|
Jan spusti ruku i napipa dršku.Osjeti kako mu se mišići u vilicama nehotice stežu.Iznenada postane svjestan lakoće i čvrstine koje prije u njemu nisu postojale.Privuče se uz površinu grebena,tražeći oslonce za ruke i noge,dišući kratko,tijela prislonjena uz hrid.Brzo,sigurno i bez šuma mora stići do vrha prije nego što spoki otkrije da nekoga ima u blizini.
Spoki je zacijelo opušten i zaokupljen svojim poslom,udubljen u pupanje svoje brojne obitelji koja će u danima što dolaze početi svoj neumoljivi pohod pretvaranja stranog planeta u sigurno utočište za spokije-i to samo za spokije.
To,dakako ,vrijedi ako je spoki ovdje,a ne negdje drugdje.Jan je samo čovjek koji pokušava misliti kao spoki,a to nije lak niti ugodan zadatak i nikako nije znao uspijeva li u tome.Samo se nadao da mu je razmišljanje dovoljno okrutno i lukavo.
Ruka mu poput kanđi napipa travu i meku zemlju i prsti mu s e zabiše duboko ispod površine tla povlačeći mu tijelo posljednjih pola metra preko glatke površine stijene.
Ležao je ispružen na blagoj kosini i osluškivao,spreman z a bilo kakvu opasnost.Proučavao je tlo ispred sebe pipajući stopalima.Udaljene ulične svjetiljke koje su obasjavale zidove zoološkog vrta bacale su unatrag potpunu tamu što ga je progutala dok se uspinjao,ali još je bilo područja u sjeni koje je morao istražiti pozorno.
Napredovao je centimetar po centimetar pomno proučavajući teren prije nego što bi krenuo dalje.Držao je pištolj čeličnim stiskom šake,spreman odmah djelovati ,nastojeći da opazi i najmanju kretnju,pazeći na svaku izbočinu , ili nepravilnost koja nije kamen,grm,ili trava.
Minute su se produljile u sate,oči su suzile od napregnuta gledanja.Istopila se lakoća koja je bila u njemu,a ostala je samo napetost poput one u tetivi na luku.Osjećaj poraza počeo mu je prodirati u misli, a s njim se pojavila i jasna,dotad potiskivana spoznaja o tome što znači neuspjeh, ne samo za svijet nego i za dostojanstvo i Janov ponos .
Sada , kada se suočio s tom mogućnošću, prizano je samome sebi kakvu će akciju morati poduzeti ako spoki nije tu, ako ga tu ne nađe i ne utamani.Morat će sve javiti vlastima, morati će uzbuniti policiju, obavijestiti tiskovine i radio da upozore građanstvo, morat će s e otkriti kao čovjek koji je, zbog ponosa i oholosti, izložio Zemljane opasnosti da izgube sidrište na rodnom planetu.
Neće mu vjerovati.Smijat će mu se dok im smijeh ne zamre u raskinutim grlima,prigušen njihovom krvlju.Znojio se dok je mislio o tome, razmišljajući o cijeni što će je ovaj grad i svijet platiti prije nego shvate istinu.
Onda začuje tihi šum, kretnju crnila na još dubljem crnilu.
Spoki se pojavi ispred njega, ne dalje od dva metra.Izdigao se iz svog zaklona u grmlju.Jan podigne pištolj i prst mu se zategne na obaraču.
-Nemoj-progovori spoki u njegovim mislima.-Poći ću s tobom.-
Prst mu se nabrekne dok je pažljivo povlačio okidač i pištolj mu poskoči u ruci, ali u tom trenutku osjeti udarac užasa u vlastitom mozgu, uhvaćenom u sekundi jezovite nelagodnosti što razara um, udarac koji mu okrzne misli i odskoči u nepovrat.
