Imam prijatelja koji tvrdi da može ponekad uspostaviti vezu s najnedokučivijim bićima...odnosno s jednim, barem, malim dušićem ograničenih mogućnosti.Zna koji put razgovarati o njemu, no samo kad šljukne svoje četiri rakijice.Pri tome je ravnoteža vrlo delikatna: nakon tri čaše ne zna ništa o natprirodnom, a nakon pete zaspi.
Te sam večeri smatrala da je u pravom stadiju i zapitala sam ga ;
-Sjećaš li se još onog duha, Petre?
-Čega?-zapitao je Petar gledajući čašu kao da se pita zašto bi se morao toga sjećati.
-Ma onoga dušića od dva centimetra o kojem si mi jednom pričao kad si tvrdio da si uspio komunicirati s drugim svijetom.
-Aha, Dupinozom – sjeti se Petar.- Nije to , dakako njegovo ime, nemoguće ga je izgovoriti, ali tako ga ja zovem.Da, sjećam se.
-Služiš li se njime?-
-Ne, opasno je, preopasno.Strašno pazim.Znaš, imam neka moralna načela pa sam zato i obećao jednom prijatelju da ću mu pomoći.I da znaš kakav je darmar nastao!
Ne možeš zamisliti!-
-Što se dogodilo?-
-Trebalo bi da to posve zaboravim – Petar će zamišljeno.- Ozlovoljim se kad na to pomislim.-
Ipak, počeo je pričati...
Bio sam tada puno mlađi, a cure tada imaju veću cijenu u našim očima.Kad sad pomišljam na to, znam da je glupo, ali tada sam smatrao da se cure ,ili djevojke, kako hoćeš,međusobno znatno razlikuju.A zapravo, sve ide u istu vreću...ali kad smo mladi ...
Imao sam tada prijatelja ,Lovretića...Stipu Lovretića.Mislim da ga ne poznaješ, a niti ja ga već odavno nisam vidio.
Znam da ga je bila zgrabila sentimentalnost, bio se zaljubio u neku curu, u anđela, kako je govorio, bez koje nije mogao živjei.U njegovu je svijetu tada postojala samo ona , bez nje je svijet bio tek zanemarivi dio beznačajnosti.
Ma znaš kako govore zaljubljeni...Nezgodno je bilo što mu je na kraju dala »košaru» i to grubo i neuviđavno, ponižavajuće, pokazujući se s drugim pred njim, smiješeći se pakosno i nemilosrdno.
Ne kažem da je bilo baš tako, ali takav sam dojam ja stekao.Sjedio je kraj mene i pio.Moja je duša krvarila od sućuti.
-Žao mi je- rekako sam mu – ali ne možeš više tako.Pogledaj istini u oči i vidjet ćeš da je ona žena kao i sve druge.Na ulicama ih ima koliko hoćeš.
-Od sada namjeravam živjeti bez žena – rekao je ogorčeno – osim sa svojom ženom, jer je moram posjetiti povremeno.No, prije toga bih volio onoj ženi vratiti milo za drago.Onoj koja me tako okrutno napustila.
-Na primjer?-
-Kad bih samo znao!-
-Možda bih ti mogao pomoći –napomenuo sam , jer me duša boljela.Mogu pozvati u pomoć svog duha izvanrednih moći, malog dušića – podigao sam palac i kažiprst i držao ih na razmaku od dva, tri centimetra – koji može toliko i načiniti.Pripovijedao sam mu o Dupinozu i povjerovao mi je.Često sam zapazio da mi ljudi vjeruju kada pričam.Oči su mu blistale dok je slušao.
-Da li bi on mogao učiniti ono što bih tražio?
-Ako je prihvatljivo stari moj.Nadam se da ti nije puhnulo u glavu da joj naneseš neko zlo , ili da joj žabe izlaze iz usta dok bude govorila, ha?-
-Dakako da ne – rekao je- Za koga me držiš?Pa ona mi je priuštila dvije sretne godine i ja bih želio da naknada bude adekvatna.Kažeš da tvoj duh ima ograničene mogućnosti?-
-Sasvim je malen...-napomenuo sam i opet podigao palac i kažiprst s razmakom od dva, tri centimetra.
-Može li joj on dati savršen glas za neko vrijeme, za vrijeme pjesme.
-Pitat ću ga.- Činilo mi se da je Stipin prijedlog sasvim pristojan.Njegova nekadašnja prijateljica pjevala je u mjesnom zboru.U to sam vrijeme jako volio glazbu i često sam išao slušati takvo pjevanje.I publika je pristojno podnosila njezino pjevanje.
Pitao sam Dupinoza.Pristao je da nam pomogne.Nema kod njega onih besmislica, znaš, na primjer, da traži zauzvrat moju dušu, čak i nije znao što je to, a niti ja mu nisam znao rastumačiti što je.On je jednostavno sitno biće u svojem svijetu i zadovoljan je ako može prošetati ovim svijetom.
Voli pomoći.Spomenuo je da može omogućiti promjenu glasa na rok od tri sata.Stipe se složio.Izabrali smo večer kad je ona trebala pjevati Bacha, ili Handela, ili nekog od onih izvučenih iz prašine.
