Neki aspekti mog života

Iako bi naslov lako mogao biti: "Dijete ili novac", kad bi ga se tako postavilo svi bi vikali dijete, ali istina je da svakodnevno velika večina bira novac, a to možda niti ne primjećuje.

Dijete ili karijera ima i dva pod naslova: već imam dijete ili razmišljam o dijetetu.
Pa da vidimo što imamo za sad:

1. Dijete ili karijera
1.1.Već imam dijete
1.1.1 Financijski i stambeno situirani roditelji
1.1.1.1 Fokus na djecu
1.1.1.2 Fokus na karijeru
1.1.2. Financijski i stambeno nesituirani roditelji
1.1.2.1 Fokus na djecu
1.1.2.2 Fokus na karijeru
1.2. Razmišljam o dijetetu
1.2.1 Financijski i stambeno situirani budući roditelji
1.2.2. Financijski i stambeno nesituirani budući roditelji

Kako spadam u 1.1.2 podnaslov tonalitet daljnjeg teksta ići će u tom kontekstu, a ovi koji su još pod 1.2. podnaslovom neka procjene žele li znati što će se desiti kad "promijene tim" i dođu na našu stranu.

Iz 1.1.2 moram procijeniti gdje želim biti 1.1.2.1 ili 1.1.2.2. Kako svaki radni dan ujutro se odlučujem za karijeru (čitaj: novac) dolazim do točke pucanja/lomljenja i sve više i više događaju se jutra kad želim se odlučiti za dijete.

Ovo razmišljanje je krenulo kad sam vidjela, čula i pročitala kako izgledam u očima svog djeteta.

Opiši svoju majku:

Moja majka radi i onda puno radi, trenira sport, doma stalno čisti i sprema, a vikendom čisti sve da bude čisto i ako je šef nazove i onda radi.

To sam ja. Radim, čistim, treniram.

Problem leži u tome što dio slobodnog vremena koje bi tehnički mogla iskoristiti za boravak s djetetom ja koristim za svoje osobne potrebe - bavljenje sportom. Ako se prestanem baviti sportom tu bi dobila 6-8 sati tjedno više za dijete. Taj sam dio rješila tako da kad dijete ima trening ja odem na trening tako da se međusobno poništavamo. Ne ostavljam dijete u kući samo dok sam ja na treningu već smo oboje na svojim zanimacijama. Slijedeći problem je čišćenje. Preko tjedna se obave samo površinske stvari, a vikend je za detaljno pranje, usisavanje, čišćenje, slaganje. Jedini način da se ovo eliminira je da ili manje šporkavamo stan (ali to je skoro pa nemoguće jer ne radimo od stana svinjac, pa da treba cijeli dan ribati i strugati, ali standardne procedure, izmjena lancuna, pranje robe bijele-škure, usisavanje cijelog stana jednom tjedno, mislim da je to više higijenski nego zbog recimo neke potrebe, ali higijena spada pod elementarnu potrebu, zar ne?). Tako da je jedini način da ne čistim u slobodno vrijeme - da počnem čistiti u neko drugo vrijeme. A jedino drugo vrijeme koje imam je radno vrijeme.

A i tu ne cvjetaju ruže... Radno vrijeme. U radno vrijeme rijetko se stigne obaviti sve što treba tako da radno vrijeme često bude i izvan "radnog vremena". Ali to bi trebalo značiti unaprijeđenje, povišicu i slične beneficije. Da, ali problem je što kad si roditelj osim tvog zalaganja više ubada u oči svaki put kad izostaneš zbog pregleda kod doktora, zbog ranijeg završetka škole i slično.

I tako se dođe do laganog zaključka - šef kaže da slabo radiš i da nema karijere za tebe, a dijete kaže da premalo vremena provede s tobom.

Negdje u kutku svojih misli pomisliš, ajde još par godina pa će biti tinejđer pa me neće titi niti pogledati, a kamoli se družiti sa mnom.

Nije li to žalosno? Da čekaš dan kad te dijete više neće emocionalno trebati toliko puno kao i danas? I onda zbog sramote što si to uopće pomislio odeš po stanu tražiti dijete da ga izljubiš i zagrliš.

Recimo da ste se iznimno potrudili da budete vrijedan zaposlenik firme, i da u njoj baš Vi imate najveću plaću. Međutim ne ponašate se u skladu sa svojim primanjima. Ne iskorištavate svoje financije do maksimuma, već veliku večinu odvajate u štednju. I kao takvi živite lošije od vašeg kolege koji prima duplo manju plaću od vas i rola očima kad se Vi tužite da ne možete kupiti ovo ono, a on zna da Vam je plaća tolika i tolika. Oni su najčešće u grupi financijski i stambeno situiranih ili razmišljam o dijetetu, pa koliko god Vi pokušavali, oni nikad neće vidjeti svijet kao što ga Vi vidite, nesigurnog, gdje je Vaša odgovornost osigurati sigurnost djetetu danas za sutra, a ne sutra za sutra.

Što želim reći? Želim reći da velik dio svoje zarade stavljam na banku, dječju štednju. S ciljem da taj novac bude za školovanje, fakultet, kad dijete dođe do te faze. Međutim sve više i više je okolo mene onih koji žele ukazati da je moj stav apsolutno pogrešan. Trebala bi taj novac iskoristiti danas, kupiti djetetu lijepe patike, cipele, torbu, tablet, ne sve, ali ipak dosta. Njihova teza je slijedeća: ako dijete zna da ima osigurane financije za fakultet, neće imati volju, želju, neće imati ono nešto što ga gura naprijed, već će sve shvatiti kao olakotnu okolnost. Neće cijeniti toliko koliko bi cijenio kad ode na fakultet a vi se mrcvarite od posla da to izfinancirate. Drugim riječima, teza je da do fakulteta održavaš ljubav dijeteta sa novcem, a onda na fakultetu održavaš osiječajem grižnje savjesti jer ono je na fakultetu samo zato jer se vi negdje ubijate od posla u istom trenutku. Što bi značilo da kad ga pozovete za vikend da Vam pomogne kopati u vrtlu - neće odbiti.

