|
Jednoga jutra probudio se sav obrastao dlakama.Nije se to njegov dlačni sustav poremetio preko noći.Preobražaj je bio postupan,ali je to on zapazio tek u zoru novoga dana kad
se žestoko češao po trbuhu i leđima.Nije to bilo neko blistavo otkriće i čak mu s e činilo gotovo normalnim.Načas se prestao češati, nabrao je guste obrve i pogledao svoje dlakavo tijelo i ukočene, otvrdle prste na trbuhu.Mozak mu je mućnom sporošću pokušao predstaviti sliku čovjeka koji mu je nalikovao, a nije bio dlakav.Nije dokučio usporedbu pa je zamumljao
prije od zbunjenosti nego od shvaćanja.Osjetio je da je nešto nenormalno, ali je bilo teško razmišljati o tome.Zato je potegao crni zastor u glavi s natpisom «kraj» pa se nastavio češati.Noktima je zgnječio nekoliko sitnih životinjica koje je našao na rudlavu trbuhu.Ustao je i protegnuo se na zraci jutarnjeg sunca što je prodirala kroz prozor njegova trošnog kućerka.Onako, pospan, udario se u alat u kuhinji što je bio razasut po podu.Opsovao je i čučnuo kraj ognjišta gdje je u loncu bilo pure ilitiga žganaca.Nespretno je pripalio vatru i čekao da se skuha, odmarajući se opružen na podu.Gledao je slamaricu u kutu, pod ovčjim krznom, trošne kamene zidove,klimavi stolac, oruđe zamrljano zemljom, a kraj dimnjaka vreću brašna, suho meso što je visilo sa stropa i posuđe po podu.Miris kukanog kukuruza nadražio mu je nosnice.Jeo je pohlepno prstima.Kad je zadovoljio želudac navukao je hlače otvrdle od prljavštine, uzeo alat i pošao u polje.
O tome se brbljalo u obližnjoj konobi.Samo o tome se govorilo za podnevnog odmora.Tena i Žarko željeli su da njihove tvrdnje potkrijepi i debela vlasnica Mirjana, zvana Mikica.
-Čuj, Mikiću, jesi li vidjela jutros Jarca? Nisi? Uf, propustila si priliku!Već ga nismo vidjeli tjedan dana zbog kiše.Vjeruj;sav je obrastao u dlaku od glave do pete!
Mirjana je brisala čaše velikom plavom krpom.Raskolačila je plave krupne oči.
-Nemoguće!Nemoguće.To svakako moram vidjeti!
-Vjerujem da su mu i noge dlakave, ali s e ne vide-primjetio je Žarko brišući brkove poslije dobrano otpijenog gutljaja vina.-Kao gorila u hlačama!-
Gosti koji su za stolom pijuckali i kartali prasnuli su u smijeh.I Mirjana se nasmijala, a pri tom su joj poskakivale glomazne grudi.
-A kakva mu je glava?-
-Bio je prilično daleko pa smo ga Žarko i ja slabo vidjeli- objasni Tena.-ali zacijelo ima grivu što mu pada preko leđa i lice obraslo bradom.
-Trebalo bi obavijestiti policiju.Taj čovjek nije normalan.
Počinjem se bojati. –primjeti Mirjana.
-Zašto?-zanimalo je Žarka.-Pa nije ništa učinio taj Jarac.On je u svojoj jazbini , ili na polju, ili u šumi lovi divljač.Ako je zvjerokradica , nije jedini.Ne treba u to miješati policiju.
-Pa da .- doda Tena.-ne da ga branim, ali on nas ostavlja na miru.Ne dolazi u mjesto.Ako nas sretne, čini s e kao da nas i ne vidi.Ograničen je , to je sve.
-Ne bih ja rekla- primjeti Mirjana.-Jednoga dana naći ćemo se zakoljeni.Bolje je obavijestiti policiju nego riskirati.A on više nije čovjek, muško...
-Kako znaš?-zapita Tena i namigne.-Jesi li mu zavirila u hlače?-
Ona slegne ramenima.
-Ti samo na to misliš!Ipak ćete me sutra povesti onamo ti i Žarko poslije aperitiva da ga bar jedanput u životu vidim.
-Ne bojiš se da bi te mogao zaskočiti?- nasmije se Žarko i spije svoju čašu vina.
