mriza zivota

srijeda, 29.06.2016.

Briši!

Dasa mi iz ranca
Ućopi sendvić
I zarza;- Briš!-
Malci u zborno
Zafrkću mi:-Iiiiiiš!!!
Iza zamka, tamo,
mostić imaš
pa ga prijeđi,
pogodiš li izbu
pazi!
Na tuđoj si međi!-

04:26 | Komentari 8 | Print | ^ | On/Off |

utorak, 21.06.2016.

Eeee, da...:-))

Niko mene ne zna slušati
ka moj virni tovar ušati.
Za mnom ići i sanjariti,
a ne kvariti.
A kad smo već kod moga Tade,
svašta znade.
Tetak je uvik govorija:
-Sinko, to ti je samo unajmljena živina,
ide kuda ga vode,
tegli koliko ga nakrcaš,
za njega su sva putovanja ista.
-Ista?- pitam
.E, tetak da znaš
da i nije tako baš.
Čita san njegovo putovanje jedno
di je veći dil puta iša bez tereta
sa cvićen oko ušiju i
bilo mu svejedno.
Ono kada je vapor pratija,
kad je ovi zaglavija.
I zato se nadan da će jednoga dana
i Tadi mome osvanit proliće,
možda ne ove, ali sigurno godine iduće!

06:51 | Komentari 7 | Print | ^ | On/Off |

nedjelja, 19.06.2016.

Zlatno doba

O kako volim noć! Tu noć tako mirnu i tihu, otuđenu od svih stvari i bića, tu noć koja pokazuje nevjerojatnu ravnodušnost kakvu mi imamo jedni prema drugima, ili nekim trećima, ili nečem trećem, nije važno čemu, ta noć potpuno neograničena iza koje ostaje praznina, ako uopće bilo šta ostaje kada svijet skonča…. noć prezire smisao i logičan red po kojem se upravlja ovim svijetom u onim satima kada vjerujemo da je svijet stvoren samo zato da bi nas i naše gluposti primio u sebe. Tko zna kome pripada sutrašnji dan? Neki kažu:»Bogu», što je činjenica jednako prihvatljiva kao i ona druga koja kaže da ne pripada nikome, i da su jučer, danas i sutra samo različita imena iste obmane.
Glinene su posude krhke i lomljive, tek malo zemlje kojoj je sreća podarila čvrstinu, i to privremenu, baš kao i ljudskom biću, što mi – ljudi s mora i prečesto zaboravljamo ili će prije biti kako nam je sve što je glineno nepoznato, auuu, kako li se samo varamo. Nama, s mora, ne priznajemo, ali je tako, teškoće ne dolaze sa zemlje, one padaju s neba, ime im je vjetar i oluja, i zbog njih se podižu valovi, podivlja bura, paraju se jedra, potapaju se brodice ili ljudi, i zapravo odlazimo s ovoga svijeta postavljeni između neba i zemlje, nebo je nedostižno rukama, a noge ne sežu do čvrstog tla, koja komedija….
I sad se pitam gdje je nestalo ono zlatno doba kada su vukovi da ne bi klali janjce, pasli travu? Ovo su zbilja teška vremena, olovna vremena, a vrijeme čuda ili je prošlo ili još nije došlo, a uz to čuda, prava čuda, usprkos onome što govore, mislim da nisu dobra stvar, ako je potrebno preokrenuti logiku stvari da bismo ih poboljšali...

05:33 | Komentari 10 | Print | ^ | On/Off |

petak, 10.06.2016.

A u klinac palac:-))

10:48 | Komentari 11 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 09.06.2016.

Žena s dvogledom





Što biste pomislili da vas liječnik, brižnim glasom, osudi ovako:
„Vaša bolest je metastazirala.
Imate manje od godinu dana života“?
Većina bi, pretpostavljam,
to vrijeme provela po terapijama i u krugu obitelji.

Phoebe Snetsinger je odbila terapiju, žurno spakovala dvogled i otputovala na Aljasku. I postala legenda.

Njene misli su otprilike išle u pravcu: Ako želim vidjeti svaku pticu na Zemlji, bolje da požurim.

Rođena 1931, na fakultetu se počela zabavljati s budućim mužem, odustala od kemije i diplomirala njemački,
koji je potom jedno vrijeme predavala. U svojim 20-tim, 1950-tih, postaje majka i domaćica.


