Neki aspekti mog života

Evo i ovo je došlo pod moju ruku pa sam malo razmišljala i prisjećala se svojih profesora na fakultetu i sjetila se jednog koji je prakticirao ovakvu vrstu ispitivanja.

Pravo pitanje je da li je znao da provodi metodu ispitivanja koja se fokusira na testiranje razumijevanja, a ne na memoriranje i reproduciranje naučenoga kao što većina drugih ispita radi.

Ali ajmo po redu. Imam novi predmet za proučavanje i prema pravilniku ispitivanje na kraju mora biti ispit "otvorene knjige". Što je ispit "otvorene knjige" kako sam ga ja slobodno prevela (daleko od toga da je to stručni i službeni prijevod)?

Ispit otvorene knjige je kad ispitaniku dozvolite da za vrijeme pisanja ispita koristi knjigu. Ne, to nije prepisivanje, niti varanje. To je koncept razumijevanja gradiva, dobro razrađenih natuknica i poveznica.

Sposobnost da ako ne znate odgovor, znate točno gdje ga možete pronaći.

Ne sjećam se da je itko osim profesora na Splitskom fakultetu, iako mi možda sjećanje nije korektno i potpuno, koristio test "otvorene knjige". I kad sad usporedim gradivo koje smo obrađivali u svim drugim predmetima na fakultetu i gradivo tog jednog specifičnog predmeta, niti jedan drugi ispit ne bi bio toliko efektivan kao ispit otvorene knjige za njega.

Bilo je potrebno smisleno naučiti 300 stranica raznih povezanih i sličnih podataka, a upiti toliku količinu materijala u jednom semestru je bilo toliko teško da su neki po dvije godine polagali samo taj ispit.

Ja sam ga prošla iz prve, ali ne tako lagano kako se iz te izjave možda čini. Naime za taj ispit sam se pripremala na poseban način. Tako da sam otišla na obližnji otok sa vrećom za spavanje i dvije boce od 2 litre multivitaminskog soka, malo kruha i parizera, rola wc papira i u nenaseljenim dijelovima otoka, u šumama čitala naglas stranicu po stranicu, dva dana, 48 sati.

Bez radija, televizije, bez telefona, bez pranja suđa, bez ikakvih ometanja. Samo ja, šuma, nebo, knjiga i more na 360 stupnjeva. Nije bilo drugog načina. Knjiga je izgledala kao dječja bojanka, žutom najvažnije, rozom opisno, plavom sporedno, zelenom za podsjetiti se.... I naravno legenda na početku da se zna što je koja boja predstavljala. Od svih knjiga koje su mi posuđene i nikad vraćene, nju ne mogu prežaliti. Ne mogu je dobiti nazad jer je sporednim putovima završila kod psihopata koji je završio u zatvoru jer je prvo krao miševe iz IT učionice po fakultetu, a poslije je prešao na veće i gore stvari.

15 pitanja na ispitu, potrebno odgovoriti svih 15 točno za ocjenu dovoljan - isto specifičnost tog predmeta. U mojoj struci taj predmet je bitan kao i doziranje anestezije u operacijskoj dvorani. Za veću ocjenu si odgovarao usmeno.

Kad je profesor saznao da mi je nestala knjiga dao mi je novu i potpisao se sa porukom: najboljoj studentici... Ima svoju vrijednost, ali ona sa oznakama je ipak nešto posebno.

Da se razumijemo, imati knjigu na tom ispitu nije značilo ništa ako je nisi pročitao sa razumijevanjem. Pronaći prave odgovore u pravom trenutku unutar točno određenog raspona vremena - bez razumijevanja knjige - nemoguće. Primjer varanja na tom ispitu bilo bi čuti u pozadini: pitanje 6, na kojoj je to stranici? I onda jedan facepalm kad čuješ slijedeće pitanje: A koja rečenica?

Žalosno je što smo davanjem "dovoljnih" ocjena onima ispod prosjeka smanjili svoju vrijednost. Imati visoku plaću i magisterij danas je kao kristalni dokaz ilegalnog profitiranja i podmićivanja dekana. Zbog neke manjine/većine plaće su nam neadekvatne prema našim sposobnostima. Nalazimo se između dva zamašnjaka drobilice. S jedne strane imamo one koji nisu učili, ne žele učiti, ne znaju učiti i ne shvaćaju zašto mi trebamo dobiti veću plaću, kako to da mi zaslužujemo veću plaću, a s druge strane imamo one koji nisu učili, ne žele učiti, ne znaju učiti, ali znaju stvoriti iluziju da su učili, da žele učiti i da znaju učiti i pozicioniraju se visoko u društvu sa basnoslovnim plaćama.

Tako da je nama, visoko educiranima, a nisko rangiranima, svaki dan test "otvorene knjige". Sposobnost da nađemo odgovor nas drži na površini. Ne možemo štrajkati, ne možemo prosvjedovati. Plaće su nam "dobre" i priželjkivane od strane mnogih, ali zašto se onda osjećamo kao da smo u kazni?
Kažnjava nas se jer smo iznad prosjeka, ali nedovoljno korumpirani, nedovoljno zagriženi za karijeru, što smo nespremni zabiti nož svemu i svakome po potrebi.

I onda učiniš najgoru moguću stvar. Uplatiš loto. Ti. Upravo ti koji si na prvom satu matematike na fakultetu slušao predavanje o statistici i koji si izračunao kolike su ti šanse da pogodiš kombinaciju od x brojeva, i koliko dugo moraš igrati da bi izašla tvoja kombinacija. iks na n-tu potenciju!

1:135672389450 da ćeš osvojiti Jack pot. Loše šanse, ali puno bolje od onih da ćeš na poslu dobiti plaću koju zaslužuješ. Poznaješ matematiku, ali ipak, nije da je to slaba šansa, već jedina šansa.

Loto ili borba.

Uplatila sam loto.

Ali kako znam svoje šanse, pripremam se za bitku.