašle ili ih preplaši kad vide kolika snaga je potribna za iznit iste!?
Stvar uopće nebi bila vrijedna spominjanja, da iste ljude nisam smatrala za pre bliske, pre pouzdane i da nisam imala tonu osjećaja za iste.
E sad, kako se ne osjećati ka' potpuna budala, s magarećim ušima od po'metra, kad sagledaš taj svoj doživljaj istih ljudi koji su prema tebi ispali takvi kakvi jesu.
Izgleda da više nigdi i nitko ne živi i naravno, ne prakticira ono šta ja još uvik smatram NAJVIŠIM i NAJCJENJENIJIM od svega.
To je ODANOST, ISKRENOST i POŠTENJE.
Niti u brakovima, što se po broju razvoda lakše može vidit, a niti u prijateljstvima, gdje isto tribaš bit takav, sa gore navedenim karakteristikama.
Iz osobnog iskustva, a još apsolutno ne mogu reći da sam usvojila gradivo, mogu reći da sam ko' som, zagrizla 1000 puta.
Zagrizla sam jer ODUVIK mirim sve po sebi.
Iskreno, otvorenog srca i uma, pristupi, pomozi kome triba pomoć, NIKAD zbog nekih očekivanja zauzvrat, jer, to se vidi, ljudi će to znat pripoznat i cijenit.
BULLSHIT!
NE, njih 99,9% to će cijenit samo dok su u stanju akutne ozlijede/problema. Odmah, čim upala prođe i nije više toliko bolna i akutna isti dobivaju potpunu amneziju.
Paralela se može povući i sa situacijom kada si npr. cili svoj život po PS-u. Tako navikneš ljude koji samo to očekuju od tebe. Kada uslijed nekih svojih oluja i nemoći, odbiješ nešto ili si, ne daj Bože, dopustiš nešto, e onda si na stup srama i osude pribijen.
U svoje 32 godine, vidila sam da uvijek bolje prolaze oni koji nisu takvi, koji ne daju puno, al zato puno uzimaju i očekuju, koje ne dira tuđa potriba ili nevolja.... Nego, samo o sebi i svom misle i tako žive.
I da, 1000 puta doživljena izdaja, 1000 puta magareće uši, 1000 puta razočarenje...
Ali, neću!!!!! Ne mičem se od svojih uvjerenja, principa i životnih načela.
Neću nikad stvari koje vrednujem više od ičega zanijekati ili ih micat, zbog trenutne potražnje ili pomodarstva.
Je, jee, još u osnovnoj mi je moja draga učiteljica Iva roditeljima govorila da sam "ingorda", posli su mi oni rekli da to znači, da držim visoko glavu, šta su me ostali zvali "umišljena" zbog toga.
I to je ostalo nepromijenjeno u mene.
Ako će me proglašavati umišljenom zbog gore navedenog, šta ne pristajem na ove danas nametnute piz..je, MOŽE.
Pristajem odmah i plaćam piće piz..nima koji me takvom nazivaju.
Živili!!!
|