U 34-oj, 1965, vidjela je blekburnsku grmušu, pa se pred raskošnim bojama mašila dvogleda.
Sa dvogledom u rukama dočekala je i smrt.
U svojoj pedesetoj, 1981, u liječničkoj ordinaciji joj je izrečena smrtna presuda, na koju je reagirala
tako što je otputovala na Aljasku.
Na sljedećem putovanju provela je tri nedjelje u Keniji i vidjela 500 vrsta, koliko i za
desetljeće i po ptičarenja u Sjevernoj Americi. Po povratku sa Aljaske, karcinom joj se povukao.
No, po povratku iz Kenije, ptičarenje se nepovratno proširilo njenim venama.

Bila je tvrdoglava kći tvrdoglavog magnata Lea Burnetta, čovjeka koji je stvorio Marlboro Mana.
Nasljedstvo od oca joj je omogućilo da putuje u potrazi za pticama.


Phoebe Snetsinger je u Meksiku 1995. posmatrala riđogrlog šumskog pijetlovana – svoju 8000-tu vrstu.
Vidjela je više ptica nego ma ko prije nje. Iako joj se karcinom vraćao svakih pet godina, Phoebe je vrijeme
sve više provodila na putovanjima, ili planiranju i pripremama za slijedeće putovanje.
Postigla je nešto što nitko prije nje nije, ali je i platila cijenu za to.
U Port Morezbiju su je, 1986, pod prijetnjom mačete, petorica silovala.
Nepoljuljana, godinu dana kasnije, Phoebe se radi ptičarenja vratila na Novu Gvineju.
Na Filipinima je zadobila trostruku frakturu ručnog zgloba – samo da bi ubijedila i sebe i druge da se radi
o pukom uganuću i nastavila s ptičarenjem.
Tada je već imala 67 godina. U trenutku, prešla je crtu i prva zakoračila u svijet u kojem je bivalo sve više ptica.

Cijena za taj prelazak bio je svijet sa sve manje ljudi.
Kako bilo, Phoebe je sama donijela odluku i nepokolebljivo je slijedila.
Ne treba je žaliti, niti joj treba zavidjeti.
Kada joj je majka bila na samrti, Phoebe je otkazala putovanje da bi bila s njom,
ali, čim joj je majka umrla, Phoebe je raširila krila. Nije prisustvovala sahrani. Jednoj kćerci je propustila vjenčanje,
a drugu je ubijedila da pomakne datum svog vjenčanja.
Ipak, kada joj je muž uručio zahtjev za razvod braka, bila je šokirana i bijesna.


U studenom 1999, na Madagaskaru je posmatrala riđopleću vangu, vrstu koja je za nauku bila otkrivena i opisana samo
dvije godine ranije. Od 10.223 vrste ptica na Zemlji, bila je to Phoebina 8674-ta vrsta.
Posmatrala je 85% vrsta na planeti. Ujedno, vanga joj je bila i posljednja.


Minibus kojim je putovala se potom prevrnuo, a Phoebe na mjestu preminula. Onako kako je i priželjkivala:
s dvogledom u rukama. Tada je imala 68 godina – 18 više nego onog dana kada joj je smrtna presuda preokrenula život.
Od njena četiri djeteta, troje su postali ornitolozi.

Na neki način, za ptičarenje je Phoebe Snetsinger
postala ono što su 1950. za alpinizam bili Louis Lachenal i Maurice Herzog – prvi ljudi koji su
ispenjali planinu od preko 8000 metara.
Phoebe je bila prva koja je dostigla 8000 vrsta ptica.
Uključujući i Phoebe, magičnu granicu od 8000 vrsta do sada je prešlo 12 ptičara.
Mada ima više pretendenata, za sada ju je – sa 8725 ptica – samo Tom Gullick prestigao.
Granicu od 7000 ptica je prešlo narednih 12, granicu od 6000 je prešlo 26, granicu od 5000 je prešlo 47,
granicu od 4000 je prešlo 56, dok je granicu od 3000 prešlo 77 osoba.
I kod granice od 2000 vrsta, broj ptičara koji su je dostigli je i dalje dvocifren: 91.

08:25 | Komentari 7 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 08.06.2016.

