-250kn .Ali pošto vam se toliko dopada, dat ću vam je za 100.
To je odlučilo.U torbici je ,pored nešto sitniša, imala samo jednu novčanicu od 100 kn.A to je bio posljednji novac iz kuće.Energično je odbacila svaku pomisao na predstojeće mršave objede i večeri bez cigareta i užurbano izvlačila novčanicu.
-Nemojte je zapakivati.-rekla je.
Tako su novčanica od 100 kn i kutijica koja svira promijenile vlasnika.Ela je napustila radnju i uputila se kući.Trebalo bi očekivati da će je početi mučiti ova lakomislena rasipnost .Ali ona je još uvijek bila zahvaćena zanosom u kome je izvršila kupovinu pa se i dalje radovala.
Večer je zaista bila divna, a blaga svjetlost prelijevala se u tisuću boja kao da pada kroz stari gotski prozor postavljen visoko na nebu.U zelenilu iza ivičnjaka čulo se zrikanje.Ela u hodu odiže poklopac kutije;pognute glave osluškivala je zvonke tonove.Ovdje, između kuća, zaglušivala ih je ulična vreva pa se morala naprezati čuti .
Držeći pažljivo objema rukama kutijicu , nosila je kući svoju noćnu muziku.Kad je stigla u stan bilo je već kasno.Luka je mogao svakog trenutka naići.Što je bio stariji i što god ga je život više ubijao, utoliko više
je inzistirao na svojim malim domaćim pravima.Jelo je moralo očekivati ga na stolu, ili bar na toplom štednjaku.U tome su se ispoljavali posljednji ostatci njegova samopoštovanja.Ela bi s e uvijek morala prilično napregnuti i završiti svoj svakodnevni posao.
Zar se ova čarobna večer nije mogla ničim zaustaviti?
Dok je radila u kuhinji držala je neprekidno kutijicu u svojoj blizini.
Čim bi se valcer završio, prekidala je posao za toliko koliko joj j e trebalo da ponovno navije mehanizam i pusti glazbu.Pred sam Lukin povratak prenjela ju je u spavaću sobu i stavila na svoj toaletni stolić.
Čula je Lukine korake i odmah osjetila da je neraspoložen.Ne po tome što je snažno zalupio vratima, psovao ,ili na neki drugi način davao oduška svome bijesu.Lukino ružno raspoloženje ispoljavalo se u šutnji i povlačenju u sebe.To je bio znak dubokog unutrašnjeg očajanja koje ga je nagonilo da podigne branu i njome prekrije svoj životni promašaj.A promašaj ga je pogađao utoliko više što nešto takvo nitko nije mogao pretpostaviti.Nekad, na fakultetu, svi su vjerovali da pred ovim privlačnim, šarmantnim, poletnim mladićem stoji blistava budućnost .Ali, ništa od onoga što je poduzimao nije ispadalo kako treba.
-Bio je malerozan!- govorilo se.
Sada je bio samo beznačajni skladištar u privatnoj tvrtci za izradu drvenih predmeta namijenjenih kućanstvima.Nije imao dovoljno energije ostvariti nade koje su u njega polagali.Nije čak bio ni dovoljno snalažljiv da svoju nadprosječnost iskoristi na bilo kakav način.U potpunoj bezazlenosti pokušavao je obmanuti sebe, Elu i sve svoje prijatelje.
Ipak, sada, mogao je obmanjivati još samo i isključivo sebe.
-Jesi li to ti , dragi?-dovikne Ela , mada je sasvim dobro znala tko je došao.
-Da.- odgovori on poslušno, svjestan kako prazno zvuči ovaj vječito ponavljani dijalog.
Nije kao obično ušao prvo u kuhinju, već se uputio u spavaću sobu.Dok je postavljala stol za dvije osobe – i djeca su također bila njihova neostvarena želja – osluškivala je njegovo ustumarano kretanje u susjednoj sobi.Otvorio je slavinu u kupatilu.
-Ne smijem dozvoliti da mi svojom zlovoljom pokvari raspoloženje, ubjeđivala je sebe. Nizašto na svijetu nije željela dopustiti da nježna,blistava čar ove večeri iščezne.Uljuljkivala se nadom d a će uspjeti u tome ako je sačuva od miješanja sa svakodnevnicom.Prešla je i sama u spavaću sobu.Zatekla je Luku pred ogledalom.Zakopčavao je dugmeta na piđami.
-Kakva divna večer – obratila mu se.
-Da? –
On priđe toaletnom stoliću ne obazirući s e oko sebe..-Nisam ni opazio .Proveo sam grozan dan.-
-Žao mi je.
Nije ga zapitala zašto je dan za njega bio toliko grozan.Jednostavno nije željela slušati o tome.Očajnički je pokušavala ograditi se od svakodnevnice.Ali njena nada se topila prelazeći u rezignaciju; u svakom slučaju, on će na njena pleća istovariti svoje brige i ljutnju.
-Dobar posao o kojem sam ti govorio izmakao mi je iz šaka – nastavio je –Uvjeren sam da nikada neću ništa postići u tom prokletom skladištu.Trebalo bi možda da okušam sreću na drugoj strani.
-Pusti to – primjeti ona utješnim glasom.-Sutra će sve izgledati bolje.-
Nije odgovorio.Tamni oblak zlovolje koje se plašila približavao se sve više, prijeteći da joj pokvari večer.Istovremeno je opazila kako Luka bulji u toaletni stolić.
-A što je sad ovo ?- zapita on.
-Kutijica koja svira.Kada se navije čuje se glazba, a mala balerina izranja i pleše.
-Gdje si je nabavila?
-U maloj radnjici pored koje sam u povratku prošla.Nalazila se u izlogu.
-Koliko košta?
Poželjela je slagati i tako donekle prikriti svoje rasipništvo, ali prije nego što joj je laž prešla preko usana, shvatila je da je svako izmotavanje nemoguće.
-100 kuna – rekla je i potaknuta nekim zlim nagonom da sve predstavi što je moguće gore, nastavila:-Potrošila sam sav kućni novac.
Za jedan tren on je sačuvao mir i nije progovorio niti riječi.Onda, još uvijek šuteći, mašio se kutijice.Vidjelo se da se s mukom suzdržava i zato su njegovi pokreti djelovali prijeteći.Odigao je poklopac .Balerina izroni, izdiže se na prste , ali se zvuk valcera nije čuo.Balerina je stajala mirno i očekivala glazbu da bi mogla plesati .Luka uhvati ključ palcem i kažiprstom...
( kakve mrske, grube prste ima, pomislila je ) i počeo navijati mehanizam.Začula se glazba i balerina je počela plesati.Ali on je još uvijek držao ključ.Okretao ga je , okretao, okretao...
Post je objavljen 01.06.2016. u 02:27 sati.