"Nije ti mrsko što si dobila To!?"
Da!
Nakon zbunjujućeg, zabrinjavjuće-upitnog pogleda odustanu, strpaju te u ladicu "munjenih" i to je to.
Nije mi mrsko! Nije mi mrsko svaki put kada se sjetim koji bi sve ljudi još bili blizu mene, koje sve ljude bi ja još rangirala tako visoko i za njih dala SVE, a evo, oni za mene NIŠTA, naravno da mi nije mrsko!
Onda se, naravno, čovik zapita, jel' stvarno jedino usljed takvih "nevera" čovik može vidit tko mu je sve blizu i odan?
Jel' zaista moraš slomit sve kosti da bi cijenio pokret?
Jel' zaista moraš oslijepiti da bi cijenio vid?
Jel'moraš ostati bez sluha da bi cijenio pjesmu?
Jel'zaista moraš ostati bez glasa da bi cijenio govor
Jel'zaista!?
Pa po svemu ovome što sam do sada vidila, čini se da MORAŠ.
Jesmo li mi ljudi time prokleti!? Ne cjeniš nešto dok ne ostaneš bez toga?
Nije da tu prosipam neku pamet (nemam ništa ni prosuti baš) ali, eto, gledam po sebi i opet govorim, kad se sjetim gdje, s kim i kakva bi bila da nisam dobila OVO, prepadnem se!
Da, da. Onda sve one izreke što ste smatrali za puke floskule i tlapnje vam toliko dobiju na težini:
Ne znaš što imaš dok to ne izgubiš!
Ne znaš koliko si sretan dok si zdrav!
Po muci se poznaju junaci!
Ne gledaj tko je s tobom dok imaš sve, gledaj tko ostane kad ostaneš bez ičega!
Nisi svjestan koliko si jak sve dok biti jak ne ostane tvoj jedini izbor!
Zavoli sebe da bi mogao te voljeti itko drugi a i da bi i ti mogao nekom ljubav dati!
I onda!?
Što kažete!?
Bili vi mijenjali ono sve falše, tanko i umjetno za ovo?
Novo sve!
Novi prijatelji, ali sa velikim i čvrstim P, novi, kristalno jasni ciljevi i stare, dobrano utvrđene, lekcije i greške koje teško da ćete ponoviti....
Ja bih, odmah!!!! ;)Oznake: mladost, ljubav
|