Malena




napravila san korak dva naprid misleć da mi se i to od sna pričinja,ali nije, vratila san se nazad i



smrznutu, u rukavicu svoju umetnula san ju najnježnije šta san mogla;



i donila je doma, uz ponistru samo malkoc stavila ju i sad znan da mi se nije pričinila ona zvizda padalica.

Malena moja, napravila san ti krevetac kaki nikor nema, prekrila te latican ruže žute i ...niko, niko neće znat osim mene i tebe di mi spava tvoje maleno tilo,a znan di si poletila i molin te, nemoj puten sve latice pobacat, nemoj da ti vitar raznese, znan d aš me poslušat i jednu odnit onoj koju najviše volin i kad jon jubac daš, tad zapivaj onu našu najlipše što znaš!

Volin te!!!

05:38 | Komentari 5 | Print | ^ | On/Off |

ponedjeljak, 06.06.2016.

Zvuk jači od šapata


Imam prijatelja koji tvrdi da može ponekad uspostaviti vezu s najnedokučivijim bićima...odnosno s jednim, barem, malim dušićem ograničenih mogućnosti.Zna koji put razgovarati o njemu, no samo kad šljukne svoje četiri rakijice.Pri tome je ravnoteža vrlo delikatna: nakon tri čaše ne zna ništa o natprirodnom, a nakon pete zaspi.
Te sam večeri smatrala da je u pravom stadiju i zapitala sam ga ;
-Sjećaš li se još onog duha, Petre?
-Čega?-zapitao je Petar gledajući čašu kao da se pita zašto bi se morao toga sjećati.
-Ma onoga dušića od dva centimetra o kojem si mi jednom pričao kad si tvrdio da si uspio komunicirati s drugim svijetom.
-Aha, Dupinozom – sjeti se Petar.- Nije to , dakako njegovo ime, nemoguće ga je izgovoriti, ali tako ga ja zovem.Da, sjećam se.
-Služiš li se njime?-
-Ne, opasno je, preopasno.Strašno pazim.Znaš, imam neka moralna načela pa sam zato i obećao jednom prijatelju da ću mu pomoći.I da znaš kakav je darmar nastao!
Ne možeš zamisliti!-
-Što se dogodilo?-
-Trebalo bi da to posve zaboravim – Petar će zamišljeno.- Ozlovoljim se kad na to pomislim.-
Ipak, počeo je pričati...
Bio sam tada puno mlađi, a cure tada imaju veću cijenu u našim očima.Kad sad pomišljam na to, znam da je glupo, ali tada sam smatrao da se cure ,ili djevojke, kako hoćeš,međusobno znatno razlikuju.A zapravo, sve ide u istu vreću...ali kad smo mladi ...
Imao sam tada prijatelja ,Lovretića...Stipu Lovretića.Mislim da ga ne poznaješ, a niti ja ga već odavno nisam vidio.
Znam da ga je bila zgrabila sentimentalnost, bio se zaljubio u neku curu, u anđela, kako je govorio, bez koje nije mogao živjei.U njegovu je svijetu tada postojala samo ona , bez nje je svijet bio tek zanemarivi dio beznačajnosti.
Ma znaš kako govore zaljubljeni...Nezgodno je bilo što mu je na kraju dala »košaru» i to grubo i neuviđavno, ponižavajuće, pokazujući se s drugim pred njim, smiješeći se pakosno i nemilosrdno.
Ne kažem da je bilo baš tako, ali takav sam dojam ja stekao.Sjedio je kraj mene i pio.Moja je duša krvarila od sućuti.
-Žao mi je- rekako sam mu – ali ne možeš više tako.Pogledaj istini u oči i vidjet ćeš da je ona žena kao i sve druge.Na ulicama ih ima koliko hoćeš.
-Od sada namjeravam živjeti bez žena – rekao je ogorčeno – osim sa svojom ženom, jer je moram posjetiti povremeno.No, prije toga bih volio onoj ženi vratiti milo za drago.Onoj koja me tako okrutno napustila.
-Na primjer?-
-Kad bih samo znao!-
-Možda bih ti mogao pomoći –napomenuo sam , jer me duša boljela.Mogu pozvati u pomoć svog duha izvanrednih moći, malog dušića – podigao sam palac i kažiprst i držao ih na razmaku od dva, tri centimetra – koji može toliko i načiniti.Pripovijedao sam mu o Dupinozu i povjerovao mi je.Često sam zapazio da mi ljudi vjeruju kada pričam.Oči su mu blistale dok je slušao.
-Da li bi on mogao učiniti ono što bih tražio?
-Ako je prihvatljivo stari moj.Nadam se da ti nije puhnulo u glavu da joj naneseš neko zlo , ili da joj žabe izlaze iz usta dok bude govorila, ha?-
-Dakako da ne – rekao je- Za koga me držiš?Pa ona mi je priuštila dvije sretne godine i ja bih želio da naknada bude adekvatna.Kažeš da tvoj duh ima ograničene mogućnosti?-
