Pregled posta

Laku noć Jan

Svjetiljka je gorjela u jednoj od soba na katu i druga na stupu kraj vrata što su se otvarala na dvorište osvjetljavajući samo jednu stazu koja je vodila prema kući.
-Kao da kuća očekuje gospodara da se vrati-reče sam sebi.To je ,dakako,bila potpuna istina.Stara služavka,čekajući,ruku prekriženioh na krilu ljuljala se polagano u škripavoj stolici.
Usna mu se digne usred grimase dok je stajao ondje i promatrao kuću.
-Kakvim me oni smatraju-pomisli- kad postavljaju tako očitu stupicu,i to bez meke?
Onda se sjeti.Oni svakako znaju da je on svejstan toga da je kopija.Vjeruju kako on misli da je Jan,jedan jedini.Očekuju da potpuno prirodno došeta kući,vjerujući da pripada ondje.Koliko je njima poznato,on ne može dokučiti istinu.
A što sada kada zna?Sad kad je tu, na drugoj strani ulice ispred kuće koja ga očekuje?
On je stvoren,podaren mu je život da obavi posao koji se njegov original nije usudio prihvatiti ,ili nije želio.
Smaknuo je spokija zato što njegov original nije htio prljati ruke ,ili dovesti u opasnost svoj život.
No možda to uopće nije bilo zato,već što je trebalo d a dva čovjeka sudjeluju u tome pri čemu je original poslužio kao mamac za spokijev oprezni um,dok se drugi čovjek prikrada da ga ubije?
Kako bilo,stvoren je uz dobru,utvrđenu cijenu po uzoru na čovjeka koji s e zove Jan.
Čarolije čovjekova znanja,magičnost strojeva,ogromno poznavanje organske kemije,biologije,psihologije čovjeka i tajne života-sve je to stvorilo drugog Jana.To je ,dakako ,legalno u određenim okolnostima...na primjer u slučaju velike društvene nužde i to što je on stvoren,znao je,moglo bi se opravdati u takvom slučaju.No postoje uvjeti pod kojima se to dopušta,a jedan od njih je taj da s e kopiji ne dopusti nastaviti živjeti kad obavi zadatak radi kojega je stvorena.
Obično je bilo jednostavno poštivati taj uvjet jer se pazilo na to da kopija ne sazna da je kopija.Koliko kopija može znati, ona je original.U njoj s ene pojavljuje sumnja,uopće nije svjesna žalosne sudbine koja je neizbježno očekuje i nema razloga čuvati se uginuća koje je čeka.
Jan namršti obrve pokušavajući riješiti tu zagonetku.Suočio se sa čudnim moralnim sistemom.
On je živ i želi ostati živ.Život je,kad s ejednom okusi,presladak,predobar da bi se osoba vratila u ništavilo iz kojeg je došla...
Osjeti kako se tračak bijesa začinje u njemu,bijesa zbog toga što mu se nepravedno daje samo nekoliko kratkih sati života, što mu se dopušta shvatiti kako je život divan samo da bi mu se smjesta uskratio.Bila je to okrutnost koja nadmašuje običnu ljudsku okrutnost.Nešto što je posljedica iskrivljene perspektive mehaniziranoig društva u kojem s e život mjeri jedino na temelju mehaničkih i fizičkih vriujednosti,u kojem se nemilosrdnom rukom odbacuje svaki onaj dio društva koji nema točno određenu svrhu.
Okrutnost je u tome ,govorio je sam sebi što mi je uopće podaren život, a ne u tome što mi ga se oduzima.
Krivac je dakako njegov original.On je nabavio spokija i dopustio mu da pobjegne.Zbog njegove nespretnosti i zato što sam nije uspio ispraviti svoju grešku pojavila se potreba stvaranja kopije.
No ,usprkos tome, može li on kriviti original?
Možda mu ,naprotiv ,duguje zahvalnost bar za nekoliko sat života,zahvalnost za povlasticu da iskusi život.Svejedno nije mogao odlučiti je li to nešto za što je potrebna zahvalnost.
Stajao je tako i buljio u kuću.Ono svjetlo u sobi na katu dopiralo je iz gospodareve radne sobe.Ondje gore je Jan, original, , čekao vijest da kopija više nije živa.Lako je ondje sjediti i čekati vijest koja je neizbježna.Lako je osuditi na smrt nekoga koga nikad nisi vidio, čak ako je ta osoba puka slika i prilika vlastite osobe.
Teže bi bilo odlučiti da se kopiju ubije ako bi s e suočilo sa njom..teže bi bilo ubiti nekoga tko je vlastitoj osobi svakako bliži od brata, nekoga tko bi, čak doslovno, bio meso tvoga mesa, krv tvoje krvi, mozak tvojega mozga.
Postoji ,dakako , i praktična strana.Čovjek koji bi radio s osobom što misli poput njega, koja bi bila gotovo njegovo "drugo ja " ,imao bi veliku prednost.Bilo bi to gotovo kao da postoje dvoje od iste osobe.
To bi s e uistinu moglo učiniti.Plastičnom operacijom i cijenom kojom bi s eosigurala tajna mogla bi se kopija pretvoriti u neprepoznatljivu drugu osobu.Malo lukavosti, malo dosjetljivosti...ali moglo bi s eto učiniti.Takav bi prijedlog zacijelo zanimao Jana original, mislio je Jan dvojnik, bar se nadao da bi ga zanimalo.