Listopadsko mu je sunce grijalo pleća, ali ga on i nije osijećao.Koža mu je već bila odebljala i postala neosjetljiva, ruke žuljevite i kvrgave, kao i noge.Hodao je bos, pognut nad brazdom koju je izvlačio.Osijećao je radost gazeći bosom nogom po zrnastoj i mirišljavoj zemlji.Sam je vukao kolica otkako je u sebi osjetio snagu.Njegovi dlakavi mišići su se isticali.Kožni remen kojim se opasao pucketao je pri svakom koraku.U njemu je klučala energija.Osjetio je želju da krikne od zadovoljstva kao mlada životinja koja se tjera.I da od svitanja do podneva obrađuje zemlju, žedan nezasitne akcije.
Začuo je radosno kevkanje i spazio kako prema njemu trči mladi pas mješanac.Čovjekove duboko usađene oči blistale su tamnim sjajem.Jedva je promrmljao:
-Ah, ti si, drago mi je što te vidim.-Pas je liznuo čovjekovu ruku i svijao se pod njenim milovanjem.
—Došao si da lovimo?Moraš pričekati.-I čovjek nastavi polako koračati,sagnut nad plugom kao da razgovara sa zemljom.Pas je trčkarao oko pluga, onjušio svježu brazdu i počeo tražiti sitne životinjice.
Skriveni iza drveća na rubu šume, Mirjana, Tena i Žarko promtrali su taj prizor.Oznojena debela vlasnica konobe nije vjerovala svojim očima.
-Ovo zbilja ne mogu povjerovati.Kakva promjena za mjesec dana!Tada nije bio tako jak i plećat...
-...i ne tako dlakav.-doda Žarko.
-Ako tako nastavi – zapita se Tena – što će iz toga ispasti?-
-Pogledaj – šapne Tena – podigao je glavu.Strašno!-
Prinjela je ruke k licu.-Izgleda kao neki na slici u povijesnom udžbeniku.Moram to vidjeti iz bliza.
Osjetili su kako ih hvata strah od neobičnoga i nepoznatog, od zagonetke u koju su sami upali.Otišli su, ali su obećali da će se vratiti i pratiti što radi ovo stvorenje.
Osjetio je kako ga obuzima želja za lovom, osjetio je poziv šume svaki put kada bi dignuo glavu prema vrhovima stare šume.Stabla su s e žestoko povijala pod vjetrom kao da ga zovu nezadrživom nestrpljivošću.Nije dugo izdržao.Krv mu je kipjela.Skinuo je kožni remen i ostavio plug.Otrčao je do kolibe prilično lakim trkom.Pas je lajao i motao mu se oko nogu.
Čovjek je uzeo drveni luk i tobolac sa strelicama.Potrčao je preko polja i neravnih staza.Osijećao je kako mu s e vjetar poigrava s kosom.Nosnice su mu hvatale šumske mirise u valovima.Neki su mu mirisi bili nepoznati.Mišići nogu napinjali se i opuštali u ritmu .Bio je radostan, pas je trčkarao z a njim.Uskoro ga je progutala gusta i zagonetna šuma.Zaustavio se kad je bio okružen sa svih strana zatvorenim krugom stabala.Stoljetni hrastovi i visoke bukve činili su taman svod, tu i tamo probušen zrakom svijetla.Disao je užurbano, srsi ga prožimali...Zatomljivao je uzbuđenje i otvarao se pijevu šume.Prihvaćao je zbornu pjesmu nenadmašive faune koja kao da se stapala s njegovom željom za lovom.
Himna šume dugo mu je tekla venama, pojačavala se i lepršala prema vrhovima stabala gubeći se u divovskoj biljnoj simfoniji.Bio je pripravan.Sjedinio se s okolinom.Njegov se miris pomiješao s ostalim mirisima.Poput vuka, ili neke divljači on je, nepomičan i napet poput luka, tražio trag, njušeći, slušajući i zapažajući.Prepoznavao je sve zvukove i isparavanja kao i laki plijen.No , danas je želio da plijen bude krupan i jak.Pozivao je na žestoku borbu, s protivnikom ravnom po snazi.Gotovo ga je smetala prisutnost malenog psa mješanca.Činio mu s emsiješno slabašan.Želio se sam sučeliti s opasnošću.I pas je zacijeolo osjetio tu agresivnost, jer je molećivo pogledao čovjeka crnim zjenicama, a onda otišao njušeći.
U polutami su čovjekove oči svjetlucale.Nanjušio je miris koji je volio,miris divljači.Nasmiješio se otkrivši svoje pomalo požutjele očnjake.Životinja se nalazi oko sto pedeset metara daleko.Vjetar jepogodno puhao od životinje ka njemu.Odmah je pošao za životinjom, lagan kao jesenski list.Životinja se uspinjala prema brdu, činilo se ništa ne sluteći.