Stipe je te večeri pošao u dvoranu za probe, a i ja dakako, s njim, jer sam se osjećao odgovornim za ono što će se dogoditi.
-Bio sam na probi – spomenuo je Stipan sjetno.-Pjevala je kao i obično: kao da joj je netko stao na rep.-
Nije prije ovako govorio.Uvijek je govorio o glazbi prigodne atmosfere, gdje je sve uzvišeno.Jasno, bio je odbačen i to može izopačiti muškarčev sud.Strogo sam ga pogledao.
-Ne može se ovako govoriti o ženi koju se želi tako obdariti.- rekao sam.
-Jest.Želim da joj glas bude savršen, zbilja savršen.Sad, kad se ljubavna magla raspršila, vidim da bi ona još dugo mogla pjevati.Misliš li da bi tvoj duh mogao doskočiti tome?-
-Promjena mora uslijediti u 20.15.- Od sumnje sam se naježio.- P a nećeš valjda da ona ima krasan glas pri pokusu pa da poslije razočara publiku?
-Ništa nisi shvatio – odvratio je.
Večer pjesme počela je nešto ranije pa kad je Ona stupila na podij za zapjevati bilo je 20.10 sati.Nije izgledala poput onih krhkih soprana.Bila je temeljito građena, dobrog registra pluća.
Svaki put kada bi udahnula, napela se haljina i ja sam zapazio što ga je zavodilo na njoj.Počela je svojim uobičajenim glasom, a onda , u 20.15 odjednom kao da se neki drugi glas sljubio s njezinim.Zapazio sam kako se trgnula, kao da ne vjeruje u ono što čuje, i ruka joj je počela podrhtavati.
Glas joj je bio poletnost, zamah,, kao vrhunski podešene orgulje, svaki je ton bio savršen, spontan, i uz takav su ton svi drugi tonovi bili nesavršene kopije.Svaki je ton treperio kako valja, povečavajući i smanjujući registar po volji.A sve se poboljšavalo pri svakom slijedećem tonu.
Orguljaš nije više gledao u svoju partituru, gledao je u pjevačicu i – ne bih se zakleo, ali sam povjerovao – prestao svirati.Ako je i svirao, ja ga ne bih čuo, jer bilo je nemoguće čuti bilo što drugo dok je Ona pjevala.Samo nju.
Nestalo je iznenađenja s njezina lica i sad se opažao zanos, ušutjela je glazba koja ju je pratila, jer i nije bila potrebna.Njezin glas kao da je pjevao sam od sebe i nije trebao ni dirigenta.
Dirigent orkestra se ukočio, a članovi zbora kao da su zanijemili.
Kad se završila solo dionica i počeo zbor, činilo se to poput mrmljanja, kao da su se svi stidjeli svoga glasa i kao da su bili razočarani što moraju pjevati u istoj dvorani te večeri.
Čulo se jedino nju, jedino je ona vodila program premda su i drugi pjevali.Kad bi zašutjela, kao da se smračilo.
A kad je završila – na pokusima se, dakako, inače ne plješće – publika je ipak ustala i zapljeskala gromoglasno i bilo je očigledno da bi pljeskali cijelu noć da nije opet nastavila pjevati.Čuo se samo njezin glas, a orgulje kao mrmoreća zvučna kulisa.Reflektori upereni u nju.Pjevala je bez napora.Ja sam se ponekad pokušao otrgnuti od slušanja da promotrim kako uzima zrak, koliko može držati ton...
No, sve ima kraj , pa i njezino pjevanje.Prestala su , dakako , i pljeskanja.Tada sam opazio kako je Stipe sjedio kraj mene blistavih očiju, sav obuzet čarom te glazbe.
I tada sam počeo shvaćati što se dogodilo.
Pjevala je savršeno, ali nikada više neće tako pjevati.Bilo je to kao da je bila slijepa, slijepa od rođenja pa da je progledala samo na tri sata...vidjela sve što se može vidjeti, stvari , boje, i čudesa što nas okružuju, i na koje smo već navikli.
I sad,na nekoliko sati možeš vidjeti sve u punom cvatu, a onda ponovno oslijepiš.Sljepoća od rođenja može se podnijeti, ali upoznati svijet na kratko vrijeme izišavši iz sljepoće, to je nemoguće podnijeti.
I ta žena, dakako, nikad više nije pjevala.No, pravu tragediju proživjeli smo mi , slušatelji.Slušali smo savršeno pjevanje tri sata i misliš li da bismo mogli podnijeti nešto drugo?
Nakon toga sam posve izgubio sluh i smisao za glazbu.Nedavno sam, iz puke znatiželje, pošao na koncert popularnog rocka.Nećeš vjerovati, ali nisam mogao razlikovati arije, sve mi se činilo kao neka smušena buka.
Tješim se jedino time što je među publikom Stipe najviše pretrpio, jer je slušao požudno, duboko usredotočen.
I sad nosi debelu vatu u ušima, jer ne može podnijeti nikakav zvuk jači od šapata.
Post je objavljen 06.06.2016. u 19:54 sati.