-Sasvim je malen...-napomenuo sam i opet podigao palac i kažiprst s razmakom od dva, tri centimetra.
-Može li joj on dati savršen glas za neko vrijeme, za vrijeme pjesme.
-Pitat ću ga.- Činilo mi se da je Stipin prijedlog sasvim pristojan.Njegova nekadašnja prijateljica pjevala je u mjesnom zboru.U to sam vrijeme jako volio glazbu i često sam išao slušati takvo pjevanje.I publika je pristojno podnosila njezino pjevanje.
Pitao sam Dupinoza.Pristao je da nam pomogne.Nema kod njega onih besmislica, znaš, na primjer, da traži zauzvrat moju dušu, čak i nije znao što je to, a niti ja mu nisam znao rastumačiti što je.On je jednostavno sitno biće u svojem svijetu i zadovoljan je ako može prošetati ovim svijetom.
Voli pomoći.Spomenuo je da može omogućiti promjenu glasa na rok od tri sata.Stipe se složio.Izabrali smo večer kad je ona trebala pjevati Bacha, ili Handela, ili nekog od onih izvučenih iz prašine.
Stipe je te večeri pošao u dvoranu za probe, a i ja dakako, s njim, jer sam se osjećao odgovornim za ono što će se dogoditi.
-Bio sam na probi – spomenuo je Stipan sjetno.-Pjevala je kao i obično: kao da joj je netko stao na rep.-
Nije prije ovako govorio.Uvijek je govorio o glazbi prigodne atmosfere, gdje je sve uzvišeno.Jasno, bio je odbačen i to može izopačiti muškarčev sud.Strogo sam ga pogledao.
-Ne može se ovako govoriti o ženi koju se želi tako obdariti.- rekao sam.
-Jest.Želim da joj glas bude savršen, zbilja savršen.Sad, kad se ljubavna magla raspršila, vidim da bi ona još dugo mogla pjevati.Misliš li da bi tvoj duh mogao doskočiti tome?-
-Promjena mora uslijediti u 20.15.- Od sumnje sam se naježio.- P a nećeš valjda da ona ima krasan glas pri pokusu pa da poslije razočara publiku?
-Ništa nisi shvatio – odvratio je.
Večer pjesme počela je nešto ranije pa kad je Ona stupila na podij za zapjevati bilo je 20.10 sati.Nije izgledala poput onih krhkih soprana.Bila je temeljito građena, dobrog registra pluća.
Svaki put kada bi udahnula, napela se haljina i ja sam zapazio što ga je zavodilo na njoj.Počela je svojim uobičajenim glasom, a onda , u 20.15 odjednom kao da se neki drugi glas sljubio s njezinim.Zapazio sam kako se trgnula, kao da ne vjeruje u ono što čuje, i ruka joj je počela podrhtavati.
Glas joj je bio poletnost, zamah,, kao vrhunski podešene orgulje, svaki je ton bio savršen, spontan, i uz takav su ton svi drugi tonovi bili nesavršene kopije.Svaki je ton treperio kako valja, povečavajući i smanjujući registar po volji.A sve se poboljšavalo pri svakom slijedećem tonu.
Orguljaš nije više gledao u svoju partituru, gledao je u pjevačicu i – ne bih se zakleo, ali sam povjerovao – prestao svirati.Ako je i svirao, ja ga ne bih čuo, jer bilo je nemoguće čuti bilo što drugo dok je Ona pjevala.Samo nju.
Nestalo je iznenađenja s njezina lica i sad se opažao zanos, ušutjela je glazba koja ju je pratila, jer i nije bila potrebna.Njezin glas kao da je pjevao sam od sebe i nije trebao ni dirigenta.
Dirigent orkestra se ukočio, a članovi zbora kao da su zanijemili.
Kad se završila solo dionica i počeo zbor, činilo se to poput mrmljanja, kao da su se svi stidjeli svoga glasa i kao da su bili razočarani što moraju pjevati u istoj dvorani te večeri.
Čulo se jedino nju, jedino je ona vodila program premda su i drugi pjevali.Kad bi zašutjela, kao da se smračilo.
A kad je završila – na pokusima se, dakako, inače ne plješće – publika je ipak ustala i zapljeskala gromoglasno i bilo je očigledno da bi pljeskali cijelu noć da nije opet nastavila pjevati.Čuo se samo njezin glas, a orgulje kao mrmoreća zvučna kulisa.Reflektori upereni u nju.Pjevala je bez napora.Ja sam se ponekad pokušao otrgnuti od slušanja da promotrim kako uzima zrak, koliko može držati ton...
No, sve ima kraj , pa i njezino pjevanje.Prestala su , dakako , i pljeskanja.Tada sam opazio kako je Stipe sjedio kraj mene blistavih očiju, sav obuzet čarom te glazbe.
I tada sam počeo shvaćati što se dogodilo.

