|
|
| < | siječanj, 2008 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Gdje leptiri na najbolji način iskoriste dan?!
- blog.hr
- i kornjace lete!
- Bjele-lanetove misli..
- sensitive starlight :)
EYESBURN - Shine
Mind my own inna disya madz one food to eat clothes fi wear love fi share message in the music so they gotta be aware who you deal who you trust who you swear
I like you like you know what is true to be strong get along nothing’s wrong hope they never disrespect you take you for a fool cause I’m thinking that you’re really kind a cool
when I see you coming my way I greet life today
climb on a tree just we reach a little energy leaving you be like a bird you haffe free nobody ruler of your destiny turn it to light shine it’s now it never could be forever the very last time
GLUP - Petar Popovic
kako volim biti glup
zabiti oštricu svog jezika u mjesec
i poljubiti hladan vjetar u usta
nesvjesno se igrati prstima
i,kao Bill Gates na tripu,
otpuhnuti zvjezdanu prašinu sa svog šala
rugati se svojim uspomenama
iznervirati do kraja svoje prijatelje
onda ih dovesti na moj teritorij gluposti
postavljati glupa pitanja bivšim curama
razgovarati sa budućim
dok me neki slučajni prolaznik
ne probudi i osmjehom
rasprsne mjehurić u kojem
zaboravljam i opet učim hodati
dok me vlastita savjest
ne prelije iz šupljeg u prazno
kako volim biti mlad
...
tisuće anđela
baterijskim svjetiljkama
traže nas na nebu
budi tiho
možda se ne sjete
da bi mogli biti
na zemlji
...
kako su smiješne
pokvarene neonke
dok zastarjelo trepere
i smiješna si
dok pokušavaš shvatiti
koji mi je vrag večeras
treba mi cijeli život
da bih ti objasnio
što možeš sama
shvatiti u jednoj sekundi
tišine
ostavljam kompas
pored tvornice aluminija
i bacam u rijeku
trenutak u kojem
sam se već predugo zadržao
10 minuta
prije zadnjeg autobusa
voliš me
i ne prepoznaješ
dok grlim
uličnu lampu
OTKAZANA PREDSTAVA - Slaven Slipčević - Slija
Pitala si što se s nama događa
i da li imam vremena
da te u oči pogledam
Htio sam ti ruku uzeti
Ti si se tiho bojala
da je opet ne izgubim
Ima li u ovom proljeću još mjesta za nas?
Loša društva su nam uvijek na suncu stajala
Otkazana predstava, zbog neuke publike
Pod usnama još čuvaš lijeve poljupce
Ponekad ih pronađem
zataškane,
bačene
Pitala si zašto kiša uvijek padne subotom
I da li imam snage da o svemu pričamo
Prehladno je, malena, za dobar odgovor
Odšetali smo skupa mnogo slijepih ulica
Htio bih ti nešto reći
Al' ne znam što osjećam
Možda te još volim,
Možda sam ponosan
Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
- ovo je jedna, meni jako draga pjesma.. morala sam je podijeliti sa svijetom, makar se tek sacica njih osvrce na mene (zasad!)..
hvala prijatelji.. znate da vas volim!
ELEMENTAL - Male stvari
Čudan osjećaj u trbuhu, al nemoj mi ga kvarit
I danas mi je uspjelo – zaljubit se u male stvari
Neki put krivo je jutro, ili stranac što te pozdravi
neki put je kriv hiphop beat ili rif na gitari
Sunce, hvala ti, što si izašlo za mene
Sunce, obećajem, misli su mi pozitivne
Zakoračim u dan bez suvišnih očekivanja
pitanja, nadanja, sita sam skrivanja.
Ljudi su opet sivi, njihov pogled grebe pod
i šutke gaze ubrzano, ne vide plavi svod.
Prezirno se smiju kad skuže da sam sanjar
jer su svjesni di žive i kako žive – jasna stvar.
I znam da je crnjak i da smo zapeli u sridu
u rukavu nosim osmjeh pa ga imam u vidu.