On se sve više približavao , pouzdajući se u svoj njuh i sluh.Ubrzo je opazio životinju i bilo mu je drago; bio je to veliki i dlakav medvjed smeđe boje, s opasnim šapama.Zatim je zvijer nestala s vidika.Temperatura tijela mu se povećavala, pitao se da li od uzbuđenja ili zbog vanjske temperature.
Iz nekog njemu nepoznatog razloga zvijer je stala.Ustanovio je da je blizu strmina i pojurio njome.Poveselio se kad je vidio da je životinja točno ispod njega.Dovoljno je da izvuče strelicu.Kriknuo je prigušeno, zvijer s e okrenula, zamumlja opasno i počela se spuštati prema udolini.Čovjek je izabrao izazov.Skočio je i početo tčati za životinjom.U sljepočnicama mu je žestoko tuklo.Približavao se.Znao je da će se zvijer okrenuti kad bude svijesna da je uhvaćena i da će se baciti na njega.Uzbuđen zbog trčanja i očekivane borbe, on je odjednom počeo mahati lukom i kričati.U njegovim gustim dlakama miješali su se znoj i slina.Životinja je trčala za životinjom.Prekoračivao je neravne stijene, ozlijedio se na trnju gustoga žbunja, udarala ga je paprat viša od njega.Kad je već bio okrvavljen, znojav i slinav, zvijer se naglo okrene, a čovjek se baci na nju razbiješnjen, sa strelicom u šaci.Kotrljali su se po oštrom kamenju hrvajući se.
Pucali su im mišići, trgakli su meso zubima i kandžama, mumljali su i vikali pod teškim udarcima.Medvjed je nastojao zgrabiti čovjeka za grlo, a ovaj je pak tražio njegovo srce, s metalnom strelicom u ruci.
Kad je u dolini odjeknuo samrtni hropac, sve je bilo gotovo.Čovjek se teturajući digao i kriknuo d radosti pobjede.Promatrao je medvjeđe tijelo natopljeno krvlju, sagnuo se da bi popio malo.Izvukao je strelicu iz prsa, oblizao je i spremio u tobolac.Bio je zadovoljan, osjećao se kao da je vodio ljubac sa ženom.Nije višeni zapažao razlike.Pogledao je udolinu ispod sebe, zacrvenjelu i spokojnu pod zalazećim suncem, prožimajući s e tako s njegovim osijećajima.
Pošao je i ne znajući kamo će i ne brineći za to.To je bilo njegovo područje.Gazeći masnu i vlažnu zemlju, pokrivenu visokom i oštrom travom, promatrao je golema stabla široka lišća i zmijolikih stabljičica.Neka se velika ptica spustila na niske grane i netremice ga gledala prodornim očima boje naranče.Tu i tamo zapazio bi grozdove cvijetova velikih kao tanjur čija se crvena jezgra kupala u prozirnim kapljicama nedavne kiše.Neki je gmizavac nestao u grmlju.Mirisi su bili neobuzdani, slatkasti i senzualni, i on je osjetio neodređenu putenu želju.
Ta bujna flora i fauna bile su mu u isto vrijeme i poznate i nepoznate.Kao neki san koji se iznenada ostvario pred njegovim očima.Ipak, njegovo je mjesto bilo ovdje.
Znatiželjno je promatrao mjesto.Činilo mu se da zrak treperi, da je nestabilan.Kao da svako živo biće ili biljka trepere u nemirnom svjetlu.Opipao je rukom neko stablo: prsti su dodirnuli meku tvar, a imao je dojam da mu noge propadaju u zemlju nekoliko centimetara.Kao da je sve smekšalo, ali je imao dojam daće se skrutiti.Stisnuo je oči i zapazio kako je sve oko njega postalo prozirno.Preko te prozirne koltrine( zavjese) nazirao se krajolik koji nije bio šuma nego ravnica, s kvadratnim zgradama.To je pobudilo u njemu nejasno sjećanje da je takav krajolik već vidio.Razabirao je ljude njemu nalik, kržljavije i bez dlaka, na stvarima koje su se same kretale.Prepao se, otvorio oči i jasno vidio gustu prašumu...
Obuzela ga je tjeskoba, ali kako je ta ravnica bila u pozadini i manje vidljiva nego okolina, odluči o je da se ne obazire na nju.Vjerovao je da će nestati ako je odbaci u mislima.Zakoraknuo je šumom, u kojoj su odjekivali krici, a sa lišća kapala je kiša.Odjednom se u šumi prolomila rika.Više uzbuđen nego prestrašen, odlučio je pronaći tu neobičnu zvijer.
/ I dio /
|
