|
Mali garavi pas mješanac odlučio je slijediti stvorenje koje mu je bilo bliskije nego bilo koja ženka njegova roda .Kakve li radosti loviti s njime!Njuh, nagon, snaga, sve što je on volio!Slijedio ga je, dakle, izdaleka, osjećajući u njegovu pogledu agresivnost.Čovjek je naišao na ozbiljan trag.On pak nije ništa zamijetio i osjetio je ljubomoru.
Svakomu svoje mjesto!
Kamo ćemo stići budu li dvonošci nalikovali na nas, pa čak i premašivali naše sposobnosti?
On nije volio špijunirati , ali od uzbuđenja zbog praćenja poigravao mu je rep.No, bio je zbunjen: nije još ništa čuo ili osjetio.To nije bilo normalno, jer su se zacijelo približavali traženoj žrtvi.Jesu li njegova osjetila otupjela ili je taj čovjek postao savršena životinja?
Nije produbljivao to pitanje, zadovoljivši se jednostavno time da ga prati, njušeći putem poneki cvijet ili loveći koju mušicu.Zbunila ga je načas krtica što je promolila njuškicu iz zemlje.Skočio je, ali je ona nestala.
Sad je vidio lovca kako se uspinje uz strminu iako mu nije osjećao miris.Potrčao je prema strmoj stazi.Nije uspio.Pokušao je opet, ali ništa.Sjeo je da razmisli...opazio je tada da se u zraku naziru dva usporedna svijeta, kao prožeta jedan drugim.Zapažao je mjesto kamo se
uspinjao čovjek i ono gdje je on sjedio.U prvom planu, njegov opipljivi svijet, a dalje onaj prozirni, u treperavom svijetlu, prepoznatljivi svijet dvonožaca.I taj se svijet pomalo gubio u magli.To mu se dogodilo prvi put i odlučio je o tome obavijestiti vijeće pasa.
Žarko, Tena i Mirjana stajali su na istom mjestu gdje i jučer, iza nekolio stabala.Došli su pratiti ponašanje i kretanje Jarca i njegove eventualne promjene, jer je, po njihovu mišljenju, taj polučovjek-poluživotinja bio opasan.Budući da čovjeka zbog kojeg su došli još nije bilo, svrnuli su razgovor na drugu temu.
-Kažem ti Tena- tvrdio je Žarko- da to nije normalno.Nikada ova šuma nije bila tako prostrana.Dobro je poznajem...
-Jest, imaš pravo- doda ona- Reklo bi se da su stabla narasla i povećala se u jednu noć, pa onda taj brežuljak,prije ga nije bilo.Sve je bilo ravno...
-Vi ste se zacijelo nacvrcali- primjetila je Mirjana.-Vjerujem da vam se priviđa zbog vrućine.Jest, kao da je magličasto zbog vrućine posvuda, ali nećete mi to valjda tvrditi!
-Zaboravila si očale ,Mirjana- sad će Žarko;-Samo pričaš gluposti.-
-Molila bih te da ne razgovaraš tako sa mnom.Ja sam dalekovidna, a ne kratkovidna.-
-Ne svađajte se, eno Jarčeva psa, čudno se ponaša...-
-Kao da mu gori pod dupetom...
-Imam dojam da je Jarac otišao u lov ranije nego inače.Kad vidiš njegova psa,onda je tu negdje i on- smatrala je Tena.
-Preostaje nam samo da čekamo- reče Žarko.
-Dosadno je čekati- reče debela vlasnica konobe « Jelenski rog».
-Prevruće je.-Bolje bi bilo u kafiću .
-A da te malkoc ..jel...dok čekamo?To bi te osvježilo-predloži Žarko žarko.
-Hej,gledaje, golubići!No, još i to!
Približavao im se magličasti zastor vrućine.Ali kako se približavao, tako su zapazili da to nije samo kondenzirani zrak.Na nekoliko metara od njih kretao se pretpovijesni svijet.Prašuma puna vitkih ,zelenih « užeta» i neobičnih životinja oblikovala im se pred raskolačenim očima.Odjednom su spazili Jarca, još primitivnijeg izgleda nego što su ga poznavali.Prepoznali su ga po prljavim hlačama.Činilo se da izaziva velikog mamuta, gestikulirajući oko njega, mašući velikim lukom.No , ta pretpovijesna vizija bez glasa i bez mirisa treperila je u nezbiljskom svijetu i takva se činila ovom trojcu, pa su se oni nagonski stisnuli jedno uz drugo.Činilo se da vide projekciju nekog starog nijemog filma.Mamut, ravnodušan na izazove, zabijao je svoje teške noge nalik na stupove u katedrali.Kad je bio iznad troje mještana,odjednom je stao, a oni se bacili u obližnje grmlje zaprepašteni.