Bilo je lako, uvjeravao je samoga sebe, puno lakše nego što je mislio.Spoki je uginuo , ili ugiba,a Zemlja i milijarde njezinih stanovnika,koji ništa ne znaju,na sigurnom su.Osim toga,Jan je na sigurnom..spašen od srama,siguran da ljudi neće strgnuti s njega sitne štitove obrane koje je podigao oko sebe tijekom godina da ga poštede pogleda javnosti.Osjeti kako ga prožima poplava olakšanja koja mu je oduzela dah i od koje je ostao bez bila,osjećajući se čist,ali slab.
-Glupane-govorio mu je umirući spoki,dok mu je posljednji udah zastirao riječi što su mu navrle u mozgu.-Glupane,polustvore,kopijo...
Onda je izdahnuo i Jan je to osjetio,osjetio je kako život isplovljava iz njega i ostavlja ga praznim.
Polaganio je ustao.Činilo mu s e da je omamljen i isprva pomisli da je to zato što je spoznao uginuće,zato što je isprepleo ruke sa smrću u spokijevom umu.
Spoki ga je pokušao nadmudriti.Suočen s pištoljem pokušao ga je izbaciti iz ravnoteže da dobije sekundu koja mu je bila potrebna da ga pogodi razornom mišlju,onom koja mu je samo okrznula mozak.Da je oklijevao samo trenutak,sad je to znao,sve bi bilo svršeno.Da mu je prst imalo popustio,sve bi bilo prekasno.
Spoki je zacijelo znao da će mu zoološki vrt pasti na pamet kao prvo logično mjesto na kojem bi ga tražio,no iako je to znao,dovoljno ga je prezirao da bi pomislio kako će poći tamo,nije se čak niti potrudio da pazi na nj,nije ga niti pokušao zaskočiti,čekao je dok mu gotovo nije stao na glavu prije nego što s e pomaknuo.
To je čudno jer je spoki,zbog svojih izuzetnih mentalnih sposobnosti, morao znati svaki njegov pokret.Sigurno je držao površnu vezu s Janovim umom svake sekunde pošto je pobjegao.
Znao je to i...čekaj malo,nije to znao do ovoga trenutka iako s e činilo,kad je to znao sada,kao da je to uvijek znao.
-Što se to događa sa mnom?-upita s e Jan.Nešto nije u redu.Trebalo je da znam da ne mogu iznenaditi spokija,a ipak to nisam znao.Mora da sam ga iznenadio jer bi me inače dokrajčio sasvim lako svakog trenutka pošto sam se izvukao iz opkopa.
Glupane,govorio mi je spoki.Glupane,polustvore,kopijo...
Kopijo!
Osjeti kako ga snaga i ličnost i čvrsta,nesumnjiva osobnost njega kao Jana,ljudskog bića,napušta kao da je netko prerezao konac o kojem visi lutka i ona se samo prevrnula na pozornici.
Znači,zato je uspio iznenaditi spokija!
Postoje dva Jana.Spoki je u kontaktu sa originalom,pravim Janom,znao je svaki njegov korak,znao je da je on sam siguran što s e tiče Jana.Nije znao za drugog Jana koji ga je lovio u noći.
Jan,kopija.
Jan,privremeni.
Jan,danas ovdje,sutra ga nema.
Nema ga zato što mu pravi Jan neće dopustiti da dalje živi,a čak i kad bi mu dopustio,svijet se s time nebi složio.Kopije se stvaraju samo privremeno i za vrlo posebne razloge i uvijek je vrijedilo da ih se mora uništiti kad ispune svoju svrhu.
Uništiti...to su upravo te riječi.Osloboditi s e nečega.Izbrisati iz vida i misli.Ubiti bez obzira i osjećaja kao što se piletu odrubi glava.
Krene naprijed i sruši s e na koljena kraj spokija prelazeći rukom preko njegova tijela u tami.
Po cijelom su mu tijelu bili razasuti sitni grumeni,nabrekli pupovi koji se sada neće raspuknuti niti će se pretvoriti u spokijeve potomke.
Ustane.
Zadatak je obavljen.Spoki je ubijen-ubijen prije nego što je uspio stvoriti hordu nemani.
Posao je završen i Jan može ići kući.
Kući?
Dakako, to mu je bilo ucijepljeno u mozak,upravo su to htjeli da učini.
