mriza zivota

utorak, 31.05.2016.

Posljednja pjesma

Malena i krhka bila je kutija koja svira, malena i krhka kao i sreća Ele i Luke. Balerina na kutiji igrala je kao automat. Automatski se razvijala i sudbina dvoje ljudi. Međutim, povijest nije počela kupovnim igračkama. U stvari, zvuci kutije koja svira oglasili su samo početak kraja.
Bližilo se osam sati kad je Ela napustila kino. Večer je bila lijepa i nije žurila; Luka ionako nije imao auto. Riješila je ići pješke do kuće.Ova odluka bila je tako prirodna i logična da ništa, baš ništa nije nagovještavalo bilo kakve posljedice. Bespredmetno bi bilo okrivljavati ovu šetnju za ono što se kasnije dogodilo – ukoliko bi netko uopće namjeravao raspravljati o krivici. Kriva je bila nagla odluka o kupovini kutije koja svira.
Zaustavila se pred izlogom male, prašnjave antikvarnice, smještene u neuglednoj kući, stisnutoj između dvije visoke najamne zgradurine. Baš tu se završavalo neprekidno more zgrada i vile su , svojim zelenim vrtovima unosile prve nagovještaje vedrine u bezbojno sivilo grada. Ela je stajala pred izlogom i gledala kutiju koja svira. Svijest da nikada u životu nije bila tako sretna kao što bi mogla biti kad bi imala ovu kutijicu presiječe joj dah. Kutija nije bila neko umjetničko djelo, ali je ipak uzbuđivala. Možda je u tome imala udjela čarolija večeri, ili raspoloženje koje je ono izazvalo u Eli. Poklopac kutije bio je odignut, a mala balerina stajala je na vrhovima prstiju.
-Kutijica-pomisli Ela, svakako očekuje da je netko navije i pusti melodiju, a mala balerina očekuje glazbu po čijem bi taktu mogla zaplesati.-

-Što li svira?-zapita se i istog trenutka shvati da to neminovno mora saznati. To joj je sada jedino bilo važno. Kolebala se malo, a onda otvorila vrata. Zvuk zvona zaustavio ju je na pragu. Iz polumraka pojavi se slabunjav muškarac. Koža mu je bila blijeda , a ruke nježne i fine.
-Dobra večer – pozdravi je on.- Čime vas mogu uslužiti?-
-Zanima me mala kutija u izlogu koja svira.
Čovjek pažljivo dohvati kutiju svojim malim rukama.
-Zar nije dražesna? Služi za čuvanje nakita. Balerina pleše uz glazbu.
Pružio joj je kutiju. Ona posegnu rukama, ali u trenutku zaustavi pokret, kao da se uplašila da će se ova lijepa dragocjenost raspasti pri dodiru njene ruke. To je, naravno , bilo glupo i najvjerojatnije se može pripisati očaravajućem utjecaju večeri. Osjećala je kako joj grudi ispunjava bezrazložna razdraganost. Sabrala se brzo i upitala;-Što svira?-
-Najbolje da sami čujete!
Čovjek oprezno zatvori poklopac. Mala balerina poslušno se vratila u svoju mračnu tamnicu. Pod njegovim nježnim prstima okrenu se mali ključić na zadnjoj strani kutije.
-Slušajte!.
Poklopac se otvori , balerina izroni na svijetlo i u sumračnoj radnji odjeknuše tonovi, kao da ih je izazvalo Elino raspoloženje:
«Lijepi su ovi večernji sati...»
Tonovi su zvonko odzvanjali. Ela nevoljno steže šake. Nježni zvuci bili su toliko lijepi da su gotovo pričinjavali bol. Umjesto smijeha u grlo su joj se peli jecaji. Odlučila je kupiti kutijicu i odnijeti je kući iako je znala da je izdatak prevelik za nju.
-Koliko košta?- upitala je.

...................






13:56 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 29.05.2016.

Otvorio sam oči na običnom , metalnom, bolničkom krevetu.Podigao sam glavu i prepun radosti ustanovio da je to moje obično tijelo.Samo me je umotana ruka malo uznemirila.
Samo...Gdje sam s e to ranio?Da nije u borbi sa plemenom Riđokosih?Moram priznati da mi se sada prvotna epoha činila realnijom nego posljednji događaji u laboratoriju.
Moja je soba imala omanji prozor s bijelom zavjesom.Međutim, zavjesa nije bila navučena do kraja i ja sam shvatio, kad sam malo bolje pogledao, da se s one strane prozora nalazi veliki grad, bučan i živ, moj rodni grad.
Znači, u bolnici sam.Ta što se to sa mnom dogodilo?Kad sam ono u laboratoriju pao, jako sam se udario.Sve što se sa mnom zbilo, nekako je najviše nalik na san.Ipak, san ovako dug ne može biti tako logičan i realan.
...
Nakon mjesec dana otpustili su me iz bolnice.Svi su prijelomi srasli, ali me uspomene o onom što sam proživio nisu napustile.Obratio sam se zbog toga poznatom znanstveniku genetičaru Petru Tijardoviću, htio sam mu potanko ispripovijedati o svojim «preobražajima».Kada sam završio svoje pripovijedanje, osjetio sam da ga je zahvatilo uzbuđenje istraživača koji je naletio na zanimljiv problem.
-S vama se dogodilo , kako i sami pretpostavljate, nešto što baš nije velika rijetkost u mojoj praksi, samo što se to s vama dogodilo tako izražajno da predstavlja ipak nešto posebno.Naravno, riječ je o razbuđivanju genetskog pamćenja.Vjerojatno ste već čuli da je čovjekov mozak zapravo skladište, neboder, kojem se katovi pune informacijama istim redom kako se razvijao individuum.Donji su katovi tog skladišta-nebodera već od rođenja zauzeti informacijama što su ih nakupila prošla pokoljenja.Ta je informacija stigla u naš mozak kroz gene.Ona je zakodirana i čovjek još nije naučio da je dešifrira.
-Čini se da sam je ja nekako ipak dešifrirao?
-Upravo tako.Vi ste se odijelili od vanjskog svijeta, a zatim je vaša svijest « pogriješila vrata» i «dospjela u krivi kat».Tako ste pročitali tri epizode od milijuna i milijuna što se čuvaju u vašem pamćenju prije no što se vaša svijest ponovno popela u « gornje katove».
-Jesu li znanosti poznati slični slučajevi?
-Ne raspolažem statističkim podatcima.Međutim, mislim da su se do sada mnogi našli u sličnoj situaciji, samo što tome nisu pridavali nikakvu važnost.Držali su da je ovako «pročitana informacija» bunilo, halucinacija ili san.Uza sve to ovakvo slučajno dešifriranje nosi obično samo jedan mali, gotovo beznačajan dio informacija.Drugim riječima, ne postoji nikakva veća logički povezana cjelina.Kod vas je to ispalo drukčije.
-Znači li to da je Mladi lovac postojao?
-Gotovo sam siguran da su on i Brzonoga neki od vaših daljnjih predaka.-Petar Tijardović se nasmiješio.-Mene bi osobno veoma zanimalo, gdje su i u kakvoj šumi lovili moji preci?
-Što se s tim mojim precima dalje događalo?
-Po svoj su prilici otišli u planine.Teško da bi u onoj epohi mogli preživjeti i održati se sami, udvoje.Vjerojatno su u planinama naišli na kakvo drugo pleme, miroljubivije pleme koje ih je primilo u svoju pećinu.
-Što mislite primarijuse- upitah oprezno- ima li ova moja , nazovimo je epopeja,kakvu znanstvenu vrijednost?
-I te kakvu!A posebno je zanimljivo vaše prvo sjećanje...
-Prvo? Ne shvaćam...Ta tamo se nije ništa posebno događalo?...Majmun je bježao pred grabežljivcem...Strah...Samo bježanje i strah.I onaj upravo neshavtljivi strah pred Suncem...
-Upravo to! Taj strah pre Suncem! – tu on malčice pogladi svoju bradicu i nastavi:- Što znate o Darvinovoj teoriji?
-Tako , u općim crtama...
-Što znači «u općim crtama»?
-Znam da čovjek potječe od majmuna.
-A jeste li kad razmislili, zbog čega se taj proces ne nastavlja?No, zbog čega se u našoj povijesnoj epohi majmuni ne preobražavaju u čovjeka?
-Znanost za sada ne zna odgovoriti na to pitanje...
-Jeste li sigurni?Da vas nešto upitam?Jeste li ikad čuli za geomagnetnu inverziju Zemlje?
-Smjena Zemljinih magnetnih polova?
-Upravo to.Kroz određene vremenske razmake –jedanput u nekoliko tisuća godina –naša prabaka Zemlja mijenja svoje magnetne polove, sjeverni postaje južnim i obratno.U svome običnom stanju Zemlja je okružena magnetnim poljem.I ono štiti Zemlju od štetnih radijacija.No, to vrijedi samo za obično, redovno stanje.
-Čini mi se da počinjem shvaćati.U jednom trenutku inverzije nastaje neutralno stanje.Zemlja ostaje bez magnetnog štita, jeste li to mislili?
-Upravo to. I tada radijacije stižu na površinu planeta te djeluju na genetički sistem živih organizama.Manje prilagođene vrste ugibaju, dok ostale dožive mutacije.
-Dakle, neka vrst skokovitog procesa evolucije s mijenjanjem nekih osobina i obilježja vrste?
-Tako je.I to se očito dogodilo nekim majmunima prije nekoliko milijuna godina.Geomagnetske inverzije dovele su do mutacija, do pojave čovjeka.A potpuno je vjerojatno da je ljudski rod prošao nekoliko ovakvih mutacija.I poslije svake mutacije pojavljivali su se: driopitek, australopitek, pitekantrop, neandertalac i , na kraju, homo sapiens, razumni čovjek.Može se reći da se razdoblja geomagnetskih inverzija Zemlje potpuno poklapaju s ključnim trenutcima evolucijskog razvitka čovjeka.Uostalom, valjda znate da su pomoću zračenja postignuti umjetni mutanti biljaka?
-Znači, Sunce je tako...
-Naravno da je sve ovo samo hipoteza.A sada ste upravo vi, i ne misleći na to, posvjedočili u korist te hipoteze.Taj vaš majmun-čovjek...stvor koji se prvi dosjetio da se naseli u pećinu.Morate biti svjesni da je to bio ,ma kako vam smiješno zvučalo, Einstein svojega doba.
-Znači, dakle, da sam ja svjedok inverzije?
-Jedne od inverzija, čije su posljedice rodile strah pred Suncem.Magnetna su polja zauzela svoja mjesta , ali je ostao strah pred Suncem, koji se ujedno pretvorio i u kult Sunca.Sunca su se svi bojali i vaša je Čarobnica vodila svoju igru na tome strahu.Tako se rodila religija.Vi ste vidjeli okrutnost, nasilje i smrt.No, uz to su se začele i druge pojave: ljubav, osjećaj zajedništva, navika na rad.
-Znate da mi je gotovo žao što više nikad neću sresti Mladog lovca i Brzonogu...
-Ne žurite žaliti...Ranije ili kasnije znanost će naučiti dešifrirati kod i tada će se svaki čovjek moći otisnuti u epohu koju sam zaželi...

..................


08:00 | Komentari 3 | Print | ^ | On/Off |

subota, 28.05.2016.

Spustili su se muškarci niz zelenu livadu obraslu cvijećem i gustom travom.Krenuli su prema potoku , pregazili ga i popeli se na nevisoku zaravan.
Sa zaravni otvarao se pogled na sve strane.Vidjela se velika dolina okružena sa svih strana prstenom zupčastih planina.One najbliže bile su šarene kao Aladinov sag iz 1001 noći, one malo dalje plavkaste i ljubičaste, one još dalje plave i kao malo obavijene maglom.U dolini se slobodno širila Donja šuma.Blistavo plavim nebom lebdjele su ptice neviđenih veličina.Život je buktao svuda: iza svakog drveta, pod svakim kamenom užurbano su se komešali nekakvi kukci, gušteri i druge sitne životinjice.Iz šume dopirali su krici različitih životinja.
Duša mi se napunila bolom i jadom.Razmišljao sam o ovom ogromnom području s neizmjernim bogatstvom koje je moglo prehraniti tisuće i desetke tisuća ljudi, a ne samo ova dva jadna malobrojna plemena.No kakav paradoks.Umjesto da se slože i ujedine i zajedničkim naporima osvoje ovaj beskrajni svijet, dva se plemena spremaju napasti jedno drugo kopljima i kremenim noževima.
Iz šume iziđoše tri lovca.Bili su to Riđokosi.Kad ne bismo uzeli u obzir svijetliju boju kose, malo su se razlikovali o ljudi plemena Samo.
Ugledavši neprijatelja, naši lovci ispustiše ratnički poklik i poletješe u dolinu.
Riđokosi su ih neko vrijeme gledali začuđeno, a potom se okrenuše i izgubiše se u šikari.
Muškarci plemena Samo krenuše njihovim tragom.Šuma je na tom mjestu bila gušća i bujnija.Vitke grane udarale su po tijelima, a oštre trave i lišće ranjavali kožu.Težak zrak trgao je pluća.Međutim, uzbuđenje zbog skorog boja djelovalo je a ljudi nisu osijećali niti bol, niti umor.
Iznenada šuma završi.Pre očima lovaca prostirala se velika poljana što se upirala u nevisoki gorski greben.Na gotovo ravnoj padini stajali su Riđokosi u gustoj gomili naoružani kopljima i kremenim sjekirama.Kad su ugledali ljude Samo, iskesili su zube i zakričali kao grabežljive zvijeri.Ljudi Samo, zapuhani, malo usporiše i stadoše neodlučno.Instinkt im je govorio da su Riđokosi puno jači.
S neba je palilo žarko tropsko sunce.Njegove su zrake udarale u oči ljudima Samo i zasljepljivale ih.Ljudi su žmirkali i pogledavali se međusobno ne shvaćajući ništa.Činilo im se da duhovi Sunca daju nekakav znak, ali bez Čarobnice nisu ništa razumjeli.




Neko su vrijeme obje strane, sad jedna sad druga, izvikivale gromoglasne krike i prijeteći mahale oružjem.Činilo se u prvi mah da su se ta dva plemena našla samo zbog toga da prijete jedno drugom i da plaše jedno drugo, te da će se poslije toga povući svako u svoju pećinu.
Borbeni žar ljudi Samo polako je opadao.Prvo, bilo ih je upola manje i , drugo, umorili su se.Odviše su puno snage utrošili na put.
Riđokosi su se međutim, uzbuđivali sve jače.Svojim su kricima zaglušili i sami sebe, a pogled na slabijeg protivnika izazvao je kod njih još veću žestinu.Vidio sam im zakrvavljene oči, napeto mišičje i pjenu na usnama.
U tom je trenutku jedan od ljudi Samo tako neoprezno dohvatio kopljem svoga suplemenika da je potekla krv.Pogled na krv omamio je Riđokose i sve je bilo odlučeno.
Strašni i bijesni baciše se odozgo na ljude Samo.Ljudi plemena Samo nisu izdržali nalet pa su počeli bježati.Za njima su poletjela koplja i kamenje.Začuo se tresak, prasak i netko je zvjerski zaurlao.
Stigavši u šumu, ljudi Samo naletješe na svoje suplemenice koje su stajale u gomili, zbunjene.Nisu ništa shvaćale.Mladi je lovac ugledao Brzonogu.Stajala je kraj drveta prikrivši lice tankom zelenom grančicom, kao da se njome željela zaštiti od opasnosti.Iza zelenih listića blistale su joj crne oči, raširene od strave.Mladi lovac ponovno osjeti neodoljivu želju da zaštiti Brzonogu svojim grudima.Ta ga je želja ispunila radošću.Ne onom prvotnom, koju izaziva predosjećaj da će se sada začas dobro najesti, nego nekom novom, nepojmljivom radošću.Pod utjecajem te radosti kao da se povukao i instinkt samoodržanja.Mladi je lovac spreman poginuti za Brzonogu.
U taj su tren Riđokosi dostigli njihovu skupinu.Razvila se bojna na tako reći pedlju zemlje među gustim drvećem.Ovdje su koplja postala gotovo nekorisna jer bi svaki čas zapinjala z a grane pa su sada Riđokosi navalili kremenim noževima, šakama i zubima.Čas bi se ovdje, čas ondje začuo vrisak, teško disanje ili otegnuti vapaj.Polugoli, razbarušeni, u životinjskim kožama ljudi su se valjali po tlu nastojeći jedan drugome zariti zube u grlo.Mladi se borac borio kao pećinski lav.Već su se dva Riđokosa valjala razbijenih čeljusti pred njegovim nogama.Vjerovao je da brani Brzonogu, no Brzonoga je već davno nestala.Snažan udarac kamenom u ruku zaustavio je Mladog lovca i on se zaljuljao.Drugi udarac, u glavu,oborio ga je s nogu.Kao kroz san dopirali su do njega zvuci borbe koja se stišavala.Osjetio je da ga vežu nečim i nekamo vuku.Strašno ga je boljela glava i obje ruke.
Mladi lovac nije znao koliko je vremena prošlo, no snaga mu se počela vraćati.Čak se uspio osloboiti zelenih povijutki koje su mu sputavale noge,
Ležao je na poljani nedaleko mjesta okršaja.Uz njega su se nalazili i drugi muškarci njegova plemena .Svi su potiho stenjali.Malo podalje sjedilo je na travi nekoliko njihovih suplemenica.
Mladom se lovcu zamutiše oči - među njima nije bilo Brzonoge.
U blizini se ushodalo nekoliko Riđokosih.Oni su oštro pogledavali na zarobljenike i svaki čas prijetći podizali kamene sjekire.
Iz šume se čula nekakva buka, kao da kroz nju prolazi veća gomila .Buka je postajala sve glasnija i napokon na poljanu iziđoše drugi Riđokosi.Doveli su sa sobom sve ljude plemena Samo – žene, starce i djecu.S njima je bila i Čarobnica.Riđokosi su se prema njoj odnosili s poštovanjem.Očito su smatrali da je bolje ne dirati u one koji služe bogovima, da ne navuku nevolje na svoju glavu.Brzonoge nije bilo među dovedenima.
U to je vrijeme na poljanu stiglo i cijelo pleme Riđokosih.Opkolili su zarobljenike gustim prstenom, pobjednici su razgledali pobijeđene.Djeca su se smijala, kreveljila se i kotrljala po travi tražeći istodobno na stabljikama kukčiće koje bi potom trpala u usta.
Najprije je istupio vođa Riđokosih , kosmat čovjek divljeg izgleda, nalik na vepra zbog glave što mu je gotovo urasla u ramena.Počelo je suđenje po brzom postupku.
Zavladala je tišina.Riđokosi su zašutjeli uživajući u rijetkom prizoru koji ih je očekivao i znatiželjno gledali zarobljenike.Čak su i mališani, zaboravivši privremeno i na hranu koja im je bila pod rukom, znatiželjno zamrli zakopavši se u krzna što su ih imale na sebi njihove majke.
Najprije je vođa Riđokosi upitao Čarobnicu hoće li ona moliti svoje duhove da pomažu Riđokosima.Obećao joj je da će doista hraniti mesom i nju i njene duhove.Starica je pristala,ali je postavila i svoje uvjete:Riđokosi moraju poštovati Duhove Sunca i slušati njihove savjete.Vođa je bio zadovoljan njezinim odgovorom.Zapovijedio je da odvedu Čarobnicu i da je dobro nahrane.
Potom je pregledao žene i djevojke Samo i izabrao među njima mlade i jake i rekao da će od sada one biti žene Riđokosih.I njihova djeca će biti Riđokosi.
Jednako je postupio i s djecom, izabrao je zdravu i jaku.
Naredio je da se preostali odvedu dublje u šumu i da ih se ondje ostavi.Kako ne mogu loviti, umrijet će od gladi ili postati plijen divljih zvijeri.
Ostalo je još samo da se odluči kakva će biti sudbina muškaraca, njih sedam zdravih i jakih.Vođa je stajao kraj njih i razmišljao.Na njegovu se uskom trokutastom čelu pojaviše duboke bore.
Ove ljude moramo smaknuti – rekao je napokon.- Ako ih ostavimo u plemenu, oni će se osvećivati Riđokosima, a ako ih ostavimo u šumi, oni će loviti životinje koje pripadaju Riđokosima.- Na kraju vođa podigne ruku gore i naglo je spusti.
U središte kruga uđoše tri Riđokosa s uskim kamenim sjekirama i krenu prema nesretnim zarobljenicima.Sjekire se podigoše i spustiše i trava se i pijesak zacrvene pod njima.Već je bila u agoniji i druga žrtva, kad je u Mladog lovca buknuo instinkt samoodržanja.Skočio je na noge, oslobodio se od već prije razvezanih zelenih čvorova i pojurio prema spasonosnom čestaru.Sve se dogodilo tako brzo da Riđokosi nisu stigli organizirati potjeru.




