Neki aspekti mog života

Otišla sam roniti. Rekla sam da ne želim roniti duboko dok ne korigiram svoj problem s maskom. Unatoč tome, voditelj je odlučio da idemo u špilju na 30 metara jer smo bili sami. Ušla sam u odijelo broj 5, i dobila sam pohvale na svoj izgled u odnosu na ono što sam bila preko zime. Ostatci juga su valjali brod tako da sam jedva dočekala biti u vodi. Uron je prošao u redu. Po prvi put sam otišla u špilju i mogla se duže zadržati jer nije bilo „dizača prašine“ tj. onih koji se slabo balansiraju pa onda grupu ronioca brzinski provučemo kroz špilju dok se ne zamuti toliko da ne vidiš izlaz. Sad sam mogla otići dublje i bolje je istražiti, a istovremeno provjeriti sebe. Gledala sam dokumentarac o roniocima u špiljama ispod grada i pomislila sam da bi se osjećala klaustrofobično, bez izlaza. Iako na 30 metara bez ičeg iznad mene, opet sam zarobljena zbog tlaka. Tako da je pitanje zarobljenosti u biti samo u glavi. Na povratku, na 7 metara, počele su igre bez granica. Skidanje maske.... Nisam uspjela, ali sam korak bliže cilju, skinula sam masku do pola, nagutala se morske vode kroz nos, ali i vratila masku nazad, ispraznila je, i tako par puta. Nisam došla do tog da je skinem cijelu, ali sad makar znam da će biti teško, no ne i nemoguće. Na brodu kćerka mi je rekla da je tri puta povratila, a onda je i meni od sve nagucane vode i valjanja postalo zlo pa smo završili ranije i krenuli na čvrsto tlo.
U kampu sam u smeću vidjela novi upotrebljeni aparat za gašenje požara. Uzela sam ga i odnijela u vatrogasni dom, ali izgleda da sam pogriješila jer su vatrogasci reagirali kao „što zašto, kom briga“. Iznenadila me ta nezainteresiranost, vatrogasni aparat kad se isprazni ne baca se u smeće kao tetrapak od mlijeka. Ili možda da?

U petak na poslu sam imala zanimljivu situaciju. Ali prvo pozadina priče. Neki ljudi su trebali dobiti edukaciju za nešto, a to nešto sam prije educirala pretežno ja, ali ja sam pre – u nedostatku bolje riječi – naporna, već duže vrijeme to su preuzeli neki drugi. Međutim, ti koji se sad educiraju su pali na ispitu pa sam pozvana ja da održim edukaciju. Nakon sat vremena sa mnom, kandidati su zaključili da ne shvaćaju zašto nisu imali mene od početka jer im je sad sve čisto i jasno, da im nitko do tad nije to objasnio na način na koji to lako mogu shvatiti. Na prvoj pauzi to su i prenijeli mojim bivšim nadležnima. S jedne strane bila sam ponosna jer sam po ko zna koji put dobila potvrdu da dobro radim, ali isto tako nije mi drago da su drugi odustali. Rade puno - dobiju malo, rade malo - dobiju malo. Zašto raditi puno onda? Ne mogu se više ni čuditi njima, i ja lagano posustajem, kako me miču sa sve više i više poslova uviđam da je obavljati poslove polovično i sporo i neučinkovito najbolji način da mirne duše prihvatiš platnu listu.

Ne mogu ja to, imam dobru plaću. To što nije ekvivalentna poslu koji obavljam i svemu što pridonosim... bla bla. Ja ću raditi dalje po svom, a ako im se to ne sviđa, zna se što mogu učiniti.
Ostatak vikenda sam prala ribala usisavala. I gledala Crvenog patuljka. I eto.

Nažalost, i bila sam nekolegijalna pa nisam prešutila prepraviti neke greške koje su otišle na web stranicu bivše firme (pasaport - tj. putovnica bi trebalo to biti, pa course will be start on - što znači tečaj će biti početi na...umjesto course will start ) Poslala sam email sa korekcijama, sad znam da će na to rolati okicama, ali nisam mogla preći preko tih engleskih izraza. Pipl must trast as je smiješno - bilo, više nije. Sad treba ipak malo dovesti engleski na veći nivo. Pogotovo jer su internacionalna firma. Kao da nije dovoljno kad stranac dođe pa razgovara sa njima, a taj engleski.....Svi su se lako rugali njoj u parlamentu, ali većina nije dalje od nje s engleskim.

Good night!