Životinja se okrenula prema čovjeku koji ju je dražio i puhnula mu u kosu tako da je zalepršala.Činilo se da će napasti svojim dugim blistavim kljovama, nalik na dva polumjeseca.Napadač je vješto izbjegao napad, a zvijer je otvorila ralje i riknula nečujno, ali je od tog rikanja zacijelo odzvanjala prašuma.Činilo se da odzvanja i u ušima; Darkovim,Teninim i Mirjaninim, jer su pobjegli glavom bez obzira i odlučili obavijestiti policiju o toj invaziji prašume iz prošlog doba.
...
Kad je načelnik policijske postaje mjesta ugledao troje zajapurenih, znao je da je njegovom miru došao kraj.Bio je od jutra zavaljen u udoban naslonjač, a nadohvat ruke bila mu je boca piva.Pribojavao se da će ga netko izvući iz tog spokojstva i drijemeža.I evo , troje neotesanih mještana koji mu sada pričaju o mamutu, o prapovijesnom čovjeku, a koji usput budi rečeno nikako nije onaj krapinski, pa još i mamut i taj prapovijesničar lebde u zraku.
Ipak, nisu zaudarali na alkohol, čak je bilo i iskrenosti u njihovim iskazima. No, to nije značilo da ih mora slijediti.Ipak, toliko su bili ustrajni da je popustio.Nakon toga se mora što prije riješiti tih gnjavatora da nebi do sutra slušao njihove jadikovke-žalipojke.U automobilu je bio kao u krušnoj peći...-Jao njima ako su mi lagali.-pomislio je.
Kad su stigli na mjesto drame, drame više nije bilo, samo ravnica i šuma, bez tragova mamuta ili prapovijesnog tobože čovjeka.Načelnik se razljuti, ali ne previše, jer je bilo vruće.
-Lažljivi, prljavi, uznojeni, smrdljivi, zavrijedili ste da vas zatvorim!
-Ali kunemo se da su prije dva sata ovdje bili mamut, Jarac i prašuma....A vidite i da je Jarac nestao...tražimo ga dugo.Podnesite izvješće.
-Dobro, smirite se.Kad sam ga posljednji put vidio, činilo mi se da nije opasan.No, povest ću istragu.Te glasine što kolaju počinju me nervirati.
Uputio se prema obližnjem kućerku.Nije bilo vrata pa se i nije morao najavljivati.Pregledao je unutrašnjost,namršten.Izba je prije nalikovala jazbini neke životinje nego na kuću civiliziranog čovjeka.Napisao je u bilježnicu sve što je pronašao i tada naletio na predmet kojemu nije bilo mjesta na takvom mjestu: prašnjava školska bilježnica, ispisana sitnim rukopisom.Ponio ju je sa sobom,možda mu bude korisna pri pisanju izvještaja.Oprosti se od troje mještana koji su bili zadovoljni što je poduzeo nešto.
Otvorio je bilježnicu na terasi kad mu se opet na dohvat ruke našlo osvježavajuće piće.
Bio je to intimni dnevnik učitelja koji je dao ostavku ( upotrijebio je riječ « pobjegao»), jer mu je bilo teško bez života u prirodi koju je bio napustio prije desetak godina.Opisivao je svoju izvanrednu ljubav prema prirodi kao i strast prema ženi Magnoliji.Kupio je farmu i živio dijeleći ljubav između ljubljene žene i zemlje, prijatelja, te knjiga koje je gutao u dugim noćima.Čitao je sve, ali osobito ga je privlačila biologija i filozofija.Činilo mu se da je došao na svoje, zanosio se planovima za budućnost, napominjući da će mu se dijete,bude li sin zvati Oliver, a bude li kći Violeta.Ali nesreća često sve pokosi kad je najljepše, napisao je.Žena je izdahnula pri porođaju, a i dijete.Popustio je pod teretom bola, pošao se ubiti nekoliko puta.Neuspješno.Prepustio se dugim izletima u prirodu, nakon čega bi spavao.Potpuno se zapustio, zanemario kulturu.Lunjao bi poljima sa psom od jutra do večeri, pijan od zraka i bola.
Na tom je mjestu načelnik prestao čitati i zamislio se.Je li moguće da je taj nekadašnji ljubazan učitelj,kojega je poznavao i kojem se izgubio trag poslije «posljednjeg putovanja «njegove supruge, postao onaj ogavni Jarac?Bio je zbunjen kad je nastavio čitanje.
--
Srijeda, 15.travnja:Počeo sam opet čitati ,premda ne osijećam više nikakvu žudnju osim žudnje za bolom.Postajem lud.Nešto se mora dogoditi, ili ću ja nešto učiniti.
Nedjelja, 19.travnja:Postajem svjestan da me ništa što dolazi izvana ne može smiriti, taj bol je korov ukorijenjen u meni.Prešao sam granicu s koje se ne mogu vratiti u normalan život.Moram postati drugi čovjek...