Pjevala je savršeno, ali nikada više neće tako pjevati.Bilo je to kao da je bila slijepa, slijepa od rođenja pa da je progledala samo na tri sata...vidjela sve što se može vidjeti, stvari , boje, i čudesa što nas okružuju, i na koje smo već navikli.

I sad,na nekoliko sati možeš vidjeti sve u punom cvatu, a onda ponovno oslijepiš.Sljepoća od rođenja može se podnijeti, ali upoznati svijet na kratko vrijeme izišavši iz sljepoće, to je nemoguće podnijeti.
I ta žena, dakako, nikad više nije pjevala.No, pravu tragediju proživjeli smo mi , slušatelji.Slušali smo savršeno pjevanje tri sata i misliš li da bismo mogli podnijeti nešto drugo?
Nakon toga sam posve izgubio sluh i smisao za glazbu.Nedavno sam, iz puke znatiželje, pošao na koncert popularnog rocka.Nećeš vjerovati, ali nisam mogao razlikovati arije, sve mi se činilo kao neka smušena buka.
Tješim se jedino time što je među publikom Stipe najviše pretrpio, jer je slušao požudno, duboko usredotočen.
I sad nosi debelu vatu u ušima, jer ne može podnijeti nikakav zvuk jači od šapata.

19:54 | Komentari 2 | Print | ^ | On/Off |

četvrtak, 02.06.2016.

Poziv

Policijski inspektor zvao se Goran.Čim je primio poziv odvezao se Elinoj kući u pratnji potčinjenih.Izvjesno vrijeme radili su u kuhinji.
Ona je u međuvremenu sjedila na rubu kreveta, priljubivši stopala, prekrstivši ruke na krilu i osluškujući kretanje i lake korake.Najzad je Goran ušao u spavaću sobu u kojoj je bilo sasvim mračno jer se već spustila duboka večer.Upalio je malu lampu na noćnom stoliću.
Sjeo je izvan uskog , blijedog kruga svjetlosti koju je bacala lampa.Ruke su mu podrhtavale, a glas zvučao nesigurno.
-Nije mi baš sve jasno.-obrati joj se.-Molim vas ispričajte mi sve iznova.
Ona se neznatno pomakne, uzdahne i upravi svoje oči u polutamu.
-Pokvario je moju kutijicu koja svira.Ljutio se što sam za nju dala posljednjih sto kuna.
Uzeo ju je , otklopio i okretao ključ sve dok mehanizam nije prsnuo.
Ona je sada sasvim tiha i nikada više neće svirati svoju malu glazbenu notu.
Zašutjela je.I šuteći , još uvijek je čula lagani jecaj koji je popratio prskanje mehanizma i prestanak finih tonova koji su se raspadali u tisuće treperavih komada kao i njena nepostojeća sreća.Balerina se okamenila u ovom nijemom svijetu.
-Pa dobro – upita Goran.-Kako su se događaji zatim razvijali?-
-Vratio je kutijicu na toaletni stolić i izašao bez riječi.Nije me niti pogledao.Otišao je u kuhinju i sjeo na svoje mjesto, ali nije jeo.Vjerovala sam da se srami.
Zašutjela je i ponovno utonula u uspomene.
-Sjela sam na rub kreveta – nastavila je.-Upravo ovdje gdje sada sjedim.Isprva je sve u meni bilo mrtvo.Nisam se čak niti ljutila.Najzad sam shvatila što je Luka uradio.I razumjela koliko duboko pati kad je dotle dotjerao.Jadni, nesretni Luka.
Goran načini nagao pokret.
-I tada ste ga ubili?-
-Da, ubila sam ga.Pištolj se nalazio u gornjoj ladici toaletnog stolića.Luka ga je čuvao još od završetka domovinskog rata kao medaljon za uspomenu na ratničke dane i čuvao ga je punog.Uzela sam ga , otišla u kuhinju i pucala.
Goran ustade, prekrsti ruke i nagne se prema njoj.Glas mu je bio odmjeren, kao da je tako pokušavao vratiti se u stvarnost.
-Ali suprug se ne ubija zbog pokvarene kutijice! To nitko ne radi.
-Ne – potvrdi ona začuđeno.Na njenom licu ocrtavalo se iznenadno saznanje najdublje istine.
-Ne, to bi bilo glupo.Ali, znate li, on je bio potpuno promašen čovjek. Čak mu je i uginuće palo teško.Ugibao je dugo.
Ponovno je oborila pogled na svoje prekrštene ruke pokušavajući se uklopiti u svijet koji joj više neće pružati niti glazbu, niti igru, niti nadu.
-Jadni, nesretni Luka.- ponovila je još jednom.