Kao netko tko je prao zahode da bi platio fakultet, želim da moje dijete izbjegne taj dio. No s druge strane pranje zahoda me promijenilo i učinilo da više poštujem novac, da s njime pažljivo raspolažem. Da li da učinim to? Da ušetam u dućan i bez pardona i grižnje savjesti kupim sebi i dijetetu dva para cipela, svako 400kn, uzmemo nove smartphonove i tablet, a sutra ćemo kad sutra dođe? Ako želi na fakultet, nek riba školjke kao i drugi? Kad bi krenula u tom "duhu" opet ne bi to učinila. Kad bi se odlučila na potrošnju ušteđenog, radije bi dala otkaz i novac raspodijelila na hranu i režije i više vremena provodila sa dijetetom. Dok je u školi bi obavila sve kućanske i osobne poslove, a kad ušteđevine ponestane, onda da se obe mrcvarimo za ostatak budućnosti.

Rješavanje stambene situacije me najviše muči. Da taj dio imam rješen to bi značilo puno, barem nekome kao što sam ja. Jer neki kažu da imati vlastitu nekretninu nije neko riješenje ili da utjeće na poboljšanje financija. Ja to ne shvaćam. Ja da imam vlastitu nekretninu iskoristila bi je do maksimuma. Uredila bi je sama, malo po malo, da bude funkcionalna. Da se u njoj mogu baviti drugim poslovima koji mogu povećati kućni buđet mjesečnio, simbolično, ali ipak povećati. Kažu mi da im vlastita nekretnina košta puno i kreću nabrajati troškove, telefon, internet, televizija, struja... oni govore a ja samo čujem nepotrebne troškove ili barem troškove koji se mogu smanjiti. Ja recimo plaćam režije po kolektivu (broju članova kučanstva) i tu svaki mjesec gubim na stotine kuna jer u stanu smo rijetko preko dana, vodu koristimo minimalno jer se obe tuširamo nakon treninga u dvorani, struju također racionaliziramo, kao i večina neke elektronske uređaje punimo na radnom mjestu, dok sam ja odabrala i solarno punjenje, a Sunca uvijek ima.

Televizija može ići preko interneta, a internet može biti preko gradske hot spot mreže ili sigurno ima povoljniji wifi u blizini od gradskih "hakera" nego da se priključiva na jedan od operatera. Uvijek ima negdje neka ušteda, tko je želi naći, tražit će je.

Boli, uglavnom. Boli kad odvedeš dijete da prespava kod frendice, a ona ima kuću na tri kata pokraj mora, i vlastitu sobu. Boli kad vidiš da neke stvari možeš priuštiti djetetu, a ne želiš jer znaš što to znaći u budućnosti. Lako bi bilo ušetati u banku i dignuti kredit i kupiti stan ili kuću, uzeti kreditne kartice i kupiti cipele, tablet, sve, i svašta, i onda nakon 10 godina nakon svih dugova i kazni i policije živjeti od boca iz smeća u nekoj rupi dodijeljenoj od grada. Je li to bolje? Živjeti sretno i bezbrižno X godina u luksuzu i onda biti u smeću, ili ovo moje, stalna štednja, a život prolazi?

To je problem. Život prolazi, a ja štedim za sutra. Što ako sutra ne dođe? Što ako ja radim, ne zagrlim svoje dijete, ne budem sa svojim dijetetom, a sutra ne dođe?

Što ako?

Ne možete imati karijeru i biti dobra majka. Ne ako ste sami bez financijske potpore i stambeno nesituirani. Morate odabrati jedno. I sutra ujutro odabrat ću novac. Otići ću na posao.
Rodila sam dijete da bi išla raditi da bi ono rodilo dijete i otišlo raditi i, i ništa.

Nemojte slijepo vjerovati onima koji kažu da dijete mijenja sve, da se ne može mjeriti sa ničime. Mijenja sve, ali da mijenja tako da je sve super i famozno.... Ne.

Strah.
Nesigurnost.
Odgovornost.
Budućnost.
Neznanje.

Probudiš se ujutro i djeteta nema u krevetu i srce ti stane, u još polusnu vičeš ime dijeteta i u panici ga tražiš i onda se mozak probudi i sjeti da je kod prijateljice na druženju. I legneš na krevet, a cijelo tijelo i glava te boli od šoka i stresa, i ne prolazi. Pereš suđe i začuješ tup udarac, a kroz glavu ti prođe milijon grozota, gledaš di je mobitel, gdje je knjižica, gdje je ključ od auta, ... udarilo se u ruku... otvaraš knjige, tražiš rješenja, gdje te boli, koliko te boli, jesam li pametna dovoljno da mogu procijeniti ono što bi doktor procijenio, što ako sam pogriješila? Da odemo na hitnu ili ne? What to do, what to do?

Želim ići tamo. Ne možeš, jer mama ide u drugom smjeru.
Nemamo vremena. Moramo kupiti hranu. Moramo ovo ono..

Ašta je s onim što dijete želi, i mora? Pogledati igračke koje ne možemo mu priuštiti. Ali ih želi gledati. A mi ga odvučemo jer - zašto da se muči. A možda bi mu bilo dovoljno da ih gleda, možda bi mu to bilo dosta, a možda i ne, možda...

Kompromis?

Ne znamo ništa. Ne znamo da li je išta što radimo ispravno. A pretpostavljamo da sve što radimo je donekle pogrešno.

Ne znam.