|
Spustili su se muškarci niz zelenu livadu obraslu cvijećem i gustom travom.Krenuli su prema potoku , pregazili ga i popeli se na nevisoku zaravan.
Sa zaravni otvarao se pogled na sve strane.Vidjela se velika dolina okružena sa svih strana prstenom zupčastih planina.One najbliže bile su šarene kao Aladinov sag iz 1001 noći, one malo dalje plavkaste i ljubičaste, one još dalje plave i kao malo obavijene maglom.U dolini se slobodno širila Donja šuma.Blistavo plavim nebom lebdjele su ptice neviđenih veličina.Život je buktao svuda: iza svakog drveta, pod svakim kamenom užurbano su se komešali nekakvi kukci, gušteri i druge sitne životinjice.Iz šume dopirali su krici različitih životinja.
Duša mi se napunila bolom i jadom.Razmišljao sam o ovom ogromnom području s neizmjernim bogatstvom koje je moglo prehraniti tisuće i desetke tisuća ljudi, a ne samo ova dva jadna malobrojna plemena.No kakav paradoks.Umjesto da se slože i ujedine i zajedničkim naporima osvoje ovaj beskrajni svijet, dva se plemena spremaju napasti jedno drugo kopljima i kremenim noževima.
Iz šume iziđoše tri lovca.Bili su to Riđokosi.Kad ne bismo uzeli u obzir svijetliju boju kose, malo su se razlikovali o ljudi plemena Samo.
Ugledavši neprijatelja, naši lovci ispustiše ratnički poklik i poletješe u dolinu.
Riđokosi su ih neko vrijeme gledali začuđeno, a potom se okrenuše i izgubiše se u šikari.
Muškarci plemena Samo krenuše njihovim tragom.Šuma je na tom mjestu bila gušća i bujnija.Vitke grane udarale su po tijelima, a oštre trave i lišće ranjavali kožu.Težak zrak trgao je pluća.Međutim, uzbuđenje zbog skorog boja djelovalo je a ljudi nisu osijećali niti bol, niti umor.
Iznenada šuma završi.Pre očima lovaca prostirala se velika poljana što se upirala u nevisoki gorski greben.Na gotovo ravnoj padini stajali su Riđokosi u gustoj gomili naoružani kopljima i kremenim sjekirama.Kad su ugledali ljude Samo, iskesili su zube i zakričali kao grabežljive zvijeri.Ljudi Samo, zapuhani, malo usporiše i stadoše neodlučno.Instinkt im je govorio da su Riđokosi puno jači.
S neba je palilo žarko tropsko sunce.Njegove su zrake udarale u oči ljudima Samo i zasljepljivale ih.Ljudi su žmirkali i pogledavali se međusobno ne shvaćajući ništa.Činilo im se da duhovi Sunca daju nekakav znak, ali bez Čarobnice nisu ništa razumjeli.
Neko su vrijeme obje strane, sad jedna sad druga, izvikivale gromoglasne krike i prijeteći mahale oružjem.Činilo se u prvi mah da su se ta dva plemena našla samo zbog toga da prijete jedno drugom i da plaše jedno drugo, te da će se poslije toga povući svako u svoju pećinu.
Borbeni žar ljudi Samo polako je opadao.Prvo, bilo ih je upola manje i , drugo, umorili su se.Odviše su puno snage utrošili na put.
Riđokosi su se međutim, uzbuđivali sve jače.Svojim su kricima zaglušili i sami sebe, a pogled na slabijeg protivnika izazvao je kod njih još veću žestinu.Vidio sam im zakrvavljene oči, napeto mišičje i pjenu na usnama.
U tom je trenutku jedan od ljudi Samo tako neoprezno dohvatio kopljem svoga suplemenika da je potekla krv.Pogled na krv omamio je Riđokose i sve je bilo odlučeno.
Strašni i bijesni baciše se odozgo na ljude Samo.Ljudi plemena Samo nisu izdržali nalet pa su počeli bježati.Za njima su poletjela koplja i kamenje.Začuo se tresak, prasak i netko je zvjerski zaurlao.