02:58 | Komentari 4 | Print | ^ | On/Off |

srijeda, 01.06.2016.

Okretao ga je , okretao, okretao...

-250kn .Ali pošto vam se toliko dopada, dat ću vam je za 100.
To je odlučilo.U torbici je ,pored nešto sitniša, imala samo jednu novčanicu od 100 kn.A to je bio posljednji novac iz kuće.Energično je odbacila svaku pomisao na predstojeće mršave objede i večeri bez cigareta i užurbano izvlačila novčanicu.
-Nemojte je zapakivati.-rekla je.
Tako su novčanica od 100 kn i kutijica koja svira promijenile vlasnika.Ela je napustila radnju i uputila se kući.Trebalo bi očekivati da će je početi mučiti ova lakomislena rasipnost .Ali ona je još uvijek bila zahvaćena zanosom u kome je izvršila kupovinu pa se i dalje radovala.
Večer je zaista bila divna, a blaga svjetlost prelijevala se u tisuću boja kao da pada kroz stari gotski prozor postavljen visoko na nebu.U zelenilu iza ivičnjaka čulo se zrikanje.Ela u hodu odiže poklopac kutije;pognute glave osluškivala je zvonke tonove.Ovdje, između kuća, zaglušivala ih je ulična vreva pa se morala naprezati čuti .
Držeći pažljivo objema rukama kutijicu , nosila je kući svoju noćnu muziku.Kad je stigla u stan bilo je već kasno.Luka je mogao svakog trenutka naići.Što je bio stariji i što god ga je život više ubijao, utoliko više
je inzistirao na svojim malim domaćim pravima.Jelo je moralo očekivati ga na stolu, ili bar na toplom štednjaku.U tome su se ispoljavali posljednji ostatci njegova samopoštovanja.Ela bi s e uvijek morala prilično napregnuti i završiti svoj svakodnevni posao.
Zar se ova čarobna večer nije mogla ničim zaustaviti?
Dok je radila u kuhinji držala je neprekidno kutijicu u svojoj blizini.
Čim bi se valcer završio, prekidala je posao za toliko koliko joj j e trebalo da ponovno navije mehanizam i pusti glazbu.Pred sam Lukin povratak prenjela ju je u spavaću sobu i stavila na svoj toaletni stolić.
Čula je Lukine korake i odmah osjetila da je neraspoložen.Ne po tome što je snažno zalupio vratima, psovao ,ili na neki drugi način davao oduška svome bijesu.Lukino ružno raspoloženje ispoljavalo se u šutnji i povlačenju u sebe.To je bio znak dubokog unutrašnjeg očajanja koje ga je nagonilo da podigne branu i njome prekrije svoj životni promašaj.A promašaj ga je pogađao utoliko više što nešto takvo nitko nije mogao pretpostaviti.Nekad, na fakultetu, svi su vjerovali da pred ovim privlačnim, šarmantnim, poletnim mladićem stoji blistava budućnost .Ali, ništa od onoga što je poduzimao nije ispadalo kako treba.
-Bio je malerozan!- govorilo se.
Sada je bio samo beznačajni skladištar u privatnoj tvrtci za izradu drvenih predmeta namijenjenih kućanstvima.Nije imao dovoljno energije ostvariti nade koje su u njega polagali.Nije čak bio ni dovoljno snalažljiv da svoju nadprosječnost iskoristi na bilo kakav način.U potpunoj bezazlenosti pokušavao je obmanuti sebe, Elu i sve svoje prijatelje.