A kad su došli k sebi , bjegunac je već bio daleko, na sigurnom.Trčao je a da se nije niti jednom ogledao, probijao se kroz gustiš, bježao kroz šumu preko zaravanaka u svoju špilju, jedino mjesto na planetu za koje je znao.Nije razmišljao o potjeri, o bolu , o budućnosti, ni o čemu nije razmišljao.Samo ga je jedna želja tjerala naprijed da se pod svaku cijenu dokopa svoje pećine...
U špilji je bilo mračno i pusto.Riđokosi su odveli sve i ugasili vatru koju su ljudi Samo podržavali iz dana u dan godinama.Odnijeli su i krzna i zalihe , noževe i svu onu domaću jadnu starudiju što ju je godinama skupljalo malo pleme.Mladi je lovac sjeo na plosnat kamen u središtu pećine i pognuo glavu.






Svoj je cilj dostigao i što sada dalje?Što da radi osamljen, ranjen čovjek u beskrajnom neprijateljskom svijetu?
Odjenom iz kuta dopre tih šušanj.Skočio je spreman na najgore.
Oči su mu se već privikle na mrak što je ovdje carevao i Mladi lovac ugleda kako iz dubine špilje izlazi plašljivo i oprezno, kao da se boji da će ozlijediti nogu, Brzonoga.Zastala je uz njega i pogladila mu grubim crvenim dlanom rame.
-Tebe nisu ubili?- upitao je ne usuđujući se ni maknuti.




-Pobjegla sam- odgovorila je i dignula mu ruku.-
Je li te jako boli?
-Ne, uopće me ne boli.-I kao da mu je zaista postalo puno lakše.
-Ja ću te izliječiti- obećala mu je ona- starica mi je pokazala trave.-I Brzonoga iznenada zaplaka.
-A zašto plačeš?-upita Mladi lovac dodirnuvši je prvi put .U njemu se ponovno probudio osjećaj koji je osjetio i prije borbe s Riđokosima.
-Što će sad biti s nama?- zajeca ona.-Ta Riđokosi će doći ovamo i ubiti nas.
-Sakrit ćemo se...
-Ali nemamo ni vatre , ni hrane...
-Lovit ćemo.A što se tiče vatre, nju umijem zapaliti.Otići ćemo odavde preko planine i naći novu pećinu.-Postajao je sa svakom riječju sve samouvjereniji.
-Hoćemo li za to imati dovoljno snage?
-Bit će dovoljno – reče on tresući glavom.-Ja sam jak, ti si jaka, a zatim ćemo imati sina, a poslije njega još puno sinova i kćeri.Imat ćemo svoje pleme.-I Mladi lovac oprezno stisnu njezinu mišićavu ruku obraslu nježnim zlatastim krznom.

....

U glavi mi se ponovo zavrtjelo.Svijest mi se pomutila, kao da se odjeljuje od Mladog lovca.»Pustolovine se nastavljaju», stigao sam još samo pomisliti nestajući.




01:08 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 26.05.2016.

Budio sam se polako i mučno kao da izlazim iz ništavila.Gdje li ću se sada naći?U pretpovijesnoj šumi ili u svome dvadest i prvom stoljeću?
Otvorio sam oči ( ako je u ovom slučaju to pravilan izraz) i ogorčeno opazio da sam još u tuđem tijelu.No , sada je to tijelo bilo drugačije – tijelo Mladog lovca u epohi rađanja čovječanstva.
Mladi lovac, mišićav i krupan, s grubom crvenkastom kožom.Čelo mu je bilo nisko i trokutasto, obrve velike, a pogled olovno težak, iako je , čini se, po naravi bio dobrodušan.Na četvrtasta ramena prebacio je staru jelenju kožu, svu izlizanu i u rupicama.
Sada je mladi lovac stajao u gomili ispred Svetog brda.Praljudi su se zbili u polukrug.Većina je izgledala vrlo iscrpljeno.Starci i starice- teško ako su prevalili i tridesetu godinu-jedva su se držali na nogama.
Neobično me je čuvstvo obuzelo kad sam ugledao ta stvorenja s licima kao da su grubo istesana od šupljikava kamena.Čak j e i majmun sa svojim životinjskim navikama ostavio na mene manje mučan utisak nego ta karikirana stvorenja, koja kao da su parodirala ljudski rod.
Dječica tih praljudi bila su čak mila.U njihovim crnim očima sjala je znatiželja i bila su spremna natezati se satima i satima u prašini.Mališani su tražili nekakve stabljike, vadili iz zemlje veliko hrustavo korijenje i gurali ga u usta.
Mladi lovac je svaki čas pogledavao Brzonogu.Ona gotovo da s e nije grbila, a zlatasto krzno jedva da joj je pokrivalo ramena i noge.Kroz grube crte lica, tako grube kao i u ostalih, ipak se probijalo nešto svijetlo i nježno.Da, da.Na zemlji s e rađala ljepota.
Kad sam to shvatio, osjetio sam malo simpatije a i sažaljenja prema cijelom plemenu.
U međuvremenu su praljudi raspravljali o teškom pitanju na koje povijest daje pravo samo suvremenom čovjeku, iako je ono bilo aktuelno i u ta davna vremena, a glasilo je ;-Biti ili ne biti-
U polukrugu stajali su, jedno prema drugome,Poglavica i Čarobnica-visoka suha starica oštrih bijelih vlasi, zbog čega joj je glava nalikovala na veliki maslačak.
Čarobnica je govorila lajavim,promuklim glasom,ljuljajući s e s jedne strane na drugu s poluzatvorenim očima:
-Lovci su s e ponovno vratili praznih ruku.Već dane i dane nismo jeli.Sutra valja poći u lov u Donju šumu.
-Ići u Donju šumu- ponovila j e automatski gomila.
Moram ovdje upozoriti da je govor tih ljudi bio primitivan, pa čak i vrlo siromašan.I, ako ja to iznosim u gramatički pravilnim rečenicama, činim to samo radi toga da što točnije prenesem smisao izgovorenog.
-Ali u Donjoj šumi love Riđokosi-reče, namrgodivši s e Poglavica, vrlo krupan i snažan čovjek, sa širokim, plosnatim nosom i velikim ustima,mogli bismo reći gotovo raljama.Jasno s e osijećalo da su Čarobnica i Poglavica protivnici.
-Moramo istjerati Riđokose iz Donje šume i osvojiti njihovu špilju- reče starica zabacivši u vis svoje nakazno lice koje ipak nije bilo bezizražajno.
-Istjerati riđokose- ponavljali su ostali, iako im je primitivni užas oživio sitne oči.
-Ne možemo mi istjerati riđokose.Oni su jači od nas.U nas je malo muškaraca.Vrlo ih se mnogo nije vratilo iz lova.-Poglavica je odlučan i tvrd.
-Dusi Sunca pomoći će nam da pobijedimo!-kriknu odjednom prodorno Čarobnica.-Moramo se moliti duhovima i oni će nam pomoći.
-A nebi li bilo bolje da zamolimoduhove da nam pomognu u lovu?
-Ne vrijeđaj duhove,mogao bi to skupo platiti-reče prijeteći Čarobnica.Poslije toga okrenula je lice prema Svetom brdu i uzdigla ruke prema nebu,nešto zapjevajući usput.-Budite živom vatrom, ljudi plemena Samo i molite duhove da vam pomognu!
Cijelo je pleme palo na tlo ničice , rasprostrijevši se u prašini.Muškarci,žene,starci i djeca izvijali su se cijelim tijelom, valjali se po tlu, naliječući jedno na drugo i zavijali, niskim, grubim, jednoličnim glasovima.I to je trajalo prilično dugo.
Odjednom se starica naglo okrenula, dok su joj našušurene vlasi podsijećale na svetački vijenac i uskliknula iz sveg glasa:
-Duhovi Sunca su nas uslišili!Raduj se Pleme Samo!Duhovi su nas uslišili...
Zaorio se uzbuđen vapaj koji je na jedan znak Čarobnice zamijenila potpuna tišina.Starica je obuhvatila gomilu bezumnim pogledom.
-Duhovi zahtijevaju žrtvu-nastavila je oštro.-Čekati će do sutra navečer.ako im ne udovoljimo, očekuje nas strašna nesreća.
-Sutra ću osobno povesti lovce-izjavio je Poglavica.
I tako je pitanje bilo riješeno.Čarobnica je ostala uz Sveto brdo nastavivši razgovarati s duhovima dok su ostali krenuli za Poglavicom u svoju špilju.Što su se više udaljavali od Svetog brda Poglavica je postajao samouvjereniji.Ovdje, u špilji, bila je njegova vlast neograničena.
Za svakog s e našlo posla.
Čuvarice vatre pošle su po Poglavičinom nalogu u potragu za suhim granjem z a lomaču koja je- dan i noć, godine i godine bez prekida – gorjela u špilji.Dojilje su se brinule z a malu djecu.Starice su počele tući u velikim kamenim stupama sakupljeno zrnje i korijenje kroz dan-jedinu hranu plemena u posljednjih nekoliko dana, dok su starci i djeca natezali kožu i čistili i pospremali pećinu.
Mladi i zdravi muškarci pripremali su se za sutrašnji lov.Na plosnatom grubom kamenju oštrili su noževe od kremena i strugala z a čišćenje tek oderane kože od ostatka mesa i žila sve dok koža ne ostane čista.Nadalje su oštrili koplja –jednostavne štapove, ponekad i čvorugave, zaoštrene na vrhu.
Pećina je zapravo bila duguljasta podzemna dvorana s ulazom zaštićenim od upada divljih zvijeri koljem i kamenjem.Svaki je član plemena Samo imao u špilji svoj kutak koji j e mogao promijeniti samo uz dopuštenje Poglavice.Lovci su zauzimali u špilji najpodesnije mjesto,suho i toplo.
Žalosno je bilo danas u pećini.U posljednje su vrijeme neuspjesi opterećivali pleme Samo.Nedavno s e potpuno zamutio Bliski potok.Malo kasnije presušilo je Toplo jezero gdje su životinje dolazile na vodu.Otišle su životinje, nestale su i ribe.Dobrog ulova je još bilo samo u Donjoj šumi, ali Riđokosi nisu tamo puštali lovce plemena Samo.Urlali su i rikali čim bi s e pojavili i prijetili im kopljima.Približavala se zima, a zaliha nije bilo.Uz to s e nekoliko lovaca nenadano utopilo u močvari.Zbog toga su ljudi bili nezadovoljni, zbog toga su napeto slušali što im govori čarobnica.
Napokon je bilo dogotovljeno skromno jelo.Poglavica je dopustio da počnu jesti.Na velike zelene listove stavili su masu koja je podsijećala na mekano tijesto.Prvu je porciju uzeo poglavica, drugu je, kao i uvijek jedna od djevojaka odnijela Čarobnici u špilju duhova kod Svetog brda.
Lovci su se najeli doista da bi skupili što više snage.A ono što je ostalo dobili su starci.
Rano ujutro krenuše lovci na put .Poglavica ih je poveo uz podnožje gorskog grebena prema močvari.To je mjesto bilo opasno, ali je divljači bilo više.
Lovaca je bilo svega dvanaest.Poglavica ih je svrstao u grupe od po dva-tri čovjeka i oni se raziđoše po šumi.Svaki je imao koplje, dok je o pojasu visio oštar kremeni nož dugačak kojih dlan i pol.Na svaku j e grupu dolazila po jedna kamena sjekira.
Mladi je Lovac išao zajedno s Poglavicom.Svaki put , kad bi odlazili u lov, njega bi proželo opojno borbeno čuvstvo , želja da dokaže svoju snagu i hrabrost.Kako li je samo želio da upravo danas nešto ulovi!Razmišljao je kakvim će ga očima gledati Brzonoga, ako se vrati s lovinom.Kao zvijer tragao je na sve strane.
U šumi je , međutim , bilo pusto.Tada je Mladi lovac sakupio hrabrost i progovorio s Poglavicom o onome što ga je već dugo uznemiravalo.
-Možda je u Sinjim planinama lov uspješniji?-upitao je i pokazao rukom na planinske vrhove što su se uzdizali nad šumom.
-Ni naši oci , ni djedovi nisu lovili na Sinjim planinama.Nikada.I mi ne smijemo zapostavljati njihove običaje, inače će nas kazniti duhovi-odgovrio je mirno Poglavica.
Mladić je zbunjeno spustio glavu.
Međutim , ljude je napustila sreća.Nisu naišli ni na najsićušnijeg miša.Polako, spuštenih glava, vraćali su se u svoje stanište drhteći od straha što će im reći dusi Sunca.Poglavica je bio mrzovoljan.
Cijelo im je pleme došlo u susret.Pokazalo se da se i prva grupa vratila bez ičega.Ljudima se u srca uselio užas.Mladi je lovac ugledao žalosno lice Brzonoge i odjednom ga je prožeo osijećaj, zapravo strasna želja da je sakrije, zaštiti, zakloni od nevolje koja se približavala.Ljudi su otvorili prolaz.Sa Svetog brda dolazila je Čarobnica.U ruci je držala dugačak štap s oštrim krajem.Na taj su štap lovci obično naticali najbolje komade mesa koje su odnosili na Sveto brdo po usječenim stepenicama.
Čarobnica je šutke pružila Poglavici štap i zabacila glavu.Poglavica je šutke napravio niječnu kretnju glavom.Starica je očajnički kriknula:
-Ti si me prevario.Ti si prevario duhove!Oni ti neće oprostiti!Jao nama, ljudi plemena Samo...
Ljudi su se kao i jučer bacili u prašinu.Čuo se plač, ridanje i proklinjanje.
Čarobnica je nastavila napadati Poglavicu:
-Ti moraš odgovarati pred duhovima.Oni će sami odlučiti o tvojoj sudbini.-I tu ona pokaza na Sveto brdo.
Strašne su bile Čarobničine riječi.Čak j e i ovako hrabar čovjek, kao što je bio Poglavica, problijedio i nekako se skutrio.
-Pođi, duhovi će razgovarati s tobom.-povikala je ponovno.
Poglavica se pokori.
Sveto je brdo bilo ogromni kameni oblutak urastao u zemlju.Na položitijem dijelu uklesane su stepenice.Na oštrom kamenju ispod brda bijeljele su se kosti poginulih životinja ( i pojedinih )i sušili ostatci krzna.Očito su s e ovdje redovito prinosile žrtve.Na poljanici ispred brda nije raslo nikakvo bilje, svuda unaokolo samo crvena prašina.
Jednom riječju, Sveto brdo bilo je najobičniji ogromni kamen s ravnom površinom na vrhu.Uspon na to brdo nije prijetio nikakvim komplikacijama, ukratko nije izgledao nimalo opasan.Shvaćao sam strah ljudi i osijećaje Poglavice koji je vjerovao u duhove,no nisam vidio da bi z a njega tamo postojala bilo kakva opasnost...
Poglavica se penjao sve više i više po neravnim, grubo usječenim stepenicama.Dlakava su mu koljena drhtala i nešto je potiho šaptao svojim debelim usnama.
Ljudi plemena Samo pratili su ga pogledima punim strave.Ta duhove nitko ne smije obmanjivati.I kako nisu dobili obećanu žrtvu , bogzna što će se dogoditi?
Napokon je Poglavica stigao na vrh i zamro tamo sav napet , uvukavši glavu među ramena, kao da očekuje udarac.
-Stani tamo na stranu na bijeli kamen i čekaj da ti duhovi odgovore-naredila je prijeteći starica.
Poglavica posluša Čarobnicu i stupi na bijeli kamen.
Iznenada kriknu , nekako se nespretno sagnu i poče kliziti po strmini.Sekunda i već se tiho strmoglavio na oštro kamenje.Čuo se suh prasak kao da se raskolio veliki orah.
Zaorio je težak vapaj, pleme je palo na koljena.Duhovi su jaki,duhovi su svemogući.Oni kažnjavaju ako im ne donosiš darove.Pogotovo ako si im obećao.Ljudi su se valjali u prašini moleći duhove da im s e smiluju i oproste..Najglasnije je ridala Čarobnica, trgala kose i molila...
Moram priznati da me je zabrinuo takav tijek događanja.
Pošto sam malo razmislio, zaključih da je sve što se dogodilo povezano s bijelim kamenom na koji je stao Poglavica prije nego što je stradao.
Praljudi su sa stravom gledali tijelo onoga kojemu su s e još maloprije pokoravali bez pogovora.I sigurno je svaki od njih vidio kako mu iz pete viri trn, no to je bio trn kakvog su oni viđali svakog dana i na svojoj koži osjetili.Zbog toga s e nitko nije dosjetio da bi upravo taj trn mogao ubiti Poglavicu.Očito je u bijelom kamenu na koji je stao Poglavica bilo nekoliko rupica u koje je Čarobnica stavila trnje koje je premazala otrovom jakog i brzog djelovanja. Po svoj prilici se na bijeli kamen moglo stati jedino tako da se stane i na takav trn, odnosno bar na jedan od više njih.
Tako je svršio sukob između Čarobnice i Poglavice.I tako je na kraju ona sama zavladala plemenom.No, ta je njezina pobjeda navodila na žalosne misli.Naime,Poglavica , iako je bio pristaša tradicionalnog načina života, ipak je njegov zdrav razum više puta spasio pleme da ne umre od gladi.Sada je sva vlast prešla u ruke starice koja nije bila sasvim pri sebi i koja je smatrala da je jedini pravi put kojim pleme mora poći-borba protiv Riđokosih,koji su, međutim, bili jači i mnogobrojniji.
Napokon je starica dala znak i iscrpljeni se ljudi podignu s tla.Zapovijedila im je da svi odu u špilju pripremiti se z a sutrašnji napad na Riđokose.Žene su morale spremiti zasitan obrok od posljednjih zaliha, a muškarci urediti oružje.Sama se pak starica popela na vrh Svetog brda da ondje razgovara s duhovima i zamoli ih da im pomognu.I kada je stojeći tamo digla k nebu svoje mršave ruke, a vjetar joj razmrsio duge sijede vlasi, činilo se da su duhovi stupili s njom u tajnoviti razgovor.