Utorak, 21.travnja:Poslije podne doživio sam živčanu krizu.Valjao sam se u blatu sa psima.To mi je godilo,Zemlja je zbilja za mene druga majka.Ja nalikujem na narkomana koji trpi krize praznine.U svom slučaju tražim ljubav, ljubav bića koje mi je dalo slast veću nego što bi je nekome dala droga.Ne privremeni raj nego destiliran i u jakim dozama svakoga dana.Kako da se riješim takvog narkotika kao što je bila moja čarobna Magnolija?
Ponedjeljak, 27.travnja:Možda sam našao rješenje za moju kuru dezintoksikacije.Ludu ideju, ali zašto ne bih?U probdjevenim noćima pročitao sam traktat o genetici .Navode se izuzetni slučajevi modifikacije genetske osnove u ljudskih bića, koja obuhvaća i fizičke i karakterne promjene.Navodi primjer nekog Emila koji je želio živjeti poput Papuanaca iz Nove Gvineje i tako se dobro uklopio da mu je za nekoliko godina koža poprimila i tamnu pigmentaciju.Crte njegova lica i tijela izgubile su nekadašnji oblik u neobičnoj mimikriji.Studirao sam uporedo i filozofske oglede koji čovjeka postavljaju u odnos prema prirodi:svaki čovjek ima svoju vlastitu zbilju, koja je pravi odraz njegova duha.I razvijena je ovakva pretpostavka: zar nebi svatko mogao stvarati svoju zbilju po svom izboru, pa da ona bude bar donekle na osobnu sliku i priliku?
Utorak.28.travnja:Dugo sam razmišljao .Htio bih izbjeći sadašnju zbilju.Ali kako da izmjenim lik?Prema njima, izmijeniti lik znači izmijeniti zbilju.
Subota.2.svibnja:Lik prapovijesnog čovjeka neobično me privlači.I želja je dakako ključna.Oduvijek sam volio dodir sa zemljom i drvećem, posvećeno biljno zajedništvo.Čini mi se da će mi mentalna regresija pomoći da se prestanem sjećati svega.
Ponedjeljak,4.svibnja:Pregledao sam sve svoje knjige o prapovijesti.Odredio sam kako ću se ponašati da bih modificirao svoj duh.Znam da je to ludo, da možda i neću uspjeti.Ali to mi je jedina nada.
Subota ,9.svibnja:To mi se čini relativno jednostavno, ali bit će potrebno puno vremena.Moram se odreći svih osobina civiliziranog čovjeka: mišljenja, pisma, govora, društvenih kontakata, svakoga stvaralaštva.Živjet ću samo da preživim, vodeći se primarnim nagonom, životinjskim nagonom, mužjačkom senzualnošću, zajedništvom s prirodom.Prodat ću svoje zemljište, farmu, kupit ću kolibu bez konfora i polje kukuruza.U tim novim uvjetima prehrana je vrlo važna: samo pogača ili pura s divljim šumskim bobicama.Zemlju ću obrađivati ujutro, prema nekadašnjim metodama ,a lovit ću poslije podne, ako je ikako moguće.Ako uspijem, lov mora prevagnuti nad ratarstvom.Svakog dana moram raditi iste primitivne kretnje, ustajati i lijegati prema ritmu sunca.Moram biti okružen predmetima koje sam sam izradio, grubo izrađenim, u neposrednoj upotrebi.Nikoga ne smijem viđati, živjet ću poput životinje, da bih stekao duh životinje.
Ponedjeljak,1.lipnja:Danas sam se smjestio u onom kućerku.Nisam ponio ništa osim svoje bilježnice.Niti to nisam morao ponijeti, ali nisam mogao odoljeti.Možda sam želio ostaviti iza sebe neko korisno svjedočanstvo ako uspijem i definitivno nestanem u svojem usporednom svijetu.
Pišem i mislim posljednji put: volim te , Magnolija.Oprosti što želim izbirisati sjećanja, ali bez tebe ovo je zbilja pakao.
...
Stisnuo je oči i ustanovio, sretan, da je bezvrijedna i zlatna dolina nestala iz njegova svijeta.Dodirnuo je grubo drveće ;bilo je čvrsto.Noge su mu gazile sada po čvrstoj i tvrdoj zemlji.Visoka ga je trava bockala po gležnjevima.Prirodni konopci zeleni bili su već dobrano istvrdli pod pritiskom njegovih prstiju.Šuma se uskladila s njim, bila je puna boja, života, svježine, promuklih i neljudskih krikova, mirisa parenja, životinjskog nagona....
Odjednom je u njemu eksplodirala senzualnost.Zderao je sa sebe odjeću, koja i nije spadala ovamo.I prvi put je u ovome primitivnom svijetu osjetio potrebu za ženkom.Pjev mužjaka koji se tjera izvirivao mu je iz utrobe i nosio poruku preko lišća....
|
