Neki aspekti mog života

Probudila sam se jutros, stavila robu prati, sredila malo ostatak stana i izvagala se -75 kg. Jučer sam pojela dvije nektarine za doručak, pila jogurt tijekom dana, a večerala dva pijata juhe. I probudila se 1,5kg teža. Onda je mašina bila gotova i otišla sam staviti robu vani sušiti i u 8 sati me strefila enormna vrućina, vani je katastrofalno vruće. Od onog vremena prije tjedan dana razlika je nevjerovatna. Toliko je postalo vruće da sam morala upaliti klimu i bolno se podsjetiti da sam pogriješila pri odabiru lokacije unutarnje jedinice. Puše točno tako da istovremeno dvije osobe ne mogu gledati televiziju a da klima ne puše direktno u jednog. Tako da ću danas uzeti bušilicu i premjestiti televiziju, a ako to ne bude popravilo stvar počet štediti za Sizifov posao, premještanje klime. Užas.

Međutim, ovaj dan će biti i prekretnica u mom životu, i to važna. Imam grijeh (to je malo vjerski, pa ćemo zvati nadalje grešku). Ova greška me muči već 9 godina. I to je toliko odvratna, grozna i užasna greška da je sebi nikad neću moći oprostiti. Međutim, kako sam živjela prilično samozatajnim životom, unatoč svojoj struci i poslu, nisam se eksponirala, i nisam dolazila u susret sa širom masom, a sad, web stranica i projekt koji sam pokrenula poprilično me eksponira svijetu i samo je pitanje vremena kad će dobre kritike koje sad primam pretvorit se u loše, a onda će se krenuti na stvari i izvan posla da me se kritizira, te se samim time moram pripremiti na grubu istinu, javno priznanje svoje greške/grijeha. Ništa dobro neće izaći iz priznanja, osim da ću svoju greško javno nositi naljepljenu na prsa, slovo A. Ne znam, mislim da je 100 puta teže nositi ga iznutra nego izvana. Ovako kad ga stavim vani možda MOŽDA proces zacjeljenja rane napokon počne. Ovaj blog je anoniman, ali ne 100%tno, tako da je ovo prvi od koraka koji me čekaju na trnovitom putovanju priznanja.

Bilo bi super ispričati cijelu moju životnu priču, kao uvod u ono što moram priznati, kao pokušaj opravdanja, kao „bila sam mlada, glupa i naivna“, ali to nije opravdanje. Ima milijun cura koje su i mlade i glupe i naivne, pa opet ne počine grešku koju sam ja počinila. A ja još ne mogu ni pobjeći od moje greške. I ne želim.

Vrijeme je. Za ono što sam učinila nema opravdanja. Vrijeme je da priznam. Bez opravdavanja i izvlačenja na traumatsko djetinjstvo. Prije devet godina imala sam jednonoćnu, točnije 10min aferu sa oženjenim čovjekom. Kako god se postavila i kako god prilagodila sliku, to ništa neće promijeniti, ovo je srž istine. Nisam osječala ništa prema njemu, to je bilo samo pogrešno vrijeme, pogrešni trenutak, pogrešno mjesto. I mjesec dana poslije, otkriće da sam trudna. Presjeklo me u korijenu. Nikakve suze neće promijeniti to što sam dozvolila. Živim u strahu od dana kad ću to morati priznati svom djetetu. Kad ću morati priznati svojoj curici da sam najveći ološ koji može postojati na planeti. U dane kad sam „sretna“ nisam sretna jer se napokon mogu nositi sa svojim greškama, već ih zaboravim. Zaboravim što sam učinila i pretvaram se da ima opravdanja, da nije samo moja greška. Ali je moja greška. I trebala bi biti pametnija, ali nisam.

I sad kad je to vani vrijeme je da i dovršim priču sa Markom. Ne možemo biti sretni sa tajnama između nas, a sa tajnom moje prošlosti ja se ne mogu nositi, ne mogu je opravdati niti oprostiti. Nemam pravo tražiti da mi bude vjeran kad ja nisam bila, a ne mogu gledati kako ga gubim ili dijelim. Marko je bio koncept, ideja, možda bi imao i budućnost da sam prešutjela ovu tajnu, svoju grešku, ali to bi bila laž, pretvorila bi sve između nas u laž, a sa priznanjem svoje istine, nema dalje za nas. Nema budućnosti. Tko bi mogao biti sa mnom znajući za to što sam napravila? Zaslužujem puno gore nego što sad dobivam, tako da se ne bi trebala tužiti ni na šta ikad sve do kraja. Imam kćerku koju obožavam, a ona ima majku koju mrzim. Mrzim je svakim atomom svog bića i svijet bi bio puno bolji da ne ona ne postoji. Moja majka me htjela abortirati i nisu joj dali, zadrti idioti joj nisu dali. Zašto je Bog dopustio da postojim? Što nije u redu s njim? Nije njegova krivica. On mi je dao život, to što sam ga ja bacila u smeće nema veze s njime. Samo ja. Sve sam to sama učinila. Slobodna volja. Zatrpat ću se u posao, odgojiti curicu da ne bude niti malo nalik na mene, i čekati kraj.