....
Rano ujutro, još prije no što je izišlo sunce, počeo je taj besmisleni i ludi pohod.Prije no što su krenuli, Čarobnica je zakričala promuklim glasom da su duhovi obećali zaštitu muškarcima plemena Samo.Neka muškarci idu smiono prema špilji Riđokosih, dok će se ona,Čarobnica, ponovno popeti na Sveto brdo i uporno moliti duhove z a pobjedu.
Poslije tih svojevrsnih uputa muškarci, njih četdesetak, krenuše na put.Išli su kao neuredna gomila, ispuštajući s vremena na vrijeme borbene pokliče i tresući kopljima da se tako što više ohrabre.Malo-pomalo, ljudi s e uzbudiše i krici postadoše gromkiji.
Odmah za muškarcima išle su- na udaljenosti kojih trista metara- mlade žene i djevojke.Zbog čega?Da oduševe svoje suplemenike?Da liječe ranjene?Oplakuju i pokapaju one kojima bude suđeno poginuti?
Nikad to nisam saznao.
Među njima nalazila se i Brzonoga.Mladi je lovac jako želio da ga ona opazi pa je zbog toga urlao jače od svih, više od svih podizao koplje, grozeći se nevidljivom neprijatelju i napinjao svoje ionako snažne mišiće.



06:25 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 24.05.2016.

Brzonoga

Prošlog me je četvrtka baš dobro stresla struja.Nije ugodno kad t e iznenada zgrabi nepoznata sila, baci u zrak i na kraju sruši na pod.No...
...No danas sam ipak zahvalan toj sili i vlastitoj neopreznosti, jer mi je to pomoglo postati svjedokom, odnosno sudionikom nevjerojatnih događaja koje nikad neću zaboraviti
Uostalom , redom se ježevi ježe pa da i ja pođem redom.
Dakle ,bio je četvrtak.U našem smo laboratoriju upravo završavali posao za koncern teško taljivih i na veliku temperaturu otpornih materijala.Tijekom cijelog prošlog mjeseca uopće se nismo odmarali.Kao rukovoditelj grupe dolazio sam u laboratorij prvi i odlazio posljednji.Posao je išao od ruke,pa je «Galijotka» ugradivši u sebe posljednja dostignuća elektronike, bila na vrijeme spremna za praktičnu provjeru.
U četvrtak smo je namjeravali prvi put pustiti u rad.Možete zamisliti koliko smo bili bijesni kad smo ustanovili da je nekakav zvekan umontirao u «Galijotku» izvor energije s probijenim namotima.Poći u bazu po novi izvor energije bilo je već kasno pa sam svoje suradnike poslao jednostavno kući, a sam ostao u laboratoriju.Želio sam još malo posjediti u naslonjaču, zapaliti koju sebi za dušu i promatrati «bebicu».
Ploča s nje je bila skinuta pa se lijepo vidjela unutrašnjost aparata-splet bezbrojnih žica, dioda, otpornika, mikrosistema i sličnih stvari...Polako sam se smirio.Posao je obavljen, razmišljao sam staloženo, pa prema tome, pola godine nije otplivalo uzalud.Sutra će dovesti novi izvor energije pa ćemo našu «bebicu» potjerati na posao.Na kraju krajeva, što je jedan dan čekanja prema mjesecima i mjesecima istraživanja i desecima i desecima neprospavanih noći?Posao je obavljen i to je najvažnije.
Odjednom škripnuše vrata na laboratoriju.Okrenuh se.Na pragu s e pojavio uredan starčić-naš novi čuvar..
-Bog ti pomogao sinko.
-Hvala-htio sam mu odgovoriti,no u oči mi udari svjetlo vrlo jake svjetiljke postavljene nad samim ulaznim vratima.Koji je đavo dovukao u laboratorij taj prokleti reflektor?Uvijek baš siječe oči...Koliko li sam samo puta govorio momcima da zamijene žarulju i stave slabiju...
-A vi ste ostali nešto dulje?Želite još malo raditi?-upita u međuvremenu noćni čuvar, zureći u «Galijotku».
Ne znam zbog čega, ali to me je pitanje razdražilo.Živo me podsjetilo na neuspjeh, tj.što nismo već danas mogli pustiti našu spravu u rad kako je bilo i planirano.I k tome još i ta žarulja...Do stotinu vražjih vragova što traži u laboratoriju čovjek koji ne razlikuje ni anodu od katode?
-Eto, ostao sam- rekoh hladno.-A što vama treba?
On slegnu pogurenim ramenima.
-Tako, poželio sam izmijeniti koju riječ sa živim čovjekom.-On nekako zbunjeno pogleda laboratorij i upita;-A slušaj sinko, kakvu su to blistavu kutiju dopremili k vama prošlog tjedna?Umalo d a mi nije ispala iz ruku još tamo na stubišu.Očito je vrlo teška?- i tu on pokaže na vakuumski uređaj.
-To ti je, tatice , takva stvar-već sam počeo govoriti u uobičajenom popularnom obliku, kad se sjetih.Do sto vragova, kako smo to mogli zaboraviti, glupi nespretnjakovići.Ta upravo u vakuumskom uređaju nalazi se i autonomni izvor energije!Komadić žice možemo smjesta uključiti u «bebicu»!
Starčić s e neopazice povukao.
Pretražio sam sve stolove i ormare.Gdje da nađem prikladan komadić žice?Zaista je istina, da siromaha ugriza pas i kad na devi jaše.Napokon mi u oči upadne kalem sa crveno obojenom žicom manjeg profila.Nije baš točno ono što mi je potrebno, ali ipak...
Nakon petnaestak minuta bio je izvor energijie vakumskog uređaja priključen «Galijotki».Mora biti da uopće nisam bio potpuno svjestan što radim.Sav sam se tresao od uzbuđenja pa sam odjednom odlučno pritisnuo četverokutno dugme kojim se «Galijotka» stavlja u rad.
Začuo se suh prasak.Prekinuta žica odjednom je odskočila prema meni i obavila mi s e oko tijela.Umaći nisam stigao...Posljednje čega s e sjećam bila je jarka žarulja nad ulazom.Ona je odjednom počela naglo rasti i pretvorila se u ogroman disk koji mi je oslijepljivao oči.Disk mi je plamtio u mozgu, puštajući na sve strane vatrene kolutove.Nisam više ništa osijećao, kad sam pao...

.....

Sunce se nije vidjelo.Činilo mi se da sja negdje tamo visoko na nebu skriveno gustim zelenim tepihom od lišća na krošnjama grana i prepletenih vitica .Međutim, svakom svojom živom stanicom osijećao sam sunčevo svjetlo.Činilo se da su mi zrake prožegle kožu.U meni s e rodio neuništiv životni strah- strah pred nebeskim svjetlilom,pred Suncem.
Odjednom me je spopala misao, kakvo Sunce?Gdje je ono?Ta nigdje s e ništa ne vidi.I kakvo je to zelenilo oko mene?Otkuda ovdje drveće?Gdje sam? Pokušao sam podići glavu, ruku, no nisam mogao maknuti čak ni mali prst.Nisam vladao svojim tijelom!U tom sam se trenutku sjetio « Galiotke», gnjavaže sa izvorom energije, noćnog čuvara, svjetiljke, te silnog udara.Možda sam na operacionom stolu pod narkozom i ta mi s e tropska šuma samo priviđa?
Odjednom mi se tijelo-mimo moje volje- podignu sa tla...
Nemam namjeru opisivati vam zbunjenost, začuđenost pa i očaj koji su me obuhvatili u tom trenutku.I tada sam ugledao svoje tijelo.Mišićavo, golo, prekriveno gustom sivkastosmeđom dlakom.Tabani na nogama bili su uski pa sam jedva održavao ravnotežu.Zapravo to nisu bile noge nego kosmate šape s plosnatim savinutim noktima.
Ja ( ili, točnije rečeno,što sam tada bio ja) stajao sam na prilično strmoj i vijugavoj obali nekakve brze rječice.Oko mene rasle su visoke sočne stabljike, grmlje nalik na divovsku paprat , te crveno i žuto cvijeće veličine kišobrana.Tlo je bilo prekriveno gustom i oštrom travom.Posvuda su trčkarali neki čupavi kukci, u usporedbi s kojima bi škorpioni bili obične božje kravice.A na svemu je ležala sjena, gusta, neprekidna sjena od zelenog tepiha odozgo kroz koji su prodirale strašne,nevidljive zrake.
Polako sam krenuo duž obale svoje rječice,ondje gdje je sjena bila gušća.
Ne, ne.Riječi « polako sam krenuo» nisu potpune.Krenuo je majmun, a ja sam bio samo svjedok njegova kretanja.
-Dakle , moj s e mozak našao smješten u lubanju majmuna-počeh grozničavo razmišljati.-Pretpostavljam, prvobitnog majmuna, koji je živio svoj život.-Između moje svijesti i njegova nespretna mozga postojala je jednostrana veza.Osjećao sam isto što i on; bol, vrućinu, strah, vlagu, glad.Osjećao sam svaki njegov pokret.On nije imao ni pojma o mojoj prisutnosti.I da ne znam kako napregnem svu svoju volju, ne bih ga mogao natjerati ni da se počeše.Bio sam tek gledatelj nekakva meni nepoznata filma.
Zbog toga smatram da pripovijedanje o daljnjem tijeku zbivanja valja nastaviti u trećem licu, tj.kao da govori i osijeća majmun....I tek kada bude trebalo što objasniti, u razgovor ću se umiješati i ja ...
Majmun je , dakle, išao duž obale rječice.Pokreti su mu bili nesigurni i plašljivi.Morio ga je strah, kako mi s e činilo, strah da se nađe na suncem osvijetljenom prostoru.
Odjednom je zamro, napeto nagnuvši na jednu stranu glavu s niskim čelom.Iz grmlja se začulo nekakvo šuštanje, a onda se pojavila strašna zvjerska gubica s malim ušima i dvama dugačkim očnjacima-dopirali su skoro do zemlje i nalikovali nekakvoj koštanoj sablji.Oči su u zvijeri bile crvene, a dlaka gusta i oštra.Saginjući se prema travi, zvijer je izašla iz zasjede.Bila je ogromna, sa divovskim čupavim šapama,.
Majmun je prodorno zakriještao i, pustivši plod koji je upravo ubrao, poletio da pobjegne duž riječne obale.Strah ga je tjerao da što brže trči, a da i nije razmišljao je li to najbolji pravac u spas.
Trčao je nevjerojatno brzo, no zvijer je ( mora da je to bio sabljasti tigar) uporno jurila za njim.I nije zaostajala.Ne, u bijegu nije bilo majmunu spasa.Bilo bi za nj najbolje da se dokopa šumarka i tamo, popevši se na drvo i skačući s grane na granu i s drveta na drvo, pobjegne progonitelju.Na žalost, posvuda su rasle samo sočne lomljive stabljike, te savitljivo i tanko šiblje.
Odjednom se pred njim pojavi drveće,nalik na jako razgranate orahe.To bi bio spas!
No stići do drveća moglo se samo preko uske zelene poljane žarko osvijetljene suncem.
Na moje veliko čuđenje,majmun se zaustavio na samom rubu poljane kao ukopan.Novi strah, mnogo veći nego onaj pred grabežljivcem!Bio je to strah pred Suncem!
Prihvatio sam to stanje ,ali ništa nisam shvaćao.Sunce je svijetlilo žarko, ali potpuno podnošljivo;da sam se našao u svome rodnom mjestu u takav dan, ne bih propustio priliku da se sunčam.
Zaustavio se i grabežljivac mučen tim istim strahom.Žalosno je zavijao i grebao šapama po tlu.Sada sam ga dobro vidio.Bila je to mršava, vitka zvijer,velika kao kakav mladi bičić.No djelovao je tako okrutno, da bi naš suvremeni tigar bio u usporedbi s njime više nalik kakvu mačiću.Pod prugastom kožom drhturili su veliki i snažni mišići.
Sabljasti se tigar počeo ponovno približavati majmunu, ali sad oprezno i polako.Majmun je cvilio, bacakao se ovamo-onamo, ne usuđujući se ni bježati ni braniti.
I tada se majmun iz očaja, potpuno izgubivši kontrolu nad sobom i svojim postupcima, odluči učiniti nešto nevjerojatno; istrčao je na poljanu žmureći na suncu.Sada je panika zahvatila grabežljivca.Okrenuo se i nestao u travi.
-Ufff!- rekao bih ja da se to meni dogodilo.No majmun to nije učinio.Čim je grabežljivac nestao, majmun kao da je došao k sebi i brzo se vratio u grmlje, u spasonosnu sjenu,k rijeci.Na jednom je mjestu obala bila manje strma, u crvenoj glini vidjele su se manje udubine što ih je izlokala voda.Ne prestajući cičati, spuštao se prema vodi.Međutim, panđe mu se nisu mogle zadržati na vlažnoj glini pa s e okliznuo i u tren oka našao se dolje,ponovno na suncu.
Sada sam ga se i ja bojao.Sunčeve su zrake udarale po glavi,kao kakav teški bat, njegov je crveni disk žario i palio kao kakva usijana tava.
I tu mi s e ponovno sve smrknu pre dočima..

......

