Zoološki vrt je neko vrijeme bio u tišini,a onda je nešto zaurlalo tako da se Jan naježio ,a krv mu se sledila u žilama.
Kad je preskočio ogradu,stajao je napeto i pokušavao odgonetnuti koja je to životinja urlikala.Nije se mogao sjetiti.-.Vjerojatno je to neka nova-reče sam sebi.
Ne može se jednostavno voditi računa o svim stanovnicima zoološkog vrta.Neprestano dolaze novi novi,čudni stvorovi s udaljenih zvijezda,stvorovi za koje se nikad nije čulo.
Točno pred njim nalazio se prazan kavez s opkopom u kojemu je još prije dva dan-dva živjelo nevjerojatno stvorenje iz prašuma s jednog od nama neznanih svjetova.Jan opsuje u tamu sjećajući se stvorenja.Naposljetku morali su ga ubiti.
Sada je spoki u zološkom vrtu...no možda i nije ovdje,ali je to jedino mjesto u cijelom gradu gdje bi ga mogli vidjeti,a da nikome posebno ne padne u oči,jer je zoološki vrt pun životinja koje se rijeto viđaju pa bi još jedan neobičan stvor izazvao samo trenutno čuđenje.Jedna životinja više prošla bi neopaženo,osim ako neki čuvar nebi provjerio popis.
Ondje,u onom nenastanjenom kavezu spoki bi bio na miru i mogao bi tiho čekati dok se ne raspupaju novi spokiji.Nitko ga nebi ometao ,jer su stvorovi poput spokija uobičajeni stanovnici tog mjesta,određenog za strane stvorove donesene na Zemlju da bi ih promatrala i proučavala ta divna vrsta-ljudi.
Jan je tiho stajao kraj ograde.
Jan,četrdeset šest godina,samac.Psiholog,specijalist za strane vrste.Službenik zoološkog vrta.Osoba koja se ogriješila o zakon zato što je dovela i prikrila strano biće kojem je zabranjen pristup na Zemlju.
-Zašto razmišlja o sebi na takav način?-upita se.Zašto tako,dok stoji,analizira svoju osobnost?Čovjek sebe nagonski poznaje..nije potrebno,nema smisla sastavljati mentalni autoportret.
Bilo je grubo uopće počinjati sve to sa spokijem.Sjeti se kako je proveo dane i noći boreći se sam sa sobom,razmatrajući sve mogućnosti što bi mogle iz toga nastati.Da neki stari otpadnički svemirski putnik nije došao k njemu i rekao mu,uz bocu najslasnijeg peljepškog vina,da bi za određenu,doduše neobično veliku svotu mogao isporučiti jednog živog spokija u dobru stanju,to se nikada nebi dogodilo.
Jan je bio siguran da se on sam nikada toga nebi sjetio.
Starog svemirskog kapetana poznavao je i poštovao još od zajedničkih plovova u prošlosti.Bio je to čovjek koji se nije ustručavao zaraditi i nepošten novac,ali s e usprkos tome čovjek na njega mogao osloniti.On bi učinio ono za što je bio plaćen i držao jezik za zubima kad je sve bilo gotovo.
Jan je odavno želio spokija ,je rje to bila najizazovnija zvjerka,punamalih trikova koji bi,kad se shvate,vjerojatno otvorili nove puteve razmišljanja i pristupa problemima,koji bi mogli postati novo poglavlje u mukotrpnom proučavanju stranih priroda i ponašanja.
Usprkos svemu tome,bio je to jeziv pothvat i sad kad je zvjerka na slobodi,postao je još opasniji.Nije uopće bilo nezamislivo da bi potomci što bi ih stvorio spoki mogli zbrisati stanovništvo Zemlje,ili bi,u najboljem slučaju,otjerali s nje njezine zakonite stanovnike.
Planet poput Zemlje,s milijardama svojih stanovnika,postao bi nepresušno lovište za spokije očnjake i razum što je stajao iza njih.Oni nebi lovili zbog gladi ni zbog ubilačkih nagona,nego zbog čvrstog uvjerenja da nijedan spoki ne može biti siguran na Zemlji dok s e s nje ne zbrišu svi ostali životni oblici.On bi ubijao zbog svog opstanka...iako ga nitko nebi ugrožavao stvarno,osim u ubilačkoj nesigurnosti osobnih misli.
Ako bi vlasti pročešljale Zemlju da ulove spokije,nalazili bi ih na svim stranama,jer bi se oni mudro raštrkali.
Znali bi kako djeluju puške,stupice i otrovi i neprestano bi s e množili u tom lovu.Svaki bi ubrzao svoje pupanje da nadomjesti one koje bi možda ustrijelili.
Jan lagano priđe rubu opkopa i spusti s e u blato koje je pokrivalo dno.Kad je ono čudovište bilo ubijeno,ispuštena je voda iz opkopa i trebalo je da odavno bude očišćen,ali su neki drugi poslovi vjerojatno bili preči-pomisli Jan.
Polagano je tapkao u mulju koračajući pažljivo po dnu.Noge su mu stvarale piskave zvukove dok ih je izvlačio iz mulja.Napokon je stigao do kamenog nagiba koji je vodio iz opkopa na otočić.
Stajao je tako trenutak dok su mu ruke počivale na velikom,mokrom kamenju,osluškujući,pokušavajući zadržati dah da mu šum disanja ne poremeti sluh.Stvorenje koje je urlikalo u međuvremenu se smirilo i noć je bila jezovito tiha.
Tako se bar činilo na početku.
Onda je postao svjestan sitnog glasanja kukaca koji su trčali kroz travu i grmlje i šapata lišća u krošnjama s druge strane opkopa te dalekog zvuka koji je zapravo bio hrapav dah usnulog grada.
U tom trenutku prvi puta osjeti strah.Osijećao ga je u tišini što nije bila tišina,u mulju pod nogama,u okruglom kamenju koje se uzidalo iz opkopa.
Spoki nije opasan samo zato jer je snažan i brz,nego i zato jer je pametan,a koliko je pametan,tonije znao.Razmišlja,planira i snuje.Može govoriti iako nepoput ljudi..vjerojatno bolje nego što je čovjek ikada mogao.Ne samo da može izgovarati riječi već može izražavati i emocije.Namamljuje svoje žrtve tako što im ucijepljuje misli u mozak.Očara ih snovima i pričinima dok ih ne zgrabi za grlo.Može čovjeka uspavati,može ga omamiti tako da postane potpuno neopasan plijen.Može ga izluditi jednom,jedinom mišlju,žustrom percepcijom toliko ružnom i stranom da se čovjekov um svije duboko sam u sebe i ostane tako,čvrsto svijen,poput sata što je prenavijen i ne može kucati.
Trebalo je da već odavno propupa,ali je odgađao pupanje čekajući da dođe dan kada će pobjeći,planirajući, sad je Janu bilo jasno;svoju borbu za opstanak na Zemlji,a to je značilo njeno osvajanje .Planirao je i to dobro,upravo taj trenutak i neće osijetiti niti pokazati milosti prema onome tko mu se nađe na putu.
/ II dio /
Post je objavljen 03.05.2016. u 00:02 sati.