Posao je završen i od njega više nema nikakve koristi.Stvorili su ga da obavi određeni zadatak.Zadatak je sada obavljen.Iako je prije jednog sata bio činilac u planovima ljudi,više ga ne trebaju.Sad je suvišan i samo može zbunjivati.
Ali,čekaj malo, reče sam sebi.Možda nisi kopija.Ne osijećaš se kao kopija.
To je istina.Osijećao s e kao Jan.On jeste Jan.Živi na Pomorskoj aveniji i ilegalno je dopremio na Zemlju stvorenje po imenu spoki kako bi ga mogao proučavati,razgovarati s njim,proučavati njegove neobične reakcije,kako bi pokušao izmjeriti njegovu inteligenciju i dokučiti snagu i razmjere i cilj njegove ne-ljudskosti.Dakako,bio je glup zato što je to pokušao,no ipak se povremeno činilo važnim da shvati taj ubilački,tuđi mentalitet.
Ja sam čovjek, reče, i to je bilo točno,no ta činjenica svejedno nije značila ništa .Dakako da je čovjek.Jan je čovjek i njegova je kopija jednako ljudska koliko i original.Kopija je stvorena tako da sadrži svaku crtu i karakteristiku originala i ne razlikuje se od njega ni u jednoj jedinoj osnovnoj osobini.
Možda ne ni u jednoj osnovnoj osobini,ali u nekim drugim obilježjima.Koliko god bio sličan svom originalu,koliko god bio vjerno reproduciran,svejedno će biti novi čovjek.Imat će sposobnost da stječe znanje i da razmišlja i ubrzo će imati i znati i biti sve ono što je njegov original.
Treba,međutim,proći vremena,malo vremena dok potpuno ne shvati sve što zna i jest,dok ne poveže i uvidi sve znanje i iskustvo što mu leže u umu.Najprije će tapkati i tražiti dok ne otkirje ono što treba znati.Dok ne upozna samog sebe,dok ne upozna kakav je čovjek, ne može naslijepo posegnuti rukom u mraku i položiti ruku točno i nepogrešivo na ono što želi.
Upravo je to učinio.Tapkao je i tražio .Bio j e prisiljen misliti,isprva pomoću jednostavnih osnovnih istina i činjenica.
Ja sam čovjek.
Ja sam na planetu po imenu Zemlja.
Ja sam Jan.
Ja živim na Pomorskoj aveniji7a.
Moram obaviti zadatak.
Prošlo je prilično vremena,sjećao se,prije nego što je uspio iz mozga iskopati samu prirodu svog zadatka.
Postoji spoki kojeg treba naći i uništiti.
Čak ni sada nije u skrivenim,trajno zamračenim prostorima svoga mozga mogao naći brojne valjane razloge zašto bi se čovjek izlagao toliko velikom riziku da proučava okrutnog stvora kao što je spoki.Postoje razlozi, znao je da postoje i za trenutak će ih sasvim sigurno znati.
Da je on Jan,original, znao bi ih sada, znao bi ih kao dio sebe i svog života i ne bi ih morao mukotrpno tražiti.
Spoki je to dakako znao.Znao je bez ikakve mogućnosti da pogriješi da postoje dva Jana.Kontrolirao je jednoga kad se drugi pojavio.I puno manje oštrouman um nego što je spokijev shvatio bi to bez teškoće.
Da spoki nije progovrio,promrmlja sam sebi, nikad ne bih saznao.Da je odmah izdahnuo i da nije imao priliku da me muči, nikad ne bih saznao,sad bih čak išao prema kući na Pomorskoj aveniji.
Stajao je usamljen i ogoljene duše na vjetru što je šibao preko otoka usred opkopa.U ustima osjeti kiselkast okus gorčine.
Ispruži nogu i dotakne uginulog spokija.
-Žao mi je - reče tijelu što s e kočilo.-Sad mi je žao što sam to učinio.Da sam znao nikad te ne bih ubio.
Ukočeno uspravljen otkorača dalje.
/ III dio /
|