Svijest mi se polako vraćala.Boljelo me je cijelo tijelo nekom tupom boli.Stenjao sam, dok mi je glava bila teška kao da je od olova.Ipak, oči su me postepeno opet počele služiti.
Ležao sam, - u laboratoriju na podu.Uz moju desnu ruku komad žice što se bila pretrgla.Isključio sam izvor energije.Što brže i što dalje od te proklete žice!Pogledam brzo na sat i začuđen otkrijem da je moja nesvjestica trajala manje od petnaest minuta.A ipak, kako objasniti ono što sam u nesvjestici vidio i osijećao u tijeku tih četvrt sata? Pa i sada, kad sam s e nalazio u laboratoriju, nisam ni najmanje sumnjao da je ona hajka što sam je doživio bila realna.
Tropska šuma, majmun, sabljasti tigar,neshvatljivi strah pred Suncem- ta ja nikad u životu nisam razmišljao o takvim stvarima.A ako je tako, odakle su s e u meni stvorili takvi snovi?Nisam mogao pronaći nikakvo, pa ni najbesmislenije objašnjenje za to.Nikad nisam bio toliko iznenađen, izbačen iz kolotečine...
I u tom trenutku uznevjereni pogled zaustavio mi se na « Galijotki».Ugledao sam nekoliko pregorjelih i pocrnjelih spojeva.Kratki spoj?Samo mi j e još to trebalo!Prva moja pobuda bila je da zamijenim detalje izbačene iz stroja.Ali svi naši rezervni dijelovi i svi instrumenti bili su u velikom metalnom ormaru čiji ključ je imao samo upravitelj laboratorija.Znači, sutra kad momci dođu na posao...Što da im kažem?Zastao mi je dah.
Umor, udar struje, nevjerojatan san, kvar na « bebici», sve mi s eto odjednom sručilo na glavu.Zbunjen stajao sam usred laboratorija.
Odjednom mi vatreni koluti ponovno zaigraju pred očima.Osjetih kako propadam u pakleni ponor, na dnu kojeg aje žario i palilo osljepljujući disk.

......

Ne mogu opisati svu stravu što sam je osjetio kad mi je postalo jasno da sam se ponovno probudio u tijelu majmuna.Bilo je potpuno moguće graditi svakojake pretpostavke u svezi s prvom epizodom mojih snova, no naći se i po drugi put u pretpovijesnoj šumi...Neeeee!
A ipak sam se našao ponovo u njoj.No ova je sada bila sasvim drukčija.Nisu me više okruživale stabljike i grmoliko drveće, nego stabla divovskih razmjera.Izrasla su visoko prema nebu, raširivši tamo u visini svoje krošnje.Meku, blatnu zemlju prekrivala je vlažna mahovina.Među bolesno svijetlim zelenilom vidjeli su se malešni žuti cvjetovi.Pri svakom koraku tlo je mljackalo, kao da netko žalosno uzdiše.
Šuma je bila prepuna životinja.No vladale su se neobično.Kao da je nekakva nepoznata bolest napala stanovnike šume.Životinje su se kretale tromo, pognute glave, nastojeći s e sakriti u sjenu.Bojale su se sunca.
Da, da, šuma oko mene bila je potpuno drukčija.I majmun čije je tijelo postalo moje, bio je drugi.Bio je to krupan mužjak pokriven kratkom dlakom.Duge ,prednje šape dopirale su mu gotovo do koljena.No, ipak ,jesu li to bile zaista šape?Ili...Ugledao sam širok, dobro razvijen, gibak dlan, pokretne prste s plosnatim, iako oštrim noktima.Ne.To više nije bila šapa.
To je ruka!
Tabani su s e promijenili manje primjetljivo, iako su postali širi.Sada je životinja lakše održavala ravnotežu, krečući se samo na dvije noge.
Tko je taj stvor?Nije još čovjek, to je očito, ali nije više životinja.
Ponovno me je postepeno savladao očaj.Ovo nije san,a nije ni bunilo, govorio sam sebi.No, ako je tako, što se to onda događa sa mnom?Kakvo me je to čudo prebacilo iz dvadesetog i prvog stoljeća milijune godina unatrag? I k tome odnijelo tamo samo moj razum?Grozničavo sam prebirao najsmionije hipoteze svoga vremena, no odgovora nije bilo.
U međuvremenu majmun –čovjek išao je duž brzog potoka koji je zaobilazio planinski greben.Opazio sam da majmun veoma pažljivo zaobilazi suncem obasjana mjesta.Uz to sam shvatio da nije najzdraviji.Nije bio ozbiljno bolestan, ali mu je organizam, koji s e uporno odupirao nekakvoj sve većoj klonulosti, slabio u toj borbi.
Odjednom mu s e zavrtjelo u glavi, pa se umorno spustio na tlo, teško disao i besmisleno gledao oko sebe.Na drugoj strani potoka nalazila se u pećini rasjeklina, zacijelo ulaz u špilju, odakle je strujao hladan zrak.Bezbroj puta prolazio je tuda majmun- čovjek ne obračajući pažnju na špilju.I ovaj put bi prošao da nije bilo toga jačeg napada slabosti.Pogled mu se zaustavio na ulazu u špilju.Očito s e u njegovoj prasvijesti probudila nekakva misao....
Ustavši teškom mukom pregazio je potok i bojažljivo ušao u špilju.Pećina je bila omanja, suha i dobro provjetrena.
Hripljivo dišući, stvorenje se rasprostrlo po tlu.
Ne znam koliko je vremena prošlo,možda dvadeset minuta, a možda i pola sata, kad sam iznenada opazio da se stanje mojeg majmuna-čovjeka znatno popravilo.Nestala je potmula glavobolja i bolesna slabina...Počeo sam se dosjećati da je to na neki način u svezi s tim što je špilja pouzdano štitila majmuna –čovjeka od djelovanja Sunčevih zraka.Zar je Sunce u tom razdoblju krilo u sebi tako veliku opasnost?Nisam stigao o tome bolje razmisliti.
Majmun –čovjek je zahrkao.I , bilo vam to ne znam kako neobično, ali i ja sam zaspao.




02:17 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 18.05.2016.

Razumijem...

Ustade i zatvori slavinu.Nije se čulo ništa, posvuda je vladala tišina.Iznenada nešto zašušta tik pored njega.Žohar?Nešto crno jurnu stazom- on brzo spusti nogu.Vjerojatno nekakav glasnik.Prilično brz.Energičnim korakom uputi s e u mračnu kuću,osvjetljavajući put slabim svjetlom upaljača.
Kasnije, sjedio je za stolom s raspršivačem pokraj ruke.Prstima dotakne vlažnu površinu teške, napunjene sprave od čelika i bakra.
Sedam sati.Iz a njega,radio je tiho svirao.Ispruži ruku i pomakne stolnu svjetiljku tako da osim stola obasjava i pod naokolo.
Upali cigaretu i dohvati papir i naliv-pero.Zastade razmišljajući.
Dakle, doista su željeli dočepati ga se- dovoljno jako da to i planiraju.Mučno očajanje izroni iz njega poput divlje oluje.Što može učiniti?Kome može poći?Ili reći?Stegnu pesnice, oslanjajući se o naslon stolice.
Jedan se pauk polako podiže na vrh stola.
-Oprosti.Nadam se da se ne plašiš, kao u onoj pjesmi.
Čovjek se zagleda u pauka i reče:
-Jes i li ti onaj isti?Onaj na uglu ulice?Koji me je opomenuo?
-Ne.To je bio netko drugi.Jedan od Prelaca.Ja sam jedan od Hrskavih.Pogledaj mi čeljusti.-
Otvori i zatvori usta i doda:-Ja grizem i ubijam.-
Čovjek se nasmiješi.
-Dobro za tebe.-
-Naravno.Znaš li koliko nas je, recimo, na jutru zemlje?Pogodi.
-Tisuću.
-Ne.Dva i pol milijuna.Svih vrsta.Hrskavih, poput mene, ili Prelaca, ili Žaoka.
-Žaoke?
-Da , tako i h zovemo.Oni najbolji.Da vidimo..stade razmišljati.-Na primjer, crna udovica, kako je vi nazivate.Vrlo vrijedna.-Zastade, a zatim doda:-Postoji samo jedan problem.
-Što to?
-Naši problemi.Bogovi...
-Bogovi?
-Mravi, kako ih vi nazivate.Vođe.Oni su ispred nas.Vrlo neugodno za nas.Imaju grozan okus, od njih ti postane muka.Moramo ih ostavljati pticama.
Čovjek ga prekinu:
-Ptice?-Jesu li..
-Pa, dogovorili smo s e s njima.To traje već stoljećima.Ispričat ću ti.Ostalo nam je još nešto vremena.
Čovjeka stegnu nešto u grlu i upita nesigurnim glasom:
-Ostalo nam je nešto vremena?Što želiš time reći?
-Ništa.Kasnije će biti nekakvih problema, moglo bi se reći.Da ti objasnim pozadinu.Mislim da ne znaš o čemu je zapravo riječ.
-Samo nastavi.Slušam te- odgovori čovjek.Ustade i poče koračati po sobi, vidljivo uznemiren.
-Oni su upravljali Zemljom i to prilično dobro, prije nekih milijardu godina.Vidiš, ljudi su došli s nekog drugog planeta.Kojeg?Ne znam.Spustili su se i pronašli, prilično kultiviranu planetu, što je bilo mravlje djelo.A onda je nastao rat.
-Dakle, mi smo osvajači- promrmlja čovjek.
-Da.Rat je obje strane, i njih i vas, ponovno vratio na stadij barbarstva.Vi ste zaboravili kako da napadate, a oni su degenerirali u zatvorene društvene grupe mrava, termita...
-Razumijem.
-Posljednja grupa tvojih koja je znala cijelu priču,napravila je nas.Mi smo vaša umjetna tvorevina...-pauk se zakikoće na svoj čudan način i doda:-Uzgojeni smo za tu vrijednu ulogu.Dosta dobro ih držimo dolje.Znaš li kako nas zovu?Žderači.Neugodan naziv, nije li?
U tom se trenutku još dva pauka spustiše sa stropa na osvijetljeni stol.Tri se pauka skupiše jedan uz drugog,vidno uznemireni.
-Stvar j e ozbiljnija nego što sam mislio- polako reče Hrskavi.-Nisam znao sve informacije.
Ova Žaoka ovdje kaže...
Crna udovica priđe rubu stola i piskutavim, metalnim glasom reče:
-Dive , željela bih razgovarati s tobom.
-Samo nastavi – odgovori čovjek.
-Bit će problema.Krenuli su, dolaze ovamo.Mnogo ih je.Mislili smo da ćemo ostati s tobom neko vrijeme.Da se uključimo.
-Razumijem- čovjek kimnu glavom.Obliznu usne i drhtavim prstima prođe kroz kosu, dodajući polaganim i nesigurnim glasom:
-Što misliš...hoću reći...kakve su šanse...
-Šanse?-Žaokin glas zabrinuto zavibrira.-Pa, već se dugo bavim ovim poslom.Gotovo milijun godina.Mislim da smo u prednosti u odnosu na njih, unatoč određenim preprekama.Naš dogovor sa pticama, i naravno, dogovor sa žabama i ...
-Mislim da problem spavanja nije neriješiv- veselim glasom upade Hrskavi.-Što s e toga tiče, događaje kao što je ovaj sada željno očekujemo.
Ispod drvenog poda začu s e udaljen, tihi zvuk grebanja, buka mnoštva sićušnih čeljusti i krila, što su širila tihe, udaljene vibracije.
I čovjek je začuo taj tihi zvuk.Tijelom mu prostrujili nervozni drhtaj.
-Jeste li doista sigurni?Mislite da ste u stanju to učiniti?-upita nesigurnim glasom.
Rukom obrisa znoj s gornje strane usne i dohvati dršku raspršivača, još uvijek pažljivo osluškujući.
Zvuk je postajao sve jači, rastući, bujajući pod njima, izvijajući s e ispod poda, pod njihovim nogama.Izvana se moglo čuti šuštanje koje je dopiralo iz grmlja.Nekoliko moljaca zaleti s e u prozor.Zvuk je i dalje rastao, postajao sve glasniji i glasniji, unaokolo i ispod, odasvud, uzdižući zujanje prepuno bijesa i odlučnosti.Čovjek pogleda na sve strane,a zatim promrmlja:
-Jeste li sigurni da to možete učiniti?Da li me stvarno možete spasiti?
-Oh...-progovori Žaoka u neprilici.-Nisam na to mislila.Mislila sam na vrstu, na rasu...ne na tebe kao pojedinca.
Čovjek je zurio u tri Žderača, tri vidno uznemirena pauka.
Sve više moljaca udaralo je u prozor.
Pod njima, pod je škripio i izvijao se.
-Razumijem – reče čovjek.-Žao mi j e što sam te pogrešno shvatio.










05:23 | Komentari 8 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 17.05.2016.

Obasjan


Izašao je na terasu i promatrao kakvo je vrijeme.Vedro i hladno – travnjak posut kapljicama rose.Zakopča jaknu i zabije ruke u džepove.
Dok je silazio stepenicama, dvije gusjenice, koje su čekale kraj sandučića za poštu, uzbuđeno i sa zanimanjem se trznuše.
-Evo ga, dolazi.-reče prva,-Pošalji izvješće.
Dok je druga počela okretati ticala, čovjek iznenada stade i žustro se okrenu.
-Čuo sam to - reče.
Podiže nogu, cipelom ih skide sa zida i baci na beton, a zatim zgazi.

Požuri stazom prema ulici.Dok je hodao,okrenu se i pogleda naokolo.Na grani obližnje trešnje skakutala je neka ptica, bezbrižno i veselo kljucajući plodove.Promotri je pažljivim pogledom.U redu? Ili...
Ptica raširi krila i odleti.Da, ptice su u redu.Od njih nema opasnosti.
Nastavi dalje.Na uglu ulice očeša se o paukovu mrežu razapetu između obližnjeg grma i telefonske govornice.Srce mu stade uzbuđeno udarati.Stade mahati rukama po zraku kidajuć mrežu.Dok s e žustrim korakom udaljavao osvrnu s e preko ramena i baci pogled na ostatke paukova lovišta.Pauk je polako izlazio iz grma osijećajući da je mreža uništena.
Za pauka je teško reći.Ne može se donijeti konačna ocjena, potrebno je još podataka...S njima još uvijek nema nikakvog kontakta.
Stade na autobusnoj stanici, topćući nogama nebi li se ugrijao.
Autobus stiže i on se ukrcao.Osjeti iznenadno zadovoljstvo dok je sjedio pored ovih toplih, tihih ljudi koji su neizainteresiranim pogledom gledali pred sebe.Blagi osjećaj sigurnosti prostruji mu tijelom.
Nasmiješi se i opusti – prvi put u posljednjih nekoliko dana.
Autobus produži niz cestu.
...

Tinko uzbuđeno nekoliko puta mahnu svojim ticalima.
-Dobro, ako tako želite onda glasajte.-Požuri pokraj njih,van na humak i doda:-Ali, prije nego što počnete, dopustite mi da vam još jednom ponovim ono što sam vam još jučer rekao.
-To već dobro znamo- nestrpljivo odvrati Lala.-Krenimo već jednom s time.Imamo već sasvim razrađene planove.Što nas još zadržava?
-Više razloga zbog kojih želim govoriti ovdje pred vama – reče Tinko i pogleda okupljene bogove.-Cijelo Brdo spremno je krenuti u boj protiv spomenutog Diva.Zašto, zbog čega?Znamo da on nije u stanju komunicirati o ovome s drugim predstavnicima svoje vrste...to je jasna stvar koja uopće ne dolazi u pitanje.Tip vibracija i jezik kojim se koriste onemogućavaju ih da prihvate njegove ideje o nama, o našem...
-Gluposti.- upade Lala.-Divovi sasvim dobro komuniciraju među sobom.
-Ne postoji izvješće o Divu koji bi razglasio informacije o nama!- Vojska s e nestrpljivo talasala.-Nastavi samo.-reče Tin.-Ali to je ionako nepotrebno rasipavanje snaga.On je bezopasan...odsječen od njih.Zašto , zbog čega utrošiti toliko vremena i ...
-Bezopasan?.-odvrati Lala i zagleda s e u njega.-Zar doista ne razumiješ?On zna!
Tin krene niz humak mrmljajući:-Ja sam protiv bespotrebnog nasilja.Moramo sačuvati naše snage.Jednoga dana bit će nam potrebno.
Obaviše glasanje.Kao što s e očekivalo , vojska je bila z a prijedlog da se krene u boj protiv Diva.Tinko uzdahnu i stade na tlu crtati plan napada.
-Ovo je mjesto gdje živi.Može se očekivati da se tu ponovno pojavi negdje potkraj dana.Dakle , kako ja ocjenjujem situaciju...
Nastavi izlagati, crtajući planove i kretanje u mekom tlu.
Jedan od bogova okrenu se i nagnu prema drugom, dodirujući njegovu antenu svojom:
-Taj Div. Nema nikakve šanse.Na jedan način čak mi ga je i žao.Kako mu je uopće uspjelo uključiti s e u naš način komuniciranja?
-Greškom- odvrati drugi bog smiješeći se.-Znaš kako to već kod njih ide, kad zabadaju svoj nos u tuđe stvari.
-Ipak, za njega to neće dobro svršiti.

....