Ipak, sada, mogao je obmanjivati još samo i isključivo sebe.
-Jesi li to ti , dragi?-dovikne Ela , mada je sasvim dobro znala tko je došao.
-Da.- odgovori on poslušno, svjestan kako prazno zvuči ovaj vječito ponavljani dijalog.
Nije kao obično ušao prvo u kuhinju, već se uputio u spavaću sobu.Dok je postavljala stol za dvije osobe – i djeca su također bila njihova neostvarena želja – osluškivala je njegovo ustumarano kretanje u susjednoj sobi.Otvorio je slavinu u kupatilu.
-Ne smijem dozvoliti da mi svojom zlovoljom pokvari raspoloženje, ubjeđivala je sebe. Nizašto na svijetu nije željela dopustiti da nježna,blistava čar ove večeri iščezne.Uljuljkivala se nadom d a će uspjeti u tome ako je sačuva od miješanja sa svakodnevnicom.Prešla je i sama u spavaću sobu.Zatekla je Luku pred ogledalom.Zakopčavao je dugmeta na piđami.
-Kakva divna večer – obratila mu se.
-Da? –
On priđe toaletnom stoliću ne obazirući s e oko sebe..-Nisam ni opazio .Proveo sam grozan dan.-
-Žao mi je.
Nije ga zapitala zašto je dan za njega bio toliko grozan.Jednostavno nije željela slušati o tome.Očajnički je pokušavala ograditi se od svakodnevnice.Ali njena nada se topila prelazeći u rezignaciju; u svakom slučaju, on će na njena pleća istovariti svoje brige i ljutnju.
-Dobar posao o kojem sam ti govorio izmakao mi je iz šaka – nastavio je –Uvjeren sam da nikada neću ništa postići u tom prokletom skladištu.Trebalo bi možda da okušam sreću na drugoj strani.
-Pusti to – primjeti ona utješnim glasom.-Sutra će sve izgledati bolje.-
Nije odgovorio.Tamni oblak zlovolje koje se plašila približavao se sve više, prijeteći da joj pokvari večer.Istovremeno je opazila kako Luka bulji u toaletni stolić.
-A što je sad ovo ?- zapita on.
-Kutijica koja svira.Kada se navije čuje se glazba, a mala balerina izranja i pleše.
-Gdje si je nabavila?
-U maloj radnjici pored koje sam u povratku prošla.Nalazila se u izlogu.
-Koliko košta?
Poželjela je slagati i tako donekle prikriti svoje rasipništvo, ali prije nego što joj je laž prešla preko usana, shvatila je da je svako izmotavanje nemoguće.
-100 kuna – rekla je i potaknuta nekim zlim nagonom da sve predstavi što je moguće gore, nastavila:-Potrošila sam sav kućni novac.
Za jedan tren on je sačuvao mir i nije progovorio niti riječi.Onda, još uvijek šuteći, mašio se kutijice.Vidjelo se da se s mukom suzdržava i zato su njegovi pokreti djelovali prijeteći.Odigao je poklopac .Balerina izroni, izdiže se na prste , ali se zvuk valcera nije čuo.Balerina je stajala mirno i očekivala glazbu da bi mogla plesati .Luka uhvati ključ palcem i kažiprstom...
( kakve mrske, grube prste ima, pomislila je ) i počeo navijati mehanizam.Začula se glazba i balerina je počela plesati.Ali on je još uvijek držao ključ.Okretao ga je , okretao, okretao...

02:27 | Komentari 4 | Print | ^ | On/Off |

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>