Dopusti mi... da te razoružam
Otpuhni brige, primi sunce što ti pružam
Dobro skriveni u kockice,
mjesto što zovu dom
s crnim povezom prek očiju
ne žude za slobodom
Zrake udare u njih al otpor je uvijek jak
ljudi izvana obasjani u sebi nose mrak
zbog njih nebo se zatvori
zaplače kao dijete
šalje buru da ošamari,
protrese
da se sjete onih malih stvari
zraka i sunca nad njima
da shvate
još uvijek pozitivnih stvari ima
EYESBURN - All Right
No one is divine seems like we all need some time
rocky road we crawling through this heavy land
when you ever lied your friend slowly dying friendship ends mentally we/you slipp to no one
yes we know it’s often still you can’t pretend and emptiness is something that is hard to bend
no I won’t reveal them no like I don’t care them know what the them doing if them think its fair
A unity I greet
A levity I choose
A life prosperity hope we never gonna loose
wish everything is allright please lord have mercy never let them from your sight we all did some wrong from bad we go to worse please give I streight while we movin on
Originally…….
prespavali smo otapanje leda ispod male bijele dekice sa crnim šapama. ne znam tocno koja je velika macka ili najobicniji kucni sisavac gacao po toj dekici, ali bila je topla i mirisna. led je prije znacio visak vremena za avanturisticke pothvate raznih prijateljstava. imali smo slobodu da uzmemo par minuta vise do slobostinske crkve i cijeli jedan dan da upoznamo "naseg" psa i birtiju koja radi i neradnim danima. s druge strane, bili smo nevoljeni prijatelji. bili smo papucari. samo sam ja bila sama. ja sam, naime, bila "u banani", a oni su bili "svoji". putovala sam u kvart znajuci da cu opet imati nocne more koje ce me buditi u pola 3 ujutro, prerano za uobicajene REM faze.
ipak sam ih sve voljela iako jednima to nisam znala pokazati, a drugi su me izdavali. jedni su me cekali s vecerom, a drugi su mi prolijevali pivo.
uvijek sam pisala...a onda..je krenuo autobus. vozio nas je kroz maglu u one divne predjele koji su nekada bili sela s divnim kucama, a i dan danas divnim ljudima koji umiju pozdraviti premda ih raspoznajem tek perifernim vidom.
zanimljiva su gornja opazanja proizasla iz bijesa. pa da, uvijek sam cak i plakala od bijesa. no dolazeci ponovo na ono mjesto gdje se pojavljuju ljudi koje "stvarno jako hocemo vidjeti", nervoza je popustala. morali smo biti mirni zbog njih.
uzet cu za pravo da si u jednoj nijansi podarim titulu umjetnika i dodijelim svim ljudima u zivotu posebnu ulogu, misiju. moj opci povratak u sopstvene dimenzije (upravo ta rijec "sopstvene" zvuci tocnije od drugih sinonima i prijevoda) zapoceo je u ljeto 2007. Kao posljednja faza povratka, koja zapravo ne dozvoljava da zauvijek ostanem u tim dimenzijama, pojavio se covjek kojega si jedva mogu objasniti. covjek za kojeg konstantno pravim nove uvode. covjek kojeg ne poznajem, a potpuno razumije. covjek kojega sam trazila, ali sam pronalazila samo one pokraj njega. covjek o kojemu mi pricaju ti promaseni ljudi. covjek koji ce me nesvjesno baciti u moje korijene. i to mu je jedina uloga.
nikada se necemo upoznati.
u meni trenutno egzistira jedan novi svijet... roman Ministarstvo boli, susjedni kvart, jedna zelena prijateljica s jakom motivacijom i on. a sve to u sarenom paketu ispod bora (s onim sitnim plavim lampicama) u ono poznato komercijalizirano praznicno vrijeme.
u mome zivotu bljesti mnogo muskaraca. ali on.. on u sebi drzi zakljucano moje potisnuto sjecanje, on ne bljesti, on nije moj, gotovo da nije ni muskarac. postoji samo kao figura, kip junaka koji je ujedinio