Pala je noć.Ulica mračna i prazna.Pješačkom stazom dolazio je čovjek s novinama pod rukom.Hodao je žustrim, hitrim korakom, često pogledavajući naokolo.Zaobiđe veliko drvo koje je raslo uz samu stazu i u nekoliko hitrih koraka nađe s e na kolniku.Žurno prijeđe preko ceste i nastavi drugom stranom.Zađe za ugao i na istom mjestu kao i prije udari u paukovu mrežu,ponovno isprepletenu od grma do telefonske govornice.Automatski podiže ruku i stade otirati jaknu..Dok je kidao niti, iznenada začu tihi, zujeći poziv, pomalo metalan, kao da dolazi iz samih niti;- ...čekaj!-
Zastade.
-...pažljiv...unutra...čekaj...
Čeljust mu se čvrsto stegnu.Posljednje niti paukove mreže lomile su mu se u ruci dok je nastavljao dalje.Iza njega, pauk s e kretao ostacima mreže, gledajući za njim.
Čovjek se okrenu i pogleda za sobom.
-Samo mi još to treba.-reče.-Nemam namjeru ništa riskirati, stojeći tamo, sav zapetljan u mreži.
Nastavi pješačkom stazom prema kući.Skrenu s ulice na stazu zaobilazeći mračno grmlje.Pred ulazom zastade, pronađe ključ i gurne ga u bravu.
Iznenada stade.Unutra?Boje nego vani, pogotovo noću.Noć j e loše doba.Previše kretanja pod grmljem..Nije dobro.Otvori vrata i koraknu unutra.Debeli vuneni pokrivač ležao je pred njim poput bazena ispunjenog tamom.Sa druge strane razabra mutan obris svjetiljke.
Do svjetiljke su četiri koraka.Podiže nogu.
Stade usred kretnje.
Što li je rekao onaj pauk?Čekaj?Čekao je, osluškujući.Tišina.
Izvadi upaljač i slaba, lelujava svjetlost razli se unaokolo.
Tepih mrava jurnu prema njemu uzdižući se u crnu plimu.On skoči van,ponovno na terasu.Mravi jurnuše za njim, žurno, grebući po podu obasjanom polusvijetlom.
Skoči na tlo i potrči oko kuće.Dok su prvi mravi dolazili preko terase, on je već okretao slavinu i grabio kraj cijevi za polijevanje.
Mlaz vode podiže i razdvoji rijeku mrava, razbacujući ih unaokolo.Stegnu vrh cijevi, žmireći kroz vodenu izmaglicu i krenu naprijed usmjeravajući mlaz čas na jednu ,čas na drugu stranu.
-Prokleti bili – izusti kroz stisnute zube.-Čekali su me unutra...
Bio je uplašen.Unutra- nikad do sada nisu bili unutra.Tamom obasjano lice orosi mu hladan znoj.Unutra.Prije nikada nisu ušli.Možda moljac ili dva...i muhe, naravno.Ali to je bilo bezopasno- ti su kukci bili samo dosadni i glasni...
Tepih mrava!
S okrutnim grčem na licu polijevao ih je vodom sve dok im se redovi nisu razbili i raštrkali po travnjaku bježeći pod grmlje i kuću.
Čvrsto stežući cijev, polako sjede na stazu, tresući s e od glave do pete.
Oni su to isplanirali.Nije to bila bijesna jurnjava, grčevita i uzbuđena, već planiran, do u detalje razrađen napad.Čekali su ga.Samo još jedan korak...
Hvala nebesima što je naletio na onog pauka.

/ I dio /


01:59 | Komentari 5 | Print | ^ | On/Off |

subota, 14.05.2016.

Pjev mužjaka

Mali garavi pas mješanac odlučio je slijediti stvorenje koje mu je bilo bliskije nego bilo koja ženka njegova roda .Kakve li radosti loviti s njime!Njuh, nagon, snaga, sve što je on volio!Slijedio ga je, dakle, izdaleka, osjećajući u njegovu pogledu agresivnost.Čovjek je naišao na ozbiljan trag.On pak nije ništa zamijetio i osjetio je ljubomoru.
Svakomu svoje mjesto!
Kamo ćemo stići budu li dvonošci nalikovali na nas, pa čak i premašivali naše sposobnosti?
On nije volio špijunirati , ali od uzbuđenja zbog praćenja poigravao mu je rep.No, bio je zbunjen: nije još ništa čuo ili osjetio.To nije bilo normalno, jer su se zacijelo približavali traženoj žrtvi.Jesu li njegova osjetila otupjela ili je taj čovjek postao savršena životinja?
Nije produbljivao to pitanje, zadovoljivši se jednostavno time da ga prati, njušeći putem poneki cvijet ili loveći koju mušicu.Zbunila ga je načas krtica što je promolila njuškicu iz zemlje.Skočio je, ali je ona nestala.
Sad je vidio lovca kako se uspinje uz strminu iako mu nije osjećao miris.Potrčao je prema strmoj stazi.Nije uspio.Pokušao je opet, ali ništa.Sjeo je da razmisli...opazio je tada da se u zraku naziru dva usporedna svijeta, kao prožeta jedan drugim.Zapažao je mjesto kamo se
uspinjao čovjek i ono gdje je on sjedio.U prvom planu, njegov opipljivi svijet, a dalje onaj prozirni, u treperavom svijetlu, prepoznatljivi svijet dvonožaca.I taj se svijet pomalo gubio u magli.To mu se dogodilo prvi put i odlučio je o tome obavijestiti vijeće pasa.

Žarko, Tena i Mirjana stajali su na istom mjestu gdje i jučer, iza nekolio stabala.Došli su pratiti ponašanje i kretanje Jarca i njegove eventualne promjene, jer je, po njihovu mišljenju, taj polučovjek-poluživotinja bio opasan.Budući da čovjeka zbog kojeg su došli još nije bilo, svrnuli su razgovor na drugu temu.
-Kažem ti Tena- tvrdio je Žarko- da to nije normalno.Nikada ova šuma nije bila tako prostrana.Dobro je poznajem...
-Jest, imaš pravo- doda ona- Reklo bi se da su stabla narasla i povećala se u jednu noć, pa onda taj brežuljak,prije ga nije bilo.Sve je bilo ravno...
-Vi ste se zacijelo nacvrcali- primjetila je Mirjana.-Vjerujem da vam se priviđa zbog vrućine.Jest, kao da je magličasto zbog vrućine posvuda, ali nećete mi to valjda tvrditi!
-Zaboravila si očale ,Mirjana- sad će Žarko;-Samo pričaš gluposti.-
-Molila bih te da ne razgovaraš tako sa mnom.Ja sam dalekovidna, a ne kratkovidna.-
-Ne svađajte se, eno Jarčeva psa, čudno se ponaša...-
-Kao da mu gori pod dupetom...
-Imam dojam da je Jarac otišao u lov ranije nego inače.Kad vidiš njegova psa,onda je tu negdje i on- smatrala je Tena.
-Preostaje nam samo da čekamo- reče Žarko.
-Dosadno je čekati- reče debela vlasnica konobe « Jelenski rog».
-Prevruće je.-Bolje bi bilo u kafiću .
-A da te malkoc ..jel...dok čekamo?To bi te osvježilo-predloži Žarko žarko.
-Hej,gledaje, golubići!No, još i to!
Približavao im se magličasti zastor vrućine.Ali kako se približavao, tako su zapazili da to nije samo kondenzirani zrak.Na nekoliko metara od njih kretao se pretpovijesni svijet.Prašuma puna vitkih ,zelenih « užeta» i neobičnih životinja oblikovala im se pred raskolačenim očima.Odjednom su spazili Jarca, još primitivnijeg izgleda nego što su ga poznavali.Prepoznali su ga po prljavim hlačama.Činilo se da izaziva velikog mamuta, gestikulirajući oko njega, mašući velikim lukom.No , ta pretpovijesna vizija bez glasa i bez mirisa treperila je u nezbiljskom svijetu i takva se činila ovom trojcu, pa su se oni nagonski stisnuli jedno uz drugo.Činilo se da vide projekciju nekog starog nijemog filma.Mamut, ravnodušan na izazove, zabijao je svoje teške noge nalik na stupove u katedrali.Kad je bio iznad troje mještana,odjednom je stao, a oni se bacili u obližnje grmlje zaprepašteni.
Životinja se okrenula prema čovjeku koji ju je dražio i puhnula mu u kosu tako da je zalepršala.Činilo se da će napasti svojim dugim blistavim kljovama, nalik na dva polumjeseca.Napadač je vješto izbjegao napad, a zvijer je otvorila ralje i riknula nečujno, ali je od tog rikanja zacijelo odzvanjala prašuma.Činilo se da odzvanja i u ušima; Darkovim,Teninim i Mirjaninim, jer su pobjegli glavom bez obzira i odlučili obavijestiti policiju o toj invaziji prašume iz prošlog doba.

...

Kad je načelnik policijske postaje mjesta ugledao troje zajapurenih, znao je da je njegovom miru došao kraj.Bio je od jutra zavaljen u udoban naslonjač, a nadohvat ruke bila mu je boca piva.Pribojavao se da će ga netko izvući iz tog spokojstva i drijemeža.I evo , troje neotesanih mještana koji mu sada pričaju o mamutu, o prapovijesnom čovjeku, a koji usput budi rečeno nikako nije onaj krapinski, pa još i mamut i taj prapovijesničar lebde u zraku.
Ipak, nisu zaudarali na alkohol, čak je bilo i iskrenosti u njihovim iskazima. No, to nije značilo da ih mora slijediti.Ipak, toliko su bili ustrajni da je popustio.Nakon toga se mora što prije riješiti tih gnjavatora da nebi do sutra slušao njihove jadikovke-žalipojke.U automobilu je bio kao u krušnoj peći...-Jao njima ako su mi lagali.-pomislio je.
Kad su stigli na mjesto drame, drame više nije bilo, samo ravnica i šuma, bez tragova mamuta ili prapovijesnog tobože čovjeka.Načelnik se razljuti, ali ne previše, jer je bilo vruće.
-Lažljivi, prljavi, uznojeni, smrdljivi, zavrijedili ste da vas zatvorim!
-Ali kunemo se da su prije dva sata ovdje bili mamut, Jarac i prašuma....A vidite i da je Jarac nestao...tražimo ga dugo.Podnesite izvješće.
-Dobro, smirite se.Kad sam ga posljednji put vidio, činilo mi se da nije opasan.No, povest ću istragu.Te glasine što kolaju počinju me nervirati.
Uputio se prema obližnjem kućerku.Nije bilo vrata pa se i nije morao najavljivati.Pregledao je unutrašnjost,namršten.Izba je prije nalikovala jazbini neke životinje nego na kuću civiliziranog čovjeka.Napisao je u bilježnicu sve što je pronašao i tada naletio na predmet kojemu nije bilo mjesta na takvom mjestu: prašnjava školska bilježnica, ispisana sitnim rukopisom.Ponio ju je sa sobom,možda mu bude korisna pri pisanju izvještaja.Oprosti se od troje mještana koji su bili zadovoljni što je poduzeo nešto.
Otvorio je bilježnicu na terasi kad mu se opet na dohvat ruke našlo osvježavajuće piće.
Bio je to intimni dnevnik učitelja koji je dao ostavku ( upotrijebio je riječ « pobjegao»), jer mu je bilo teško bez života u prirodi koju je bio napustio prije desetak godina.Opisivao je svoju izvanrednu ljubav prema prirodi kao i strast prema ženi Magnoliji.Kupio je farmu i živio dijeleći ljubav između ljubljene žene i zemlje, prijatelja, te knjiga koje je gutao u dugim noćima.Čitao je sve, ali osobito ga je privlačila biologija i filozofija.Činilo mu se da je došao na svoje, zanosio se planovima za budućnost, napominjući da će mu se dijete,bude li sin zvati Oliver, a bude li kći Violeta.Ali nesreća često sve pokosi kad je najljepše, napisao je.Žena je izdahnula pri porođaju, a i dijete.Popustio je pod teretom bola, pošao se ubiti nekoliko puta.Neuspješno.Prepustio se dugim izletima u prirodu, nakon čega bi spavao.Potpuno se zapustio, zanemario kulturu.Lunjao bi poljima sa psom od jutra do večeri, pijan od zraka i bola.
Na tom je mjestu načelnik prestao čitati i zamislio se.Je li moguće da je taj nekadašnji ljubazan učitelj,kojega je poznavao i kojem se izgubio trag poslije «posljednjeg putovanja «njegove supruge, postao onaj ogavni Jarac?Bio je zbunjen kad je nastavio čitanje.
--

Srijeda, 15.travnja:Počeo sam opet čitati ,premda ne osijećam više nikakvu žudnju osim žudnje za bolom.Postajem lud.Nešto se mora dogoditi, ili ću ja nešto učiniti.

Nedjelja, 19.travnja:Postajem svjestan da me ništa što dolazi izvana ne može smiriti, taj bol je korov ukorijenjen u meni.Prešao sam granicu s koje se ne mogu vratiti u normalan život.Moram postati drugi čovjek...

Utorak, 21.travnja:Poslije podne doživio sam živčanu krizu.Valjao sam se u blatu sa psima.To mi je godilo,Zemlja je zbilja za mene druga majka.Ja nalikujem na narkomana koji trpi krize praznine.U svom slučaju tražim ljubav, ljubav bića koje mi je dalo slast veću nego što bi je nekome dala droga.Ne privremeni raj nego destiliran i u jakim dozama svakoga dana.Kako da se riješim takvog narkotika kao što je bila moja čarobna Magnolija?

Ponedjeljak, 27.travnja:Možda sam našao rješenje za moju kuru dezintoksikacije.Ludu ideju, ali zašto ne bih?U probdjevenim noćima pročitao sam traktat o genetici .Navode se izuzetni slučajevi modifikacije genetske osnove u ljudskih bića, koja obuhvaća i fizičke i karakterne promjene.Navodi primjer nekog Emila koji je želio živjeti poput Papuanaca iz Nove Gvineje i tako se dobro uklopio da mu je za nekoliko godina koža poprimila i tamnu pigmentaciju.Crte njegova lica i tijela izgubile su nekadašnji oblik u neobičnoj mimikriji.Studirao sam uporedo i filozofske oglede koji čovjeka postavljaju u odnos prema prirodi:svaki čovjek ima svoju vlastitu zbilju, koja je pravi odraz njegova duha.I razvijena je ovakva pretpostavka: zar nebi svatko mogao stvarati svoju zbilju po svom izboru, pa da ona bude bar donekle na osobnu sliku i priliku?

Utorak.28.travnja:Dugo sam razmišljao .Htio bih izbjeći sadašnju zbilju.Ali kako da izmjenim lik?Prema njima, izmijeniti lik znači izmijeniti zbilju.

Subota.2.svibnja:Lik prapovijesnog čovjeka neobično me privlači.I želja je dakako ključna.Oduvijek sam volio dodir sa zemljom i drvećem, posvećeno biljno zajedništvo.Čini mi se da će mi mentalna regresija pomoći da se prestanem sjećati svega.

Ponedjeljak,4.svibnja:Pregledao sam sve svoje knjige o prapovijesti.Odredio sam kako ću se ponašati da bih modificirao svoj duh.Znam da je to ludo, da možda i neću uspjeti.Ali to mi je jedina nada.

Subota ,9.svibnja:To mi se čini relativno jednostavno, ali bit će potrebno puno vremena.Moram se odreći svih osobina civiliziranog čovjeka: mišljenja, pisma, govora, društvenih kontakata, svakoga stvaralaštva.Živjet ću samo da preživim, vodeći se primarnim nagonom, životinjskim nagonom, mužjačkom senzualnošću, zajedništvom s prirodom.Prodat ću svoje zemljište, farmu, kupit ću kolibu bez konfora i polje kukuruza.U tim novim uvjetima prehrana je vrlo važna: samo pogača ili pura s divljim šumskim bobicama.Zemlju ću obrađivati ujutro, prema nekadašnjim metodama ,a lovit ću poslije podne, ako je ikako moguće.Ako uspijem, lov mora prevagnuti nad ratarstvom.Svakog dana moram raditi iste primitivne kretnje, ustajati i lijegati prema ritmu sunca.Moram biti okružen predmetima koje sam sam izradio, grubo izrađenim, u neposrednoj upotrebi.Nikoga ne smijem viđati, živjet ću poput životinje, da bih stekao duh životinje.

Ponedjeljak,1.lipnja:Danas sam se smjestio u onom kućerku.Nisam ponio ništa osim svoje bilježnice.Niti to nisam morao ponijeti, ali nisam mogao odoljeti.Možda sam želio ostaviti iza sebe neko korisno svjedočanstvo ako uspijem i definitivno nestanem u svojem usporednom svijetu.
Pišem i mislim posljednji put: volim te , Magnolija.Oprosti što želim izbirisati sjećanja, ali bez tebe ovo je zbilja pakao.

...


Stisnuo je oči i ustanovio, sretan, da je bezvrijedna i zlatna dolina nestala iz njegova svijeta.Dodirnuo je grubo drveće ;bilo je čvrsto.Noge su mu gazile sada po čvrstoj i tvrdoj zemlji.Visoka ga je trava bockala po gležnjevima.Prirodni konopci zeleni bili su već dobrano istvrdli pod pritiskom njegovih prstiju.Šuma se uskladila s njim, bila je puna boja, života, svježine, promuklih i neljudskih krikova, mirisa parenja, životinjskog nagona....
Odjednom je u njemu eksplodirala senzualnost.Zderao je sa sebe odjeću, koja i nije spadala ovamo.I prvi put je u ovome primitivnom svijetu osjetio potrebu za ženkom.Pjev mužjaka koji se tjera izvirivao mu je iz utrobe i nosio poruku preko lišća....






07:33 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

petak, 13.05.2016.

