Marketing
Razumijem...
Ustade i zatvori slavinu.Nije se čulo ništa, posvuda je vladala tišina.Iznenada nešto zašušta tik pored njega.Žohar?Nešto crno jurnu stazom- on brzo spusti nogu.Vjerojatno nekakav glasnik.Prilično brz.Energičnim korakom uputi s e u mračnu kuću,osvjetljavajući put slabim svjetlom upaljača.
Kasnije, sjedio je za stolom s raspršivačem pokraj ruke.Prstima dotakne vlažnu površinu teške, napunjene sprave od čelika i bakra.
Sedam sati.Iz a njega,radio je tiho svirao.Ispruži ruku i pomakne stolnu svjetiljku tako da osim stola obasjava i pod naokolo.
Upali cigaretu i dohvati papir i naliv-pero.Zastade razmišljajući.
Dakle, doista su željeli dočepati ga se- dovoljno jako da to i planiraju.Mučno očajanje izroni iz njega poput divlje oluje.Što može učiniti?Kome može poći?Ili reći?Stegnu pesnice, oslanjajući se o naslon stolice.
Jedan se pauk polako podiže na vrh stola.
-Oprosti.Nadam se da se ne plašiš, kao u onoj pjesmi.
Čovjek se zagleda u pauka i reče:
-Jes i li ti onaj isti?Onaj na uglu ulice?Koji me je opomenuo?
-Ne.To je bio netko drugi.Jedan od Prelaca.Ja sam jedan od Hrskavih.Pogledaj mi čeljusti.-
Otvori i zatvori usta i doda:-Ja grizem i ubijam.-
Čovjek se nasmiješi.
-Dobro za tebe.-
-Naravno.Znaš li koliko nas je, recimo, na jutru zemlje?Pogodi.
-Tisuću.
-Ne.Dva i pol milijuna.Svih vrsta.Hrskavih, poput mene, ili Prelaca, ili Žaoka.
-Žaoke?
-Da , tako i h zovemo.Oni najbolji.Da vidimo..stade razmišljati.-Na primjer, crna udovica, kako je vi nazivate.Vrlo vrijedna.-Zastade, a zatim doda:-Postoji samo jedan problem.
-Što to?
-Naši problemi.Bogovi...
-Bogovi?
-Mravi, kako ih vi nazivate.Vođe.Oni su ispred nas.Vrlo neugodno za nas.Imaju grozan okus, od njih ti postane muka.Moramo ih ostavljati pticama.
Čovjek ga prekinu:
-Ptice?-Jesu li..
-Pa, dogovorili smo s e s njima.To traje već stoljećima.Ispričat ću ti.Ostalo nam je još nešto vremena.
Čovjeka stegnu nešto u grlu i upita nesigurnim glasom:
-Ostalo nam je nešto vremena?Što želiš time reći?
-Ništa.Kasnije će biti nekakvih problema, moglo bi se reći.Da ti objasnim pozadinu.Mislim da ne znaš o čemu je zapravo riječ.
-Samo nastavi.Slušam te- odgovori čovjek.Ustade i poče koračati po sobi, vidljivo uznemiren.
-Oni su upravljali Zemljom i to prilično dobro, prije nekih milijardu godina.Vidiš, ljudi su došli s nekog drugog planeta.Kojeg?Ne znam.Spustili su se i pronašli, prilično kultiviranu planetu, što je bilo mravlje djelo.A onda je nastao rat.
-Dakle, mi smo osvajači- promrmlja čovjek.
-Da.Rat je obje strane, i njih i vas, ponovno vratio na stadij barbarstva.Vi ste zaboravili kako da napadate, a oni su degenerirali u zatvorene društvene grupe mrava, termita...
-Razumijem.
-Posljednja grupa tvojih koja je znala cijelu priču,napravila je nas.Mi smo vaša umjetna tvorevina...-pauk se zakikoće na svoj čudan način i doda:-Uzgojeni smo za tu vrijednu ulogu.Dosta dobro ih držimo dolje.Znaš li kako nas zovu?Žderači.Neugodan naziv, nije li?
U tom se trenutku još dva pauka spustiše sa stropa na osvijetljeni stol.Tri se pauka skupiše jedan uz drugog,vidno uznemireni.
-Stvar j e ozbiljnija nego što sam mislio- polako reče Hrskavi.-Nisam znao sve informacije.
Ova Žaoka ovdje kaže...
Crna udovica priđe rubu stola i piskutavim, metalnim glasom reče:
-Dive , željela bih razgovarati s tobom.
-Samo nastavi – odgovori čovjek.
-Bit će problema.Krenuli su, dolaze ovamo.Mnogo ih je.Mislili smo da ćemo ostati s tobom neko vrijeme.Da se uključimo.
-Razumijem- čovjek kimnu glavom.Obliznu usne i drhtavim prstima prođe kroz kosu, dodajući polaganim i nesigurnim glasom:
-Što misliš...hoću reći...kakve su šanse...
-Šanse?-Žaokin glas zabrinuto zavibrira.-Pa, već se dugo bavim ovim poslom.Gotovo milijun godina.Mislim da smo u prednosti u odnosu na njih, unatoč određenim preprekama.Naš dogovor sa pticama, i naravno, dogovor sa žabama i ...
-Mislim da problem spavanja nije neriješiv- veselim glasom upade Hrskavi.-Što s e toga tiče, događaje kao što je ovaj sada željno očekujemo.
Ispod drvenog poda začu s e udaljen, tihi zvuk grebanja, buka mnoštva sićušnih čeljusti i krila, što su širila tihe, udaljene vibracije.
I čovjek je začuo taj tihi zvuk.Tijelom mu prostrujili nervozni drhtaj.
-Jeste li doista sigurni?Mislite da ste u stanju to učiniti?-upita nesigurnim glasom.
Rukom obrisa znoj s gornje strane usne i dohvati dršku raspršivača, još uvijek pažljivo osluškujući.
Zvuk je postajao sve jači, rastući, bujajući pod njima, izvijajući s e ispod poda, pod njihovim nogama.Izvana se moglo čuti šuštanje koje je dopiralo iz grmlja.Nekoliko moljaca zaleti s e u prozor.Zvuk je i dalje rastao, postajao sve glasniji i glasniji, unaokolo i ispod, odasvud, uzdižući zujanje prepuno bijesa i odlučnosti.Čovjek pogleda na sve strane,a zatim promrmlja:
-Jeste li sigurni da to možete učiniti?Da li me stvarno možete spasiti?
-Oh...-progovori Žaoka u neprilici.-Nisam na to mislila.Mislila sam na vrstu, na rasu...ne na tebe kao pojedinca.
Čovjek je zurio u tri Žderača, tri vidno uznemirena pauka.
Sve više moljaca udaralo je u prozor.
Pod njima, pod je škripio i izvijao se.
-Razumijem – reče čovjek.-Žao mi j e što sam te pogrešno shvatio.
Post je objavljen 18.05.2016. u 05:23 sati.