|
Prošlog me je četvrtka baš dobro stresla struja.Nije ugodno kad t e iznenada zgrabi nepoznata sila, baci u zrak i na kraju sruši na pod.No...
...No danas sam ipak zahvalan toj sili i vlastitoj neopreznosti, jer mi je to pomoglo postati svjedokom, odnosno sudionikom nevjerojatnih događaja koje nikad neću zaboraviti
Uostalom , redom se ježevi ježe pa da i ja pođem redom.
Dakle ,bio je četvrtak.U našem smo laboratoriju upravo završavali posao za koncern teško taljivih i na veliku temperaturu otpornih materijala.Tijekom cijelog prošlog mjeseca uopće se nismo odmarali.Kao rukovoditelj grupe dolazio sam u laboratorij prvi i odlazio posljednji.Posao je išao od ruke,pa je «Galijotka» ugradivši u sebe posljednja dostignuća elektronike, bila na vrijeme spremna za praktičnu provjeru.
U četvrtak smo je namjeravali prvi put pustiti u rad.Možete zamisliti koliko smo bili bijesni kad smo ustanovili da je nekakav zvekan umontirao u «Galijotku» izvor energije s probijenim namotima.Poći u bazu po novi izvor energije bilo je već kasno pa sam svoje suradnike poslao jednostavno kući, a sam ostao u laboratoriju.Želio sam još malo posjediti u naslonjaču, zapaliti koju sebi za dušu i promatrati «bebicu».
Ploča s nje je bila skinuta pa se lijepo vidjela unutrašnjost aparata-splet bezbrojnih žica, dioda, otpornika, mikrosistema i sličnih stvari...Polako sam se smirio.Posao je obavljen, razmišljao sam staloženo, pa prema tome, pola godine nije otplivalo uzalud.Sutra će dovesti novi izvor energije pa ćemo našu «bebicu» potjerati na posao.Na kraju krajeva, što je jedan dan čekanja prema mjesecima i mjesecima istraživanja i desecima i desecima neprospavanih noći?Posao je obavljen i to je najvažnije.
Odjednom škripnuše vrata na laboratoriju.Okrenuh se.Na pragu s e pojavio uredan starčić-naš novi čuvar..
-Bog ti pomogao sinko.
-Hvala-htio sam mu odgovoriti,no u oči mi udari svjetlo vrlo jake svjetiljke postavljene nad samim ulaznim vratima.Koji je đavo dovukao u laboratorij taj prokleti reflektor?Uvijek baš siječe oči...Koliko li sam samo puta govorio momcima da zamijene žarulju i stave slabiju...
-A vi ste ostali nešto dulje?Želite još malo raditi?-upita u međuvremenu noćni čuvar, zureći u «Galijotku».
Ne znam zbog čega, ali to me je pitanje razdražilo.Živo me podsjetilo na neuspjeh, tj.što nismo već danas mogli pustiti našu spravu u rad kako je bilo i planirano.I k tome još i ta žarulja...Do stotinu vražjih vragova što traži u laboratoriju čovjek koji ne razlikuje ni anodu od katode?
-Eto, ostao sam- rekoh hladno.-A što vama treba?
On slegnu pogurenim ramenima.
-Tako, poželio sam izmijeniti koju riječ sa živim čovjekom.-On nekako zbunjeno pogleda laboratorij i upita;-A slušaj sinko, kakvu su to blistavu kutiju dopremili k vama prošlog tjedna?Umalo d a mi nije ispala iz ruku još tamo na stubišu.Očito je vrlo teška?- i tu on pokaže na vakuumski uređaj.
-To ti je, tatice , takva stvar-već sam počeo govoriti u uobičajenom popularnom obliku, kad se sjetih.Do sto vragova, kako smo to mogli zaboraviti, glupi nespretnjakovići.Ta upravo u vakuumskom uređaju nalazi se i autonomni izvor energije!Komadić žice možemo smjesta uključiti u «bebicu»!
Starčić s e neopazice povukao.
Pretražio sam sve stolove i ormare.Gdje da nađem prikladan komadić žice?Zaista je istina, da siromaha ugriza pas i kad na devi jaše.Napokon mi u oči upadne kalem sa crveno obojenom žicom manjeg profila.Nije baš točno ono što mi je potrebno, ali ipak...
Nakon petnaestak minuta bio je izvor energijie vakumskog uređaja priključen «Galijotki».Mora biti da uopće nisam bio potpuno svjestan što radim.Sav sam se tresao od uzbuđenja pa sam odjednom odlučno pritisnuo četverokutno dugme kojim se «Galijotka» stavlja u rad.