Putolik

Jednoga jutra probudio se sav obrastao dlakama.Nije se to njegov dlačni sustav poremetio preko noći.Preobražaj je bio postupan,ali je to on zapazio tek u zoru novoga dana kad
se žestoko češao po trbuhu i leđima.Nije to bilo neko blistavo otkriće i čak mu s e činilo gotovo normalnim.Načas se prestao češati, nabrao je guste obrve i pogledao svoje dlakavo tijelo i ukočene, otvrdle prste na trbuhu.Mozak mu je mućnom sporošću pokušao predstaviti sliku čovjeka koji mu je nalikovao, a nije bio dlakav.Nije dokučio usporedbu pa je zamumljao
prije od zbunjenosti nego od shvaćanja.Osjetio je da je nešto nenormalno, ali je bilo teško razmišljati o tome.Zato je potegao crni zastor u glavi s natpisom «kraj» pa se nastavio češati.Noktima je zgnječio nekoliko sitnih životinjica koje je našao na rudlavu trbuhu.Ustao je i protegnuo se na zraci jutarnjeg sunca što je prodirala kroz prozor njegova trošnog kućerka.Onako, pospan, udario se u alat u kuhinji što je bio razasut po podu.Opsovao je i čučnuo kraj ognjišta gdje je u loncu bilo pure ilitiga žganaca.Nespretno je pripalio vatru i čekao da se skuha, odmarajući se opružen na podu.Gledao je slamaricu u kutu, pod ovčjim krznom, trošne kamene zidove,klimavi stolac, oruđe zamrljano zemljom, a kraj dimnjaka vreću brašna, suho meso što je visilo sa stropa i posuđe po podu.Miris kukanog kukuruza nadražio mu je nosnice.Jeo je pohlepno prstima.Kad je zadovoljio želudac navukao je hlače otvrdle od prljavštine, uzeo alat i pošao u polje.

O tome se brbljalo u obližnjoj konobi.Samo o tome se govorilo za podnevnog odmora.Tena i Žarko željeli su da njihove tvrdnje potkrijepi i debela vlasnica Mirjana, zvana Mikica.
-Čuj, Mikiću, jesi li vidjela jutros Jarca? Nisi? Uf, propustila si priliku!Već ga nismo vidjeli tjedan dana zbog kiše.Vjeruj;sav je obrastao u dlaku od glave do pete!
Mirjana je brisala čaše velikom plavom krpom.Raskolačila je plave krupne oči.
-Nemoguće!Nemoguće.To svakako moram vidjeti!
-Vjerujem da su mu i noge dlakave, ali s e ne vide-primjetio je Žarko brišući brkove poslije dobrano otpijenog gutljaja vina.-Kao gorila u hlačama!-
Gosti koji su za stolom pijuckali i kartali prasnuli su u smijeh.I Mirjana se nasmijala, a pri tom su joj poskakivale glomazne grudi.
-A kakva mu je glava?-
-Bio je prilično daleko pa smo ga Žarko i ja slabo vidjeli- objasni Tena.-ali zacijelo ima grivu što mu pada preko leđa i lice obraslo bradom.
-Trebalo bi obavijestiti policiju.Taj čovjek nije normalan.
Počinjem se bojati. –primjeti Mirjana.
-Zašto?-zanimalo je Žarka.-Pa nije ništa učinio taj Jarac.On je u svojoj jazbini , ili na polju, ili u šumi lovi divljač.Ako je zvjerokradica , nije jedini.Ne treba u to miješati policiju.
-Pa da .- doda Tena.-ne da ga branim, ali on nas ostavlja na miru.Ne dolazi u mjesto.Ako nas sretne, čini s e kao da nas i ne vidi.Ograničen je , to je sve.
-Ne bih ja rekla- primjeti Mirjana.-Jednoga dana naći ćemo se zakoljeni.Bolje je obavijestiti policiju nego riskirati.A on više nije čovjek, muško...
-Kako znaš?-zapita Tena i namigne.-Jesi li mu zavirila u hlače?-
Ona slegne ramenima.
-Ti samo na to misliš!Ipak ćete me sutra povesti onamo ti i Žarko poslije aperitiva da ga bar jedanput u životu vidim.
-Ne bojiš se da bi te mogao zaskočiti?- nasmije se Žarko i spije svoju čašu vina.


Listopadsko mu je sunce grijalo pleća, ali ga on i nije osijećao.Koža mu je već bila odebljala i postala neosjetljiva, ruke žuljevite i kvrgave, kao i noge.Hodao je bos, pognut nad brazdom koju je izvlačio.Osijećao je radost gazeći bosom nogom po zrnastoj i mirišljavoj zemlji.Sam je vukao kolica otkako je u sebi osjetio snagu.Njegovi dlakavi mišići su se isticali.Kožni remen kojim se opasao pucketao je pri svakom koraku.U njemu je klučala energija.Osjetio je želju da krikne od zadovoljstva kao mlada životinja koja se tjera.I da od svitanja do podneva obrađuje zemlju, žedan nezasitne akcije.
Začuo je radosno kevkanje i spazio kako prema njemu trči mladi pas mješanac.Čovjekove duboko usađene oči blistale su tamnim sjajem.Jedva je promrmljao:
-Ah, ti si, drago mi je što te vidim.-Pas je liznuo čovjekovu ruku i svijao se pod njenim milovanjem.
—Došao si da lovimo?Moraš pričekati.-I čovjek nastavi polako koračati,sagnut nad plugom kao da razgovara sa zemljom.Pas je trčkarao oko pluga, onjušio svježu brazdu i počeo tražiti sitne životinjice.
Skriveni iza drveća na rubu šume, Mirjana, Tena i Žarko promtrali su taj prizor.Oznojena debela vlasnica konobe nije vjerovala svojim očima.
-Ovo zbilja ne mogu povjerovati.Kakva promjena za mjesec dana!Tada nije bio tako jak i plećat...
-...i ne tako dlakav.-doda Žarko.
-Ako tako nastavi – zapita se Tena – što će iz toga ispasti?-
-Pogledaj – šapne Tena – podigao je glavu.Strašno!-
Prinjela je ruke k licu.-Izgleda kao neki na slici u povijesnom udžbeniku.Moram to vidjeti iz bliza.
Osjetili su kako ih hvata strah od neobičnoga i nepoznatog, od zagonetke u koju su sami upali.Otišli su, ali su obećali da će se vratiti i pratiti što radi ovo stvorenje.



Osjetio je kako ga obuzima želja za lovom, osjetio je poziv šume svaki put kada bi dignuo glavu prema vrhovima stare šume.Stabla su s e žestoko povijala pod vjetrom kao da ga zovu nezadrživom nestrpljivošću.Nije dugo izdržao.Krv mu je kipjela.Skinuo je kožni remen i ostavio plug.Otrčao je do kolibe prilično lakim trkom.Pas je lajao i motao mu se oko nogu.
Čovjek je uzeo drveni luk i tobolac sa strelicama.Potrčao je preko polja i neravnih staza.Osijećao je kako mu s e vjetar poigrava s kosom.Nosnice su mu hvatale šumske mirise u valovima.Neki su mu mirisi bili nepoznati.Mišići nogu napinjali se i opuštali u ritmu .Bio je radostan, pas je trčkarao z a njim.Uskoro ga je progutala gusta i zagonetna šuma.Zaustavio se kad je bio okružen sa svih strana zatvorenim krugom stabala.Stoljetni hrastovi i visoke bukve činili su taman svod, tu i tamo probušen zrakom svijetla.Disao je užurbano, srsi ga prožimali...Zatomljivao je uzbuđenje i otvarao se pijevu šume.Prihvaćao je zbornu pjesmu nenadmašive faune koja kao da se stapala s njegovom željom za lovom.
Himna šume dugo mu je tekla venama, pojačavala se i lepršala prema vrhovima stabala gubeći se u divovskoj biljnoj simfoniji.Bio je pripravan.Sjedinio se s okolinom.Njegov se miris pomiješao s ostalim mirisima.Poput vuka, ili neke divljači on je, nepomičan i napet poput luka, tražio trag, njušeći, slušajući i zapažajući.Prepoznavao je sve zvukove i isparavanja kao i laki plijen.No , danas je želio da plijen bude krupan i jak.Pozivao je na žestoku borbu, s protivnikom ravnom po snazi.Gotovo ga je smetala prisutnost malenog psa mješanca.Činio mu s emsiješno slabašan.Želio se sam sučeliti s opasnošću.I pas je zacijeolo osjetio tu agresivnost, jer je molećivo pogledao čovjeka crnim zjenicama, a onda otišao njušeći.
U polutami su čovjekove oči svjetlucale.Nanjušio je miris koji je volio,miris divljači.Nasmiješio se otkrivši svoje pomalo požutjele očnjake.Životinja se nalazi oko sto pedeset metara daleko.Vjetar jepogodno puhao od životinje ka njemu.Odmah je pošao za životinjom, lagan kao jesenski list.Životinja se uspinjala prema brdu, činilo se ništa ne sluteći.
On se sve više približavao , pouzdajući se u svoj njuh i sluh.Ubrzo je opazio životinju i bilo mu je drago; bio je to veliki i dlakav medvjed smeđe boje, s opasnim šapama.Zatim je zvijer nestala s vidika.Temperatura tijela mu se povećavala, pitao se da li od uzbuđenja ili zbog vanjske temperature.
Iz nekog njemu nepoznatog razloga zvijer je stala.Ustanovio je da je blizu strmina i pojurio njome.Poveselio se kad je vidio da je životinja točno ispod njega.Dovoljno je da izvuče strelicu.Kriknuo je prigušeno, zvijer s e okrenula, zamumlja opasno i počela se spuštati prema udolini.Čovjek je izabrao izazov.Skočio je i početo tčati za životinjom.U sljepočnicama mu je žestoko tuklo.Približavao se.Znao je da će se zvijer okrenuti kad bude svijesna da je uhvaćena i da će se baciti na njega.Uzbuđen zbog trčanja i očekivane borbe, on je odjednom počeo mahati lukom i kričati.U njegovim gustim dlakama miješali su se znoj i slina.Životinja je trčala za životinjom.Prekoračivao je neravne stijene, ozlijedio se na trnju gustoga žbunja, udarala ga je paprat viša od njega.Kad je već bio okrvavljen, znojav i slinav, zvijer se naglo okrene, a čovjek se baci na nju razbiješnjen, sa strelicom u šaci.Kotrljali su se po oštrom kamenju hrvajući se.
Pucali su im mišići, trgakli su meso zubima i kandžama, mumljali su i vikali pod teškim udarcima.Medvjed je nastojao zgrabiti čovjeka za grlo, a ovaj je pak tražio njegovo srce, s metalnom strelicom u ruci.
Kad je u dolini odjeknuo samrtni hropac, sve je bilo gotovo.Čovjek se teturajući digao i kriknuo d radosti pobjede.Promatrao je medvjeđe tijelo natopljeno krvlju, sagnuo se da bi popio malo.Izvukao je strelicu iz prsa, oblizao je i spremio u tobolac.Bio je zadovoljan, osjećao se kao da je vodio ljubac sa ženom.Nije višeni zapažao razlike.Pogledao je udolinu ispod sebe, zacrvenjelu i spokojnu pod zalazećim suncem, prožimajući s e tako s njegovim osijećajima.
Pošao je i ne znajući kamo će i ne brineći za to.To je bilo njegovo područje.Gazeći masnu i vlažnu zemlju, pokrivenu visokom i oštrom travom, promatrao je golema stabla široka lišća i zmijolikih stabljičica.Neka se velika ptica spustila na niske grane i netremice ga gledala prodornim očima boje naranče.Tu i tamo zapazio bi grozdove cvijetova velikih kao tanjur čija se crvena jezgra kupala u prozirnim kapljicama nedavne kiše.Neki je gmizavac nestao u grmlju.Mirisi su bili neobuzdani, slatkasti i senzualni, i on je osjetio neodređenu putenu želju.
Ta bujna flora i fauna bile su mu u isto vrijeme i poznate i nepoznate.Kao neki san koji se iznenada ostvario pred njegovim očima.Ipak, njegovo je mjesto bilo ovdje.
Znatiželjno je promatrao mjesto.Činilo mu se da zrak treperi, da je nestabilan.Kao da svako živo biće ili biljka trepere u nemirnom svjetlu.Opipao je rukom neko stablo: prsti su dodirnuli meku tvar, a imao je dojam da mu noge propadaju u zemlju nekoliko centimetara.Kao da je sve smekšalo, ali je imao dojam daće se skrutiti.Stisnuo je oči i zapazio kako je sve oko njega postalo prozirno.Preko te prozirne koltrine( zavjese) nazirao se krajolik koji nije bio šuma nego ravnica, s kvadratnim zgradama.To je pobudilo u njemu nejasno sjećanje da je takav krajolik već vidio.Razabirao je ljude njemu nalik, kržljavije i bez dlaka, na stvarima koje su se same kretale.Prepao se, otvorio oči i jasno vidio gustu prašumu...
Obuzela ga je tjeskoba, ali kako je ta ravnica bila u pozadini i manje vidljiva nego okolina, odluči o je da se ne obazire na nju.Vjerovao je da će nestati ako je odbaci u mislima.Zakoraknuo je šumom, u kojoj su odjekivali krici, a sa lišća kapala je kiša.Odjednom se u šumi prolomila rika.Više uzbuđen nego prestrašen, odlučio je pronaći tu neobičnu zvijer.

/ I dio /


14:15 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 11.05.2016.