Stigavši u šumu, ljudi Samo naletješe na svoje suplemenice koje su stajale u gomili, zbunjene.Nisu ništa shvaćale.Mladi je lovac ugledao Brzonogu.Stajala je kraj drveta prikrivši lice tankom zelenom grančicom, kao da se njome željela zaštiti od opasnosti.Iza zelenih listića blistale su joj crne oči, raširene od strave.Mladi lovac ponovno osjeti neodoljivu želju da zaštiti Brzonogu svojim grudima.Ta ga je želja ispunila radošću.Ne onom prvotnom, koju izaziva predosjećaj da će se sada začas dobro najesti, nego nekom novom, nepojmljivom radošću.Pod utjecajem te radosti kao da se povukao i instinkt samoodržanja.Mladi je lovac spreman poginuti za Brzonogu.
U taj su tren Riđokosi dostigli njihovu skupinu.Razvila se bojna na tako reći pedlju zemlje među gustim drvećem.Ovdje su koplja postala gotovo nekorisna jer bi svaki čas zapinjala z a grane pa su sada Riđokosi navalili kremenim noževima, šakama i zubima.Čas bi se ovdje, čas ondje začuo vrisak, teško disanje ili otegnuti vapaj.Polugoli, razbarušeni, u životinjskim kožama ljudi su se valjali po tlu nastojeći jedan drugome zariti zube u grlo.Mladi se borac borio kao pećinski lav.Već su se dva Riđokosa valjala razbijenih čeljusti pred njegovim nogama.Vjerovao je da brani Brzonogu, no Brzonoga je već davno nestala.Snažan udarac kamenom u ruku zaustavio je Mladog lovca i on se zaljuljao.Drugi udarac, u glavu,oborio ga je s nogu.Kao kroz san dopirali su do njega zvuci borbe koja se stišavala.Osjetio je da ga vežu nečim i nekamo vuku.Strašno ga je boljela glava i obje ruke.
Mladi lovac nije znao koliko je vremena prošlo, no snaga mu se počela vraćati.Čak se uspio osloboiti zelenih povijutki koje su mu sputavale noge,
Ležao je na poljani nedaleko mjesta okršaja.Uz njega su se nalazili i drugi muškarci njegova plemena .Svi su potiho stenjali.Malo podalje sjedilo je na travi nekoliko njihovih suplemenica.
Mladom se lovcu zamutiše oči - među njima nije bilo Brzonoge.
U blizini se ushodalo nekoliko Riđokosih.Oni su oštro pogledavali na zarobljenike i svaki čas prijetći podizali kamene sjekire.
Iz šume se čula nekakva buka, kao da kroz nju prolazi veća gomila .Buka je postajala sve glasnija i napokon na poljanu iziđoše drugi Riđokosi.Doveli su sa sobom sve ljude plemena Samo – žene, starce i djecu.S njima je bila i Čarobnica.Riđokosi su se prema njoj odnosili s poštovanjem.Očito su smatrali da je bolje ne dirati u one koji služe bogovima, da ne navuku nevolje na svoju glavu.Brzonoge nije bilo među dovedenima.
U to je vrijeme na poljanu stiglo i cijelo pleme Riđokosih.Opkolili su zarobljenike gustim prstenom, pobjednici su razgledali pobijeđene.Djeca su se smijala, kreveljila se i kotrljala po travi tražeći istodobno na stabljikama kukčiće koje bi potom trpala u usta.
Najprije je istupio vođa Riđokosih , kosmat čovjek divljeg izgleda, nalik na vepra zbog glave što mu je gotovo urasla u ramena.Počelo je suđenje po brzom postupku.
Zavladala je tišina.Riđokosi su zašutjeli uživajući u rijetkom prizoru koji ih je očekivao i znatiželjno gledali zarobljenike.Čak su i mališani, zaboravivši privremeno i na hranu koja im je bila pod rukom, znatiželjno zamrli zakopavši se u krzna što su ih imale na sebi njihove majke.
Najprije je vođa Riđokosi upitao Čarobnicu hoće li ona moliti svoje duhove da pomažu Riđokosima.Obećao joj je da će doista hraniti mesom i nju i njene duhove.Starica je pristala,ali je postavila i svoje uvjete:Riđokosi moraju poštovati Duhove Sunca i slušati njihove savjete.Vođa je bio zadovoljan njezinim odgovorom.Zapovijedio je da odvedu Čarobnicu i da je dobro nahrane.
Potom je pregledao žene i djevojke Samo i izabrao među njima mlade i jake i rekao da će od sada one biti žene Riđokosih.I njihova djeca će biti Riđokosi.