U osvijetljenu sobu mogao bi doprijeti uz malo sreće, snagom,voljom i odlučnošću.Produžetak dimnjaka od opeka spuštao se niza zid.Temelj mu je prekriven žbunjen,drvo što je raslo u blizini skrivalo ga je gotovo potpuno.Mogao bi se uspeti uz grubu fasadu od opeka, dosegnuti otvoreni prozor i prebaciti se u osvijetljenu sobu.
U sobi nije bilo nikoga.
Stajao je kraj prozora, tiho, samo su mu se oči micale pretražujući svaki kutak,procijenjujući situaciju koja je izgledala gotovo nestvarna...onaj Jan nije bio tu.
Brzo priđe vratima spavaonice i širom ih otvori.Prstom napipa prekidač i upali svjetlo.Spavaonica prazna kao i kupaonica.Vrati se u radnu sobu.
Stajao je tako leđimaokrenut zidu i goledao u vrata koja su vodila u hodnik.Očima poče pretraživati sobu, centimetar po centimetar, orijentirajući se, osijećajući kao se prilagođuje njezinu obliku, kako ga preplavljuje ugoda poznatih predmeta i smiruje svijest o posjedovanju.
Promatrao je knjige, kamin s okvirom punim suvenira, naslonjače, bife..
sve je to bilo dio njega, pozadina, koja je toliko bila Janovim dijelom kao da su to njegovo tijelo i najskrivenije misli.
Ovo bih, mislio je, propustio, ovo nikad ne bih iskusio da me spoki nije mučio.Uginuo bih kao prazno, ničim određeno tijelo koje nema svoje mjesto u svemiru.
Uto zazvoni telefon i on osta zaprepašten, kao da se neki uljez probio izvana u sobu razarajući tek probuđeni osijećaj pripadanja.
Telefon ponovno zazvoni i on prijeđe preko sobe i podigne slušalicu.
-Jan ovdje- progovori.
-Jeste li to Vi gospodine Jan?-
Bio je to glas njegova kuhara Andrije.
-Svakako čovječe-odgovori kopija.-Što ste mislili, a tko bi drugi mogao biti?-
-Ovamo je došao čovjek koji kaže da ste Vi.
Jan, dvojnik, ukruti s e od straha i ruka mu iznenada poče stiskati slušalicu toliko čvrsto da je sam sebe zapitao kako to da se nije pretvorila u prah.
-Obučen je poput vas - govorio je kuhar-a znam da ste izašli.Razgovarali smo,sjećate se?Rekao sam vam da nebi trebalo da idete.Nikako kad čekamo , onoga...onoga stvora.
-Da- odgovori Jan sada toliko mirnim glasom da nije povjerovao da on to govori..-Da, svakako da se sijećam da smo razgovarali.
-Ali gospodine , kako ste se vratili?-
-Došao sam kroz stražnja vrata-govorio je mirno glas u slušalicu.-Što vas zadržava Andro?
-Obučen je poput vas.-
-Prirodno.Dakako da je obučen poput mene Andrija.
To ,naravno, nije bilo sasvim logično ,ali Andro, prije svega ,nije bio baš previše bistar, a sad je bio i malo uzrujan.
-Sjećate li se-opet će Jan- dasmo razgovarali o tome?-
-Valjda sam bio uzbuđen i zaboravi osam na to-prizna Andro.-Rekli su mi da vam telefoniram da se uvjerim da ste u svojoj radnouj sobi.To je točno,nije li bilo tako?-
-Telefonirali ste mi -reče Jan - i ovdje sam.
-Znači da je ovaj drugi onaj kojeg čekamo?
-Dakako.-odgovori Jan dvojnik.-Tko bi drugi mogao biti?
Odloži slušalicu i ostane nepomičan, čekajući .Trenutak nakon toga začuje mukao,prigušen pucanj.
Priđe naslonjaču i utone u nj potpuno pod dojmom spoznaje da su se događaji toliko povoljno odvili da je sada,naposljetku, siguran, siguran bez ikakove sumnje.
Osijećao je kako mu s emsiruju živci.Dopusti sebi da se osvrne po sobi, razgleda knjige i namještaj, mekanu i prijatnu..zasluženu ugodu čovjeka koji je čvrsto i nepovratno zauzeo svoje mjesto u svijetu.
-Biti će lijepo.-progovori.
Sve je bilo lako.Sad kad je sve bilo gotovo,činilo se apsurdno lako.
Telefon ponovno zazvoni i on ustane da podigne slušalicu.Začuje ugodan glas.
-Ovdje Alen iz laboratorija za kopiranje.Čekamo vaše izvješće.
-Pa.- poče Jan- ja...
-Samo vam telefoniram-prekine ga Alen- da vam kažem da ništa ne brinete.Prije sam to smetnuo s uma.
-Shvaćam.-odgovori Jan, iako zapravo nije shvaćao.
-Ovoga smo puta postupili malo drugačije,-objasni Alen.-Izveli smo eksperiment što smo ga namjeravali iskušati.Ubrizgali smo mu u krv otrov sporog djelovanja.Samo dodatna mjera opreza.Vjerojatno nije bilo potrebno, ali volimo biti sigurni.Ako s e ne pojavi,ništa s e ne brinite.
-Siguran sam da će doći.-
Alen se zacereka.-Djeluje u tijeku dvadeset i četiri sata.Kao tempirana bomba.Ne postoji nikakav protuotrov čak i da otkrije da je otrovan.
-Lijepo od vas što mi to javljate-reče Jan.
-Molim, molim- na to će Alen.-Laku noć gospodine Jan.






Post je objavljen 11.05.2016. u 00:42 sati.