Laku noć Jan

Svjetiljka je gorjela u jednoj od soba na katu i druga na stupu kraj vrata što su se otvarala na dvorište osvjetljavajući samo jednu stazu koja je vodila prema kući.
-Kao da kuća očekuje gospodara da se vrati-reče sam sebi.To je ,dakako,bila potpuna istina.Stara služavka,čekajući,ruku prekriženioh na krilu ljuljala se polagano u škripavoj stolici.
Usna mu se digne usred grimase dok je stajao ondje i promatrao kuću.
-Kakvim me oni smatraju-pomisli- kad postavljaju tako očitu stupicu,i to bez meke?
Onda se sjeti.Oni svakako znaju da je on svejstan toga da je kopija.Vjeruju kako on misli da je Jan,jedan jedini.Očekuju da potpuno prirodno došeta kući,vjerujući da pripada ondje.Koliko je njima poznato,on ne može dokučiti istinu.
A što sada kada zna?Sad kad je tu, na drugoj strani ulice ispred kuće koja ga očekuje?
On je stvoren,podaren mu je život da obavi posao koji se njegov original nije usudio prihvatiti ,ili nije želio.
Smaknuo je spokija zato što njegov original nije htio prljati ruke ,ili dovesti u opasnost svoj život.
No možda to uopće nije bilo zato,već što je trebalo d a dva čovjeka sudjeluju u tome pri čemu je original poslužio kao mamac za spokijev oprezni um,dok se drugi čovjek prikrada da ga ubije?
Kako bilo,stvoren je uz dobru,utvrđenu cijenu po uzoru na čovjeka koji s e zove Jan.
Čarolije čovjekova znanja,magičnost strojeva,ogromno poznavanje organske kemije,biologije,psihologije čovjeka i tajne života-sve je to stvorilo drugog Jana.To je ,dakako ,legalno u određenim okolnostima...na primjer u slučaju velike društvene nužde i to što je on stvoren,znao je,moglo bi se opravdati u takvom slučaju.No postoje uvjeti pod kojima se to dopušta,a jedan od njih je taj da s e kopiji ne dopusti nastaviti živjeti kad obavi zadatak radi kojega je stvorena.
Obično je bilo jednostavno poštivati taj uvjet jer se pazilo na to da kopija ne sazna da je kopija.Koliko kopija može znati, ona je original.U njoj s ene pojavljuje sumnja,uopće nije svjesna žalosne sudbine koja je neizbježno očekuje i nema razloga čuvati se uginuća koje je čeka.
Jan namršti obrve pokušavajući riješiti tu zagonetku.Suočio se sa čudnim moralnim sistemom.
On je živ i želi ostati živ.Život je,kad s ejednom okusi,presladak,predobar da bi se osoba vratila u ništavilo iz kojeg je došla...
Osjeti kako se tračak bijesa začinje u njemu,bijesa zbog toga što mu se nepravedno daje samo nekoliko kratkih sati života, što mu se dopušta shvatiti kako je život divan samo da bi mu se smjesta uskratio.Bila je to okrutnost koja nadmašuje običnu ljudsku okrutnost.Nešto što je posljedica iskrivljene perspektive mehaniziranoig društva u kojem s e život mjeri jedino na temelju mehaničkih i fizičkih vriujednosti,u kojem se nemilosrdnom rukom odbacuje svaki onaj dio društva koji nema točno određenu svrhu.
Okrutnost je u tome ,govorio je sam sebi što mi je uopće podaren život, a ne u tome što mi ga se oduzima.
Krivac je dakako njegov original.On je nabavio spokija i dopustio mu da pobjegne.Zbog njegove nespretnosti i zato što sam nije uspio ispraviti svoju grešku pojavila se potreba stvaranja kopije.
No ,usprkos tome, može li on kriviti original?
Možda mu ,naprotiv ,duguje zahvalnost bar za nekoliko sat života,zahvalnost za povlasticu da iskusi život.Svejedno nije mogao odlučiti je li to nešto za što je potrebna zahvalnost.
Stajao je tako i buljio u kuću.Ono svjetlo u sobi na katu dopiralo je iz gospodareve radne sobe.Ondje gore je Jan, original, , čekao vijest da kopija više nije živa.Lako je ondje sjediti i čekati vijest koja je neizbježna.Lako je osuditi na smrt nekoga koga nikad nisi vidio, čak ako je ta osoba puka slika i prilika vlastite osobe.
Teže bi bilo odlučiti da se kopiju ubije ako bi s e suočilo sa njom..teže bi bilo ubiti nekoga tko je vlastitoj osobi svakako bliži od brata, nekoga tko bi, čak doslovno, bio meso tvoga mesa, krv tvoje krvi, mozak tvojega mozga.
Postoji ,dakako , i praktična strana.Čovjek koji bi radio s osobom što misli poput njega, koja bi bila gotovo njegovo "drugo ja " ,imao bi veliku prednost.Bilo bi to gotovo kao da postoje dvoje od iste osobe.
To bi s e uistinu moglo učiniti.Plastičnom operacijom i cijenom kojom bi s eosigurala tajna mogla bi se kopija pretvoriti u neprepoznatljivu drugu osobu.Malo lukavosti, malo dosjetljivosti...ali moglo bi s eto učiniti.Takav bi prijedlog zacijelo zanimao Jana original, mislio je Jan dvojnik, bar se nadao da bi ga zanimalo.
U osvijetljenu sobu mogao bi doprijeti uz malo sreće, snagom,voljom i odlučnošću.Produžetak dimnjaka od opeka spuštao se niza zid.Temelj mu je prekriven žbunjen,drvo što je raslo u blizini skrivalo ga je gotovo potpuno.Mogao bi se uspeti uz grubu fasadu od opeka, dosegnuti otvoreni prozor i prebaciti se u osvijetljenu sobu.
U sobi nije bilo nikoga.
Stajao je kraj prozora, tiho, samo su mu se oči micale pretražujući svaki kutak,procijenjujući situaciju koja je izgledala gotovo nestvarna...onaj Jan nije bio tu.
Brzo priđe vratima spavaonice i širom ih otvori.Prstom napipa prekidač i upali svjetlo.Spavaonica prazna kao i kupaonica.Vrati se u radnu sobu.
Stajao je tako leđimaokrenut zidu i goledao u vrata koja su vodila u hodnik.Očima poče pretraživati sobu, centimetar po centimetar, orijentirajući se, osijećajući kao se prilagođuje njezinu obliku, kako ga preplavljuje ugoda poznatih predmeta i smiruje svijest o posjedovanju.
Promatrao je knjige, kamin s okvirom punim suvenira, naslonjače, bife..
sve je to bilo dio njega, pozadina, koja je toliko bila Janovim dijelom kao da su to njegovo tijelo i najskrivenije misli.
Ovo bih, mislio je, propustio, ovo nikad ne bih iskusio da me spoki nije mučio.Uginuo bih kao prazno, ničim određeno tijelo koje nema svoje mjesto u svemiru.
Uto zazvoni telefon i on osta zaprepašten, kao da se neki uljez probio izvana u sobu razarajući tek probuđeni osijećaj pripadanja.
Telefon ponovno zazvoni i on prijeđe preko sobe i podigne slušalicu.
-Jan ovdje- progovori.
-Jeste li to Vi gospodine Jan?-
Bio je to glas njegova kuhara Andrije.
-Svakako čovječe-odgovori kopija.-Što ste mislili, a tko bi drugi mogao biti?-
-Ovamo je došao čovjek koji kaže da ste Vi.
Jan, dvojnik, ukruti s e od straha i ruka mu iznenada poče stiskati slušalicu toliko čvrsto da je sam sebe zapitao kako to da se nije pretvorila u prah.
-Obučen je poput vas - govorio je kuhar-a znam da ste izašli.Razgovarali smo,sjećate se?Rekao sam vam da nebi trebalo da idete.Nikako kad čekamo , onoga...onoga stvora.
-Da- odgovori Jan sada toliko mirnim glasom da nije povjerovao da on to govori..-Da, svakako da se sijećam da smo razgovarali.
-Ali gospodine , kako ste se vratili?-
-Došao sam kroz stražnja vrata-govorio je mirno glas u slušalicu.-Što vas zadržava Andro?
-Obučen je poput vas.-
-Prirodno.Dakako da je obučen poput mene Andrija.
To ,naravno, nije bilo sasvim logično ,ali Andro, prije svega ,nije bio baš previše bistar, a sad je bio i malo uzrujan.
-Sjećate li se-opet će Jan- dasmo razgovarali o tome?-
-Valjda sam bio uzbuđen i zaboravi osam na to-prizna Andro.-Rekli su mi da vam telefoniram da se uvjerim da ste u svojoj radnouj sobi.To je točno,nije li bilo tako?-
-Telefonirali ste mi -reče Jan - i ovdje sam.
-Znači da je ovaj drugi onaj kojeg čekamo?
-Dakako.-odgovori Jan dvojnik.-Tko bi drugi mogao biti?
Odloži slušalicu i ostane nepomičan, čekajući .Trenutak nakon toga začuje mukao,prigušen pucanj.
Priđe naslonjaču i utone u nj potpuno pod dojmom spoznaje da su se događaji toliko povoljno odvili da je sada,naposljetku, siguran, siguran bez ikakove sumnje.
Osijećao je kako mu s emsiruju živci.Dopusti sebi da se osvrne po sobi, razgleda knjige i namještaj, mekanu i prijatnu..zasluženu ugodu čovjeka koji je čvrsto i nepovratno zauzeo svoje mjesto u svijetu.
-Biti će lijepo.-progovori.
Sve je bilo lako.Sad kad je sve bilo gotovo,činilo se apsurdno lako.
Telefon ponovno zazvoni i on ustane da podigne slušalicu.Začuje ugodan glas.
-Ovdje Alen iz laboratorija za kopiranje.Čekamo vaše izvješće.
-Pa.- poče Jan- ja...
-Samo vam telefoniram-prekine ga Alen- da vam kažem da ništa ne brinete.Prije sam to smetnuo s uma.
-Shvaćam.-odgovori Jan, iako zapravo nije shvaćao.
-Ovoga smo puta postupili malo drugačije,-objasni Alen.-Izveli smo eksperiment što smo ga namjeravali iskušati.Ubrizgali smo mu u krv otrov sporog djelovanja.Samo dodatna mjera opreza.Vjerojatno nije bilo potrebno, ali volimo biti sigurni.Ako s e ne pojavi,ništa s e ne brinite.
-Siguran sam da će doći.-
Alen se zacereka.-Djeluje u tijeku dvadeset i četiri sata.Kao tempirana bomba.Ne postoji nikakav protuotrov čak i da otkrije da je otrovan.
-Lijepo od vas što mi to javljate-reče Jan.
-Molim, molim- na to će Alen.-Laku noć gospodine Jan.





00:42 | Komentari 3 | Print | ^ | On/Off |

petak, 06.05.2016.

Žao mi je...

Jan spusti ruku i napipa dršku.Osjeti kako mu se mišići u vilicama nehotice stežu.Iznenada postane svjestan lakoće i čvrstine koje prije u njemu nisu postojale.Privuče se uz površinu grebena,tražeći oslonce za ruke i noge,dišući kratko,tijela prislonjena uz hrid.Brzo,sigurno i bez šuma mora stići do vrha prije nego što spoki otkrije da nekoga ima u blizini.
Spoki je zacijelo opušten i zaokupljen svojim poslom,udubljen u pupanje svoje brojne obitelji koja će u danima što dolaze početi svoj neumoljivi pohod pretvaranja stranog planeta u sigurno utočište za spokije-i to samo za spokije.
To,dakako ,vrijedi ako je spoki ovdje,a ne negdje drugdje.Jan je samo čovjek koji pokušava misliti kao spoki,a to nije lak niti ugodan zadatak i nikako nije znao uspijeva li u tome.Samo se nadao da mu je razmišljanje dovoljno okrutno i lukavo.
Ruka mu poput kanđi napipa travu i meku zemlju i prsti mu s e zabiše duboko ispod površine tla povlačeći mu tijelo posljednjih pola metra preko glatke površine stijene.
Ležao je ispružen na blagoj kosini i osluškivao,spreman z a bilo kakvu opasnost.Proučavao je tlo ispred sebe pipajući stopalima.Udaljene ulične svjetiljke koje su obasjavale zidove zoološkog vrta bacale su unatrag potpunu tamu što ga je progutala dok se uspinjao,ali još je bilo područja u sjeni koje je morao istražiti pozorno.
Napredovao je centimetar po centimetar pomno proučavajući teren prije nego što bi krenuo dalje.Držao je pištolj čeličnim stiskom šake,spreman odmah djelovati ,nastojeći da opazi i najmanju kretnju,pazeći na svaku izbočinu , ili nepravilnost koja nije kamen,grm,ili trava.
Minute su se produljile u sate,oči su suzile od napregnuta gledanja.Istopila se lakoća koja je bila u njemu,a ostala je samo napetost poput one u tetivi na luku.Osjećaj poraza počeo mu je prodirati u misli, a s njim se pojavila i jasna,dotad potiskivana spoznaja o tome što znači neuspjeh, ne samo za svijet nego i za dostojanstvo i Janov ponos .
Sada , kada se suočio s tom mogućnošću, prizano je samome sebi kakvu će akciju morati poduzeti ako spoki nije tu, ako ga tu ne nađe i ne utamani.Morat će sve javiti vlastima, morati će uzbuniti policiju, obavijestiti tiskovine i radio da upozore građanstvo, morat će s e otkriti kao čovjek koji je, zbog ponosa i oholosti, izložio Zemljane opasnosti da izgube sidrište na rodnom planetu.
Neće mu vjerovati.Smijat će mu se dok im smijeh ne zamre u raskinutim grlima,prigušen njihovom krvlju.Znojio se dok je mislio o tome, razmišljajući o cijeni što će je ovaj grad i svijet platiti prije nego shvate istinu.
Onda začuje tihi šum, kretnju crnila na još dubljem crnilu.
Spoki se pojavi ispred njega, ne dalje od dva metra.Izdigao se iz svog zaklona u grmlju.Jan podigne pištolj i prst mu se zategne na obaraču.
-Nemoj-progovori spoki u njegovim mislima.-Poći ću s tobom.-
Prst mu se nabrekne dok je pažljivo povlačio okidač i pištolj mu poskoči u ruci, ali u tom trenutku osjeti udarac užasa u vlastitom mozgu, uhvaćenom u sekundi jezovite nelagodnosti što razara um, udarac koji mu okrzne misli i odskoči u nepovrat.
Bilo je lako, uvjeravao je samoga sebe, puno lakše nego što je mislio.Spoki je uginuo , ili ugiba,a Zemlja i milijarde njezinih stanovnika,koji ništa ne znaju,na sigurnom su.Osim toga,Jan je na sigurnom..spašen od srama,siguran da ljudi neće strgnuti s njega sitne štitove obrane koje je podigao oko sebe tijekom godina da ga poštede pogleda javnosti.Osjeti kako ga prožima poplava olakšanja koja mu je oduzela dah i od koje je ostao bez bila,osjećajući se čist,ali slab.
-Glupane-govorio mu je umirući spoki,dok mu je posljednji udah zastirao riječi što su mu navrle u mozgu.-Glupane,polustvore,kopijo...
Onda je izdahnuo i Jan je to osjetio,osjetio je kako život isplovljava iz njega i ostavlja ga praznim.
Polaganio je ustao.Činilo mu s e da je omamljen i isprva pomisli da je to zato što je spoznao uginuće,zato što je isprepleo ruke sa smrću u spokijevom umu.
Spoki ga je pokušao nadmudriti.Suočen s pištoljem pokušao ga je izbaciti iz ravnoteže da dobije sekundu koja mu je bila potrebna da ga pogodi razornom mišlju,onom koja mu je samo okrznula mozak.Da je oklijevao samo trenutak,sad je to znao,sve bi bilo svršeno.Da mu je prst imalo popustio,sve bi bilo prekasno.
Spoki je zacijelo znao da će mu zoološki vrt pasti na pamet kao prvo logično mjesto na kojem bi ga tražio,no iako je to znao,dovoljno ga je prezirao da bi pomislio kako će poći tamo,nije se čak niti potrudio da pazi na nj,nije ga niti pokušao zaskočiti,čekao je dok mu gotovo nije stao na glavu prije nego što s e pomaknuo.
To je čudno jer je spoki,zbog svojih izuzetnih mentalnih sposobnosti, morao znati svaki njegov pokret.Sigurno je držao površnu vezu s Janovim umom svake sekunde pošto je pobjegao.
Znao je to i...čekaj malo,nije to znao do ovoga trenutka iako s e činilo,kad je to znao sada,kao da je to uvijek znao.
-Što se to događa sa mnom?-upita s e Jan.Nešto nije u redu.Trebalo je da znam da ne mogu iznenaditi spokija,a ipak to nisam znao.Mora da sam ga iznenadio jer bi me inače dokrajčio sasvim lako svakog trenutka pošto sam se izvukao iz opkopa.
Glupane,govorio mi je spoki.Glupane,polustvore,kopijo...
Kopijo!
Osjeti kako ga snaga i ličnost i čvrsta,nesumnjiva osobnost njega kao Jana,ljudskog bića,napušta kao da je netko prerezao konac o kojem visi lutka i ona se samo prevrnula na pozornici.
Znači,zato je uspio iznenaditi spokija!
Postoje dva Jana.Spoki je u kontaktu sa originalom,pravim Janom,znao je svaki njegov korak,znao je da je on sam siguran što s e tiče Jana.Nije znao za drugog Jana koji ga je lovio u noći.
Jan,kopija.
Jan,privremeni.
Jan,danas ovdje,sutra ga nema.
Nema ga zato što mu pravi Jan neće dopustiti da dalje živi,a čak i kad bi mu dopustio,svijet se s time nebi složio.Kopije se stvaraju samo privremeno i za vrlo posebne razloge i uvijek je vrijedilo da ih se mora uništiti kad ispune svoju svrhu.
Uništiti...to su upravo te riječi.Osloboditi s e nečega.Izbrisati iz vida i misli.Ubiti bez obzira i osjećaja kao što se piletu odrubi glava.
Krene naprijed i sruši s e na koljena kraj spokija prelazeći rukom preko njegova tijela u tami.
Po cijelom su mu tijelu bili razasuti sitni grumeni,nabrekli pupovi koji se sada neće raspuknuti niti će se pretvoriti u spokijeve potomke.
Ustane.
Zadatak je obavljen.Spoki je ubijen-ubijen prije nego što je uspio stvoriti hordu nemani.
Posao je završen i Jan može ići kući.
Kući?
Dakako, to mu je bilo ucijepljeno u mozak,upravo su to htjeli da učini.
Posao je završen i od njega više nema nikakve koristi.Stvorili su ga da obavi određeni zadatak.Zadatak je sada obavljen.Iako je prije jednog sata bio činilac u planovima ljudi,više ga ne trebaju.Sad je suvišan i samo može zbunjivati.
Ali,čekaj malo, reče sam sebi.Možda nisi kopija.Ne osijećaš se kao kopija.
To je istina.Osijećao s e kao Jan.On jeste Jan.Živi na Pomorskoj aveniji i ilegalno je dopremio na Zemlju stvorenje po imenu spoki kako bi ga mogao proučavati,razgovarati s njim,proučavati njegove neobične reakcije,kako bi pokušao izmjeriti njegovu inteligenciju i dokučiti snagu i razmjere i cilj njegove ne-ljudskosti.Dakako,bio je glup zato što je to pokušao,no ipak se povremeno činilo važnim da shvati taj ubilački,tuđi mentalitet.
Ja sam čovjek, reče, i to je bilo točno,no ta činjenica svejedno nije značila ništa .Dakako da je čovjek.Jan je čovjek i njegova je kopija jednako ljudska koliko i original.Kopija je stvorena tako da sadrži svaku crtu i karakteristiku originala i ne razlikuje se od njega ni u jednoj jedinoj osnovnoj osobini.
Možda ne ni u jednoj osnovnoj osobini,ali u nekim drugim obilježjima.Koliko god bio sličan svom originalu,koliko god bio vjerno reproduciran,svejedno će biti novi čovjek.Imat će sposobnost da stječe znanje i da razmišlja i ubrzo će imati i znati i biti sve ono što je njegov original.
Treba,međutim,proći vremena,malo vremena dok potpuno ne shvati sve što zna i jest,dok ne poveže i uvidi sve znanje i iskustvo što mu leže u umu.Najprije će tapkati i tražiti dok ne otkirje ono što treba znati.Dok ne upozna samog sebe,dok ne upozna kakav je čovjek, ne može naslijepo posegnuti rukom u mraku i položiti ruku točno i nepogrešivo na ono što želi.
Upravo je to učinio.Tapkao je i tražio .Bio j e prisiljen misliti,isprva pomoću jednostavnih osnovnih istina i činjenica.
Ja sam čovjek.
Ja sam na planetu po imenu Zemlja.
Ja sam Jan.
Ja živim na Pomorskoj aveniji7a.
Moram obaviti zadatak.
Prošlo je prilično vremena,sjećao se,prije nego što je uspio iz mozga iskopati samu prirodu svog zadatka.
Postoji spoki kojeg treba naći i uništiti.
Čak ni sada nije u skrivenim,trajno zamračenim prostorima svoga mozga mogao naći brojne valjane razloge zašto bi se čovjek izlagao toliko velikom riziku da proučava okrutnog stvora kao što je spoki.Postoje razlozi, znao je da postoje i za trenutak će ih sasvim sigurno znati.
Da je on Jan,original, znao bi ih sada, znao bi ih kao dio sebe i svog života i ne bi ih morao mukotrpno tražiti.
Spoki je to dakako znao.Znao je bez ikakve mogućnosti da pogriješi da postoje dva Jana.Kontrolirao je jednoga kad se drugi pojavio.I puno manje oštrouman um nego što je spokijev shvatio bi to bez teškoće.
Da spoki nije progovrio,promrmlja sam sebi, nikad ne bih saznao.Da je odmah izdahnuo i da nije imao priliku da me muči, nikad ne bih saznao,sad bih čak išao prema kući na Pomorskoj aveniji.
Stajao je usamljen i ogoljene duše na vjetru što je šibao preko otoka usred opkopa.U ustima osjeti kiselkast okus gorčine.
Ispruži nogu i dotakne uginulog spokija.
-Žao mi je - reče tijelu što s e kočilo.-Sad mi je žao što sam to učinio.Da sam znao nikad te ne bih ubio.
Ukočeno uspravljen otkorača dalje.