Jednako je postupio i s djecom, izabrao je zdravu i jaku.
Naredio je da se preostali odvedu dublje u šumu i da ih se ondje ostavi.Kako ne mogu loviti, umrijet će od gladi ili postati plijen divljih zvijeri.
Ostalo je još samo da se odluči kakva će biti sudbina muškaraca, njih sedam zdravih i jakih.Vođa je stajao kraj njih i razmišljao.Na njegovu se uskom trokutastom čelu pojaviše duboke bore.
Ove ljude moramo smaknuti – rekao je napokon.- Ako ih ostavimo u plemenu, oni će se osvećivati Riđokosima, a ako ih ostavimo u šumi, oni će loviti životinje koje pripadaju Riđokosima.- Na kraju vođa podigne ruku gore i naglo je spusti.
U središte kruga uđoše tri Riđokosa s uskim kamenim sjekirama i krenu prema nesretnim zarobljenicima.Sjekire se podigoše i spustiše i trava se i pijesak zacrvene pod njima.Već je bila u agoniji i druga žrtva, kad je u Mladog lovca buknuo instinkt samoodržanja.Skočio je na noge, oslobodio se od već prije razvezanih zelenih čvorova i pojurio prema spasonosnom čestaru.Sve se dogodilo tako brzo da Riđokosi nisu stigli organizirati potjeru.
A kad su došli k sebi , bjegunac je već bio daleko, na sigurnom.Trčao je a da se nije niti jednom ogledao, probijao se kroz gustiš, bježao kroz šumu preko zaravanaka u svoju špilju, jedino mjesto na planetu za koje je znao.Nije razmišljao o potjeri, o bolu , o budućnosti, ni o čemu nije razmišljao.Samo ga je jedna želja tjerala naprijed da se pod svaku cijenu dokopa svoje pećine...
U špilji je bilo mračno i pusto.Riđokosi su odveli sve i ugasili vatru koju su ljudi Samo podržavali iz dana u dan godinama.Odnijeli su i krzna i zalihe , noževe i svu onu domaću jadnu starudiju što ju je godinama skupljalo malo pleme.Mladi je lovac sjeo na plosnat kamen u središtu pećine i pognuo glavu.
Svoj je cilj dostigao i što sada dalje?Što da radi osamljen, ranjen čovjek u beskrajnom neprijateljskom svijetu?
Odjenom iz kuta dopre tih šušanj.Skočio je spreman na najgore.
Oči su mu se već privikle na mrak što je ovdje carevao i Mladi lovac ugleda kako iz dubine špilje izlazi plašljivo i oprezno, kao da se boji da će ozlijediti nogu, Brzonoga.Zastala je uz njega i pogladila mu grubim crvenim dlanom rame.
-Tebe nisu ubili?- upitao je ne usuđujući se ni maknuti.
-Pobjegla sam- odgovorila je i dignula mu ruku.-
Je li te jako boli?
-Ne, uopće me ne boli.-I kao da mu je zaista postalo puno lakše.
-Ja ću te izliječiti- obećala mu je ona- starica mi je pokazala trave.-I Brzonoga iznenada zaplaka.
-A zašto plačeš?-upita Mladi lovac dodirnuvši je prvi put .U njemu se ponovno probudio osjećaj koji je osjetio i prije borbe s Riđokosima.
-Što će sad biti s nama?- zajeca ona.-Ta Riđokosi će doći ovamo i ubiti nas.
-Sakrit ćemo se...
-Ali nemamo ni vatre , ni hrane...
-Lovit ćemo.A što se tiče vatre, nju umijem zapaliti.Otići ćemo odavde preko planine i naći novu pećinu.-Postajao je sa svakom riječju sve samouvjereniji.
-Hoćemo li za to imati dovoljno snage?
-Bit će dovoljno – reče on tresući glavom.-Ja sam jak, ti si jaka, a zatim ćemo imati sina, a poslije njega još puno sinova i kćeri.Imat ćemo svoje pleme.-I Mladi lovac oprezno stisnu njezinu mišićavu ruku obraslu nježnim zlatastim krznom.
....
U glavi mi se ponovo zavrtjelo.Svijest mi se pomutila, kao da se odjeljuje od Mladog lovca.»Pustolovine se nastavljaju», stigao sam još samo pomisliti nestajući.
|