Začuo se suh prasak.Prekinuta žica odjednom je odskočila prema meni i obavila mi s e oko tijela.Umaći nisam stigao...Posljednje čega s e sjećam bila je jarka žarulja nad ulazom.Ona je odjednom počela naglo rasti i pretvorila se u ogroman disk koji mi je oslijepljivao oči.Disk mi je plamtio u mozgu, puštajući na sve strane vatrene kolutove.Nisam više ništa osijećao, kad sam pao...
.....
Sunce se nije vidjelo.Činilo mi se da sja negdje tamo visoko na nebu skriveno gustim zelenim tepihom od lišća na krošnjama grana i prepletenih vitica .Međutim, svakom svojom živom stanicom osijećao sam sunčevo svjetlo.Činilo se da su mi zrake prožegle kožu.U meni s e rodio neuništiv životni strah- strah pred nebeskim svjetlilom,pred Suncem.
Odjednom me je spopala misao, kakvo Sunce?Gdje je ono?Ta nigdje s e ništa ne vidi.I kakvo je to zelenilo oko mene?Otkuda ovdje drveće?Gdje sam? Pokušao sam podići glavu, ruku, no nisam mogao maknuti čak ni mali prst.Nisam vladao svojim tijelom!U tom sam se trenutku sjetio « Galiotke», gnjavaže sa izvorom energije, noćnog čuvara, svjetiljke, te silnog udara.Možda sam na operacionom stolu pod narkozom i ta mi s e tropska šuma samo priviđa?
Odjednom mi se tijelo-mimo moje volje- podignu sa tla...
Nemam namjeru opisivati vam zbunjenost, začuđenost pa i očaj koji su me obuhvatili u tom trenutku.I tada sam ugledao svoje tijelo.Mišićavo, golo, prekriveno gustom sivkastosmeđom dlakom.Tabani na nogama bili su uski pa sam jedva održavao ravnotežu.Zapravo to nisu bile noge nego kosmate šape s plosnatim savinutim noktima.
Ja ( ili, točnije rečeno,što sam tada bio ja) stajao sam na prilično strmoj i vijugavoj obali nekakve brze rječice.Oko mene rasle su visoke sočne stabljike, grmlje nalik na divovsku paprat , te crveno i žuto cvijeće veličine kišobrana.Tlo je bilo prekriveno gustom i oštrom travom.Posvuda su trčkarali neki čupavi kukci, u usporedbi s kojima bi škorpioni bili obične božje kravice.A na svemu je ležala sjena, gusta, neprekidna sjena od zelenog tepiha odozgo kroz koji su prodirale strašne,nevidljive zrake.
Polako sam krenuo duž obale svoje rječice,ondje gdje je sjena bila gušća.
Ne, ne.Riječi « polako sam krenuo» nisu potpune.Krenuo je majmun, a ja sam bio samo svjedok njegova kretanja.
-Dakle , moj s e mozak našao smješten u lubanju majmuna-počeh grozničavo razmišljati.-Pretpostavljam, prvobitnog majmuna, koji je živio svoj život.-Između moje svijesti i njegova nespretna mozga postojala je jednostrana veza.Osjećao sam isto što i on; bol, vrućinu, strah, vlagu, glad.Osjećao sam svaki njegov pokret.On nije imao ni pojma o mojoj prisutnosti.I da ne znam kako napregnem svu svoju volju, ne bih ga mogao natjerati ni da se počeše.Bio sam tek gledatelj nekakva meni nepoznata filma.
Zbog toga smatram da pripovijedanje o daljnjem tijeku zbivanja valja nastaviti u trećem licu, tj.kao da govori i osijeća majmun....I tek kada bude trebalo što objasniti, u razgovor ću se umiješati i ja ...
Majmun je , dakle, išao duž obale rječice.Pokreti su mu bili nesigurni i plašljivi.Morio ga je strah, kako mi s e činilo, strah da se nađe na suncem osvijetljenom prostoru.
Odjednom je zamro, napeto nagnuvši na jednu stranu glavu s niskim čelom.Iz grmlja se začulo nekakvo šuštanje, a onda se pojavila strašna zvjerska gubica s malim ušima i dvama dugačkim očnjacima-dopirali su skoro do zemlje i nalikovali nekakvoj koštanoj sablji.Oči su u zvijeri bile crvene, a dlaka gusta i oštra.Saginjući se prema travi, zvijer je izašla iz zasjede.Bila je ogromna, sa divovskim čupavim šapama,.