/ III dio /


07:30 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 04.05.2016.

Adio Jadranka









20:05 | Komentari 5 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 03.05.2016.

Ta divna vrsta

Zoološki vrt je neko vrijeme bio u tišini,a onda je nešto zaurlalo tako da se Jan naježio ,a krv mu se sledila u žilama.
Kad je preskočio ogradu,stajao je napeto i pokušavao odgonetnuti koja je to životinja urlikala.Nije se mogao sjetiti.-.Vjerojatno je to neka nova-reče sam sebi.
Ne može se jednostavno voditi računa o svim stanovnicima zoološkog vrta.Neprestano dolaze novi novi,čudni stvorovi s udaljenih zvijezda,stvorovi za koje se nikad nije čulo.
Točno pred njim nalazio se prazan kavez s opkopom u kojemu je još prije dva dan-dva živjelo nevjerojatno stvorenje iz prašuma s jednog od nama neznanih svjetova.Jan opsuje u tamu sjećajući se stvorenja.Naposljetku morali su ga ubiti.
Sada je spoki u zološkom vrtu...no možda i nije ovdje,ali je to jedino mjesto u cijelom gradu gdje bi ga mogli vidjeti,a da nikome posebno ne padne u oči,jer je zoološki vrt pun životinja koje se rijeto viđaju pa bi još jedan neobičan stvor izazvao samo trenutno čuđenje.Jedna životinja više prošla bi neopaženo,osim ako neki čuvar nebi provjerio popis.
Ondje,u onom nenastanjenom kavezu spoki bi bio na miru i mogao bi tiho čekati dok se ne raspupaju novi spokiji.Nitko ga nebi ometao ,jer su stvorovi poput spokija uobičajeni stanovnici tog mjesta,određenog za strane stvorove donesene na Zemlju da bi ih promatrala i proučavala ta divna vrsta-ljudi.
Jan je tiho stajao kraj ograde.
Jan,četrdeset šest godina,samac.Psiholog,specijalist za strane vrste.Službenik zoološkog vrta.Osoba koja se ogriješila o zakon zato što je dovela i prikrila strano biće kojem je zabranjen pristup na Zemlju.
-Zašto razmišlja o sebi na takav način?-upita se.Zašto tako,dok stoji,analizira svoju osobnost?Čovjek sebe nagonski poznaje..nije potrebno,nema smisla sastavljati mentalni autoportret.
Bilo je grubo uopće počinjati sve to sa spokijem.Sjeti se kako je proveo dane i noći boreći se sam sa sobom,razmatrajući sve mogućnosti što bi mogle iz toga nastati.Da neki stari otpadnički svemirski putnik nije došao k njemu i rekao mu,uz bocu najslasnijeg peljepškog vina,da bi za određenu,doduše neobično veliku svotu mogao isporučiti jednog živog spokija u dobru stanju,to se nikada nebi dogodilo.
Jan je bio siguran da se on sam nikada toga nebi sjetio.
Starog svemirskog kapetana poznavao je i poštovao još od zajedničkih plovova u prošlosti.Bio je to čovjek koji se nije ustručavao zaraditi i nepošten novac,ali s e usprkos tome čovjek na njega mogao osloniti.On bi učinio ono za što je bio plaćen i držao jezik za zubima kad je sve bilo gotovo.
Jan je odavno želio spokija ,je rje to bila najizazovnija zvjerka,punamalih trikova koji bi,kad se shvate,vjerojatno otvorili nove puteve razmišljanja i pristupa problemima,koji bi mogli postati novo poglavlje u mukotrpnom proučavanju stranih priroda i ponašanja.
Usprkos svemu tome,bio je to jeziv pothvat i sad kad je zvjerka na slobodi,postao je još opasniji.Nije uopće bilo nezamislivo da bi potomci što bi ih stvorio spoki mogli zbrisati stanovništvo Zemlje,ili bi,u najboljem slučaju,otjerali s nje njezine zakonite stanovnike.
Planet poput Zemlje,s milijardama svojih stanovnika,postao bi nepresušno lovište za spokije očnjake i razum što je stajao iza njih.Oni nebi lovili zbog gladi ni zbog ubilačkih nagona,nego zbog čvrstog uvjerenja da nijedan spoki ne može biti siguran na Zemlji dok s e s nje ne zbrišu svi ostali životni oblici.On bi ubijao zbog svog opstanka...iako ga nitko nebi ugrožavao stvarno,osim u ubilačkoj nesigurnosti osobnih misli.
Ako bi vlasti pročešljale Zemlju da ulove spokije,nalazili bi ih na svim stranama,jer bi se oni mudro raštrkali.
Znali bi kako djeluju puške,stupice i otrovi i neprestano bi s e množili u tom lovu.Svaki bi ubrzao svoje pupanje da nadomjesti one koje bi možda ustrijelili.
Jan lagano priđe rubu opkopa i spusti s e u blato koje je pokrivalo dno.Kad je ono čudovište bilo ubijeno,ispuštena je voda iz opkopa i trebalo je da odavno bude očišćen,ali su neki drugi poslovi vjerojatno bili preči-pomisli Jan.
Polagano je tapkao u mulju koračajući pažljivo po dnu.Noge su mu stvarale piskave zvukove dok ih je izvlačio iz mulja.Napokon je stigao do kamenog nagiba koji je vodio iz opkopa na otočić.
Stajao je tako trenutak dok su mu ruke počivale na velikom,mokrom kamenju,osluškujući,pokušavajući zadržati dah da mu šum disanja ne poremeti sluh.Stvorenje koje je urlikalo u međuvremenu se smirilo i noć je bila jezovito tiha.
Tako se bar činilo na početku.
Onda je postao svjestan sitnog glasanja kukaca koji su trčali kroz travu i grmlje i šapata lišća u krošnjama s druge strane opkopa te dalekog zvuka koji je zapravo bio hrapav dah usnulog grada.
U tom trenutku prvi puta osjeti strah.Osijećao ga je u tišini što nije bila tišina,u mulju pod nogama,u okruglom kamenju koje se uzidalo iz opkopa.
Spoki nije opasan samo zato jer je snažan i brz,nego i zato jer je pametan,a koliko je pametan,tonije znao.Razmišlja,planira i snuje.Može govoriti iako nepoput ljudi..vjerojatno bolje nego što je čovjek ikada mogao.Ne samo da može izgovarati riječi već može izražavati i emocije.Namamljuje svoje žrtve tako što im ucijepljuje misli u mozak.Očara ih snovima i pričinima dok ih ne zgrabi za grlo.Može čovjeka uspavati,može ga omamiti tako da postane potpuno neopasan plijen.Može ga izluditi jednom,jedinom mišlju,žustrom percepcijom toliko ružnom i stranom da se čovjekov um svije duboko sam u sebe i ostane tako,čvrsto svijen,poput sata što je prenavijen i ne može kucati.
Trebalo je da već odavno propupa,ali je odgađao pupanje čekajući da dođe dan kada će pobjeći,planirajući, sad je Janu bilo jasno;svoju borbu za opstanak na Zemlji,a to je značilo njeno osvajanje .Planirao je i to dobro,upravo taj trenutak i neće osijetiti niti pokazati milosti prema onome tko mu se nađe na putu.

/ II dio /


00:02 | Komentari 1 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 02.05.2016.

Noćas,ili nikad

Oživio je ni i z čega.Svijest mu je proizašla iz ne-svijesti.Mirisao je noćni zrak i slušao kako lišće šapće na nasipu štoje usmjerio šapat drveća prema njemu.Opipavao ga je mekanim i nježnim prstima kao da pokušava u njemu naći slomljene kosti,kontuzije,ogrebotine.
Uspravio se i položio oba dlana na tlo ispred sebe da bi se oslonio.Zagledao s e u tamu.
Sjećanje je polako naviralo i kad j e došlo,bilo je nepotpuno i ništa mu nije objašnjavalo.
Zvao se Jan,bio je ljudsko biće i sjedio je negdje na planetu po imenu Zemlja.Bilo mu je četrdeset i šest godina i na neki je način bio slavan i prilično imućan.
Živio je u staroj obiteljskoj kući na Pomorskoj aveniji.Bila je to ugledan adresa,iako je u posljednjih dvadesetak godina izgubila nešto od svog sjaja.
Na cesti iznad kosine nasipa prolazio je automobil.Gume su škripale na asfaltu i na trenutak su automobilska svjetla obasjala vrhove drveća.U daljini se prigušeno oglasi zviždaljka..Negdje drugdje pas je lajao ravnomjernom žestinom.
Zvao se Jan i ako je istina,zašto je ovdje?
Zašto bi Jan sjedio na kosini nasipa i slušao vjetar u krošnjama,zavijanje zviždaljke i lajanje psa?
Nešto nije u redu.Neki bi incident,samo kad bi ga se sjetio,možda odgovorio na sva njegova pitanja.
Trebalo je obaviti nekakav zadatak.
Sjedio je i buljio u noć.Ustanovio je da drhti iako nije postojao za to nikakav razlog,jer noć nije bila hladna.Slušao je zvukove kasne noći što su dolazili iz grada,udaljenu škripu jurećeg auta,isprekidano urlanje sirene.Jednom je netko prošao ulicom u blizini i Jan mu je oskluškivao korake dok s e nisu izgubili u daljini.
Nešto se dogodilo i trebalo je obaviti nekakav zadatak,posao što ga je on i prije obavljao,posao koji je nekako čudno bio prekinut zbog neobjašnjivog incidenta zbog kojega je ležao ovdje,na tom nasipu.
Pretraži svoje odijelo.Odijelo...kratke hlače i košulja,čvrste cipele,sat na ruci i pištolj u koricama na boku.
Pištolj?
Z a taj posao treba mu pištolj.
Nešto je tražio u gradu,nešto za što mu treba pištolj.
Nešto s e šulja u noći i to nešto on mora ubiti.
Onda je znao odgovor,no čak i kad mu je sve bilo jasno,ostao je sjediti z a trenutak i čudio se neobičnom,metodičnom,postupnom razmišljanju što mu je vratilo sjećanje.Najprije njegovo ime i osnovni podatci,zatim spoznaja o tome gdje se nalazi i naposljetku otkriće da ima pištolj i da ga treba upotrijebiti.Bio je to logičan slijed razmišljanja,tipičan knjiški primjer kako se dolazi do spoznaje:
Ja sam čovjek po imenu Jan.
Živim u kući na Pomorskoj aveniji 7a.
Jesam li u kući na Pomorskoj aveniji?
Negdje sam na nasipu.
Zašto sam na nasipu?
No tako čovjek ne razmišlja;svakako to nije uobičajen način razmišljanja za normalnog čovjeka..Čovjek razmišlja prečicama.On presijeca kroz misli i ne ide naokolo.
-Ovo je jezivo-reče sam sebi,ovo jasno,zaobilazno razmišljanje.To nije normalno,nije pravilno i uopće nema smisla...kao ni činjenica da se našao na mjestu,a uopće se ne sjeća kao je dospio na to mjesto.
Ustao je i rukama pogladio tijelo.Odjeća mu je bila uredna,nimalo zgužvana.Nisu ga istukli niti su ga izbacili iz jurećeg automobila.Na tijelu nije bilo bolnih mjesta,lice mu je bilo netaknuto-bez ogrebotina- i osijećao se dobro.
Zakvačio je prste za remen korica svog oružja i stisnuo ga tako da mu čvrsto prijanja uz kukove.Izvukao je pištolj i provjerio ga izvježbanim prstima,kao i obično i bio je pun.
Uspeo se uz nasip i stigao na cestu,prešao ju je gegavim koracima do pločnika ispred niza novih prizemnica.Čuo je automobil kako se približava i zakoračio je s kolnika,šćućurio se u grmlje na tratini.Pokreti su mu bili instinktivni,čučao je ondje i osijećao se pomalo glupo zbog toga što je učinio.
Auto projuri.Nitko ga nije opazio..Nebi ga opazili,shvati najednom,čak ni da je ostao na pločniku.
Nije bio siguran u sebe i to je bio razlog njegovu strahu.Postoji neka prazna točka u njegovu životu,neki tajanstveni slučaj o kojem ne zna ništa i svijest o tom neznanju potkopala mu je sigurne i čvrste temelje postojanja,razorila osnovu njegova motiva i za trenutak ga pretvorila u životinju što bježi i skriva se kad naiđu ljudi.
Taj problem i nešto što mu se dogodilo natjerali su ga da razmišlja zaobilazno.
Ostao je čučati u grmlju promatrajući ulicu i dio pločnika,svjestan bijelih,sablasnih prizemnica smještenih u lijepo uređena dvorišta.
Onda mu jedna riječ upadne u misli.Spoki.Čudna riječ,nezemaljska,ali puna strave.
Spoki je pobjegao i on je zato ovdje,skrivajući se u grmlju travnjaka nekog spokojno usnulog građanina,odlučan upotrijebiti pištolj što ga ima uz a se,spreman da se svojim razumom,brzinom misli i mišića obračuna s najkrvoločnijim stvorom ikad pronađenim u galaksiji,stvorom punim mržnje.
Spoki je opasan.Takva se bića ne smiju štititi.Zapravo postoji zakon o zabrani zaštite ne samo spokija nego i nekih drugih vanzemlajskih stvorova koji su čak manje opasni od spokija.Postoji dobar razlog za postojanje takva zakona,razlog u koji nitko,apogotovo on sam,nikad nebi posumnjao.
Sad je Spoki negdje na slobodi,negdje u gradu.
Jan se sledi na tu pomisao.Mozak mu je stvarao situacije koje bi mogle nastati ako ne uhvati tu stranu zvijer i dokrajči je.
Zvijer zapravo nije bila sasvim prikladna riječ za spokija.Spoki je bio više od zvijeri..koliko više od zvijeri,to se nekad nadao da će shvatiti.Nije shvatio mnogo,priznao je sad samom sebi,nit izbliza sve što je trebalo da shvati,ali je shvatio dovoljno.Više nego dovoljno da bude preplašen.
Naučio je što može biti mržnja i koliko je plitka ljudska mržnja kada se usporedi s dubinom i intenzitetom pohlepnog užasa spokijeve mržnje.Nije to nerazumna mržnja,jer nerazumna mržnja uništava samu sebe nego racionalna,proračunata,poticajna mržnja što pokreće razuman,smrtonosan stroj,a taj stroj usmjerava svoju grabežljivost i lukavost prema svakom živom biću,osim prema spokiju.
Zvijer ima razum i osobnost koji se temelji na osnovnom zakonu očuvanja od svih pridošlica,tko god oni bili,a sigurnost s e može steći samo na jedan,jedini način-uginućem svih drugih živih bića.Nikakav drugi razlog nije bio potreban da spoki ubija.Činjenica da nešto drugo živi i kreće se i da mu stoga prijeti,koliko god to bilo beznačajno,bila je dovoljan razlog.
Dakako ,bio je to psihotičan ubilački instinkt ucijepljen u davnoj prošlosti duboko u svijest njegove vrste,ali nimalo više psiho nego,možda,mnogi ljudski instinkti.
Spoki je stoga bio,a zapravo je i sada,jedinstvena prilika za proučavanje ponašanja stranih vrsta.Ako dobije dozvolu,čovjek ih može proučavati na njihovom planetu.Ako ne dobije dozvolu,čovjek nekad učini glupost,kao što je to učinio Jan.
Gluposti s e osvećuju,kao što mu se ta njegova osvetila.
Jan spusti ruku i potapša pucaljku na boku kao da bi tako mogao steći sigurnost koja bi bila ravna njegovu zadatku.Nije niti malo sumnjao u ono što mora učiniti.Mora pronaći spokija i ubiti ga i to prije svanuća.Ako to nebi učinio,bio bi to bijedan,zastrašujući neuspjeh.
Naime ,spoki će se raspupati.Već odavno mu je prošao trenutak reprodukcije i ostalo je još samo nekoliko sati prije nego što će na Zemlji razasuti na desetke malih spokija.Oni neće dugo ostati maleni.Nekoliko sati nakon pupanja sami kreću u pohod.Nije lako pronaći jednog spokija,izgubljenog u prostorima usnulog grada,a uloviti desetke tih stvorova jednostavno bi bilo nemoguće.
Stoga mora uspjeti-noćas ili nikad.
Noća spoki neće krenuti u lov za svojim plijenom.Noćas će nastojati učiniti samo jedno-pronaći mirno mjesto gdje će se zdušno i bez ometanja predati rađanju drugih spokija.
Spoki je pametan.Zacijelo je znao kamo ide prije nego što je pobjegao.On ne želi gubiti vrijeme tražeći pogodno mjesto,vraćajući s e istim putem.
Sigurno je znao kamo će krenuti i već je ondje i pupovi mu rastu na tijelu,izbijaju i množe se.
Postoji jedno mjesto-samo jedno mjesto-u cijelom gradu gdje strano stvorenje nebi bilo na udaru znatiželjnih očiju.Čovjek se toga može dosjetiti,a tako i spoki.Pitanje je hoće li spoki otkriti da se i čovjek toga može dosjetiti?
Hoće li spoki podcijeniti čovjeka?Odnosno ,ako shvati da čovjek to zna,hoće li pronaći neko drugo skrovište?
Jan izađe iz grmlja i krene niz ulicu.Natpis ispod ulične svjetiljke otkri mu gdje se nalazi.
Bio je bliže mjestu kamo je kretao nego što se to nadao.
/nastavak slijedi /


07:00 | Komentari 0 | Print | ^ | On/Off |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>