Majmun je prodorno zakriještao i, pustivši plod koji je upravo ubrao, poletio da pobjegne duž riječne obale.Strah ga je tjerao da što brže trči, a da i nije razmišljao je li to najbolji pravac u spas.
Trčao je nevjerojatno brzo, no zvijer je ( mora da je to bio sabljasti tigar) uporno jurila za njim.I nije zaostajala.Ne, u bijegu nije bilo majmunu spasa.Bilo bi za nj najbolje da se dokopa šumarka i tamo, popevši se na drvo i skačući s grane na granu i s drveta na drvo, pobjegne progonitelju.Na žalost, posvuda su rasle samo sočne lomljive stabljike, te savitljivo i tanko šiblje.
Odjednom se pred njim pojavi drveće,nalik na jako razgranate orahe.To bi bio spas!
No stići do drveća moglo se samo preko uske zelene poljane žarko osvijetljene suncem.
Na moje veliko čuđenje,majmun se zaustavio na samom rubu poljane kao ukopan.Novi strah, mnogo veći nego onaj pred grabežljivcem!Bio je to strah pred Suncem!
Prihvatio sam to stanje ,ali ništa nisam shvaćao.Sunce je svijetlilo žarko, ali potpuno podnošljivo;da sam se našao u svome rodnom mjestu u takav dan, ne bih propustio priliku da se sunčam.
Zaustavio se i grabežljivac mučen tim istim strahom.Žalosno je zavijao i grebao šapama po tlu.Sada sam ga dobro vidio.Bila je to mršava, vitka zvijer,velika kao kakav mladi bičić.No djelovao je tako okrutno, da bi naš suvremeni tigar bio u usporedbi s njime više nalik kakvu mačiću.Pod prugastom kožom drhturili su veliki i snažni mišići.
Sabljasti se tigar počeo ponovno približavati majmunu, ali sad oprezno i polako.Majmun je cvilio, bacakao se ovamo-onamo, ne usuđujući se ni bježati ni braniti.
I tada se majmun iz očaja, potpuno izgubivši kontrolu nad sobom i svojim postupcima, odluči učiniti nešto nevjerojatno; istrčao je na poljanu žmureći na suncu.Sada je panika zahvatila grabežljivca.Okrenuo se i nestao u travi.
-Ufff!- rekao bih ja da se to meni dogodilo.No majmun to nije učinio.Čim je grabežljivac nestao, majmun kao da je došao k sebi i brzo se vratio u grmlje, u spasonosnu sjenu,k rijeci.Na jednom je mjestu obala bila manje strma, u crvenoj glini vidjele su se manje udubine što ih je izlokala voda.Ne prestajući cičati, spuštao se prema vodi.Međutim, panđe mu se nisu mogle zadržati na vlažnoj glini pa s e okliznuo i u tren oka našao se dolje,ponovno na suncu.
Sada sam ga se i ja bojao.Sunčeve su zrake udarale po glavi,kao kakav teški bat, njegov je crveni disk žario i palio kao kakva usijana tava.
I tu mi s e ponovno sve smrknu pre dočima..
......
Svijest mi se polako vraćala.Boljelo me je cijelo tijelo nekom tupom boli.Stenjao sam, dok mi je glava bila teška kao da je od olova.Ipak, oči su me postepeno opet počele služiti.
Ležao sam, - u laboratoriju na podu.Uz moju desnu ruku komad žice što se bila pretrgla.Isključio sam izvor energije.Što brže i što dalje od te proklete žice!Pogledam brzo na sat i začuđen otkrijem da je moja nesvjestica trajala manje od petnaest minuta.A ipak, kako objasniti ono što sam u nesvjestici vidio i osijećao u tijeku tih četvrt sata? Pa i sada, kad sam s e nalazio u laboratoriju, nisam ni najmanje sumnjao da je ona hajka što sam je doživio bila realna.
Tropska šuma, majmun, sabljasti tigar,neshvatljivi strah pred Suncem- ta ja nikad u životu nisam razmišljao o takvim stvarima.A ako je tako, odakle su s e u meni stvorili takvi snovi?Nisam mogao pronaći nikakvo, pa ni najbesmislenije objašnjenje za to.Nikad nisam bio toliko iznenađen, izbačen iz kolotečine...
I u tom trenutku uznevjereni pogled zaustavio mi se na « Galijotki».Ugledao sam nekoliko pregorjelih i pocrnjelih spojeva.Kratki spoj?Samo mi j e još to trebalo!Prva moja pobuda bila je da zamijenim detalje izbačene iz stroja.Ali svi naši rezervni dijelovi i svi instrumenti bili su u velikom metalnom ormaru čiji ključ je imao samo upravitelj laboratorija.Znači, sutra kad momci dođu na posao...Što da im kažem?Zastao mi je dah.
Umor, udar struje, nevjerojatan san, kvar na « bebici», sve mi s eto odjednom sručilo na glavu.Zbunjen stajao sam usred laboratorija.
Odjednom mi vatreni koluti ponovno zaigraju pred očima.Osjetih kako propadam u pakleni ponor, na dnu kojeg aje žario i palilo osljepljujući disk.
......
Ne mogu opisati svu stravu što sam je osjetio kad mi je postalo jasno da sam se ponovno probudio u tijelu majmuna.Bilo je potpuno moguće graditi svakojake pretpostavke u svezi s prvom epizodom mojih snova, no naći se i po drugi put u pretpovijesnoj šumi...Neeeee!
A ipak sam se našao ponovo u njoj.No ova je sada bila sasvim drukčija.Nisu me više okruživale stabljike i grmoliko drveće, nego stabla divovskih razmjera.Izrasla su visoko prema nebu, raširivši tamo u visini svoje krošnje.Meku, blatnu zemlju prekrivala je vlažna mahovina.Među bolesno svijetlim zelenilom vidjeli su se malešni žuti cvjetovi.Pri svakom koraku tlo je mljackalo, kao da netko žalosno uzdiše.
Šuma je bila prepuna životinja.No vladale su se neobično.Kao da je nekakva nepoznata bolest napala stanovnike šume.Životinje su se kretale tromo, pognute glave, nastojeći s e sakriti u sjenu.Bojale su se sunca.
Da, da, šuma oko mene bila je potpuno drukčija.I majmun čije je tijelo postalo moje, bio je drugi.Bio je to krupan mužjak pokriven kratkom dlakom.Duge ,prednje šape dopirale su mu gotovo do koljena.No, ipak ,jesu li to bile zaista šape?Ili...Ugledao sam širok, dobro razvijen, gibak dlan, pokretne prste s plosnatim, iako oštrim noktima.Ne.To više nije bila šapa.
To je ruka!
Tabani su s e promijenili manje primjetljivo, iako su postali širi.Sada je životinja lakše održavala ravnotežu, krečući se samo na dvije noge.
Tko je taj stvor?Nije još čovjek, to je očito, ali nije više životinja.
Ponovno me je postepeno savladao očaj.Ovo nije san,a nije ni bunilo, govorio sam sebi.No, ako je tako, što se to onda događa sa mnom?Kakvo me je to čudo prebacilo iz dvadesetog i prvog stoljeća milijune godina unatrag? I k tome odnijelo tamo samo moj razum?Grozničavo sam prebirao najsmionije hipoteze svoga vremena, no odgovora nije bilo.
U međuvremenu majmun –čovjek išao je duž brzog potoka koji je zaobilazio planinski greben.Opazio sam da majmun veoma pažljivo zaobilazi suncem obasjana mjesta.Uz to sam shvatio da nije najzdraviji.Nije bio ozbiljno bolestan, ali mu je organizam, koji s e uporno odupirao nekakvoj sve većoj klonulosti, slabio u toj borbi.
Odjednom mu s e zavrtjelo u glavi, pa se umorno spustio na tlo, teško disao i besmisleno gledao oko sebe.Na drugoj strani potoka nalazila se u pećini rasjeklina, zacijelo ulaz u špilju, odakle je strujao hladan zrak.Bezbroj puta prolazio je tuda majmun- čovjek ne obračajući pažnju na špilju.I ovaj put bi prošao da nije bilo toga jačeg napada slabosti.Pogled mu se zaustavio na ulazu u špilju.Očito s e u njegovoj prasvijesti probudila nekakva misao....
Ustavši teškom mukom pregazio je potok i bojažljivo ušao u špilju.Pećina je bila omanja, suha i dobro provjetrena.
Hripljivo dišući, stvorenje se rasprostrlo po tlu.
Ne znam koliko je vremena prošlo,možda dvadeset minuta, a možda i pola sata, kad sam iznenada opazio da se stanje mojeg majmuna-čovjeka znatno popravilo.Nestala je potmula glavobolja i bolesna slabina...Počeo sam se dosjećati da je to na neki način u svezi s tim što je špilja pouzdano štitila majmuna –čovjeka od djelovanja Sunčevih zraka.Zar je Sunce u tom razdoblju krilo u sebi tako veliku opasnost?Nisam stigao o tome bolje razmisliti.
Majmun –čovjek je zahrkao.I , bilo vam to ne znam kako neobično, ali i ja sam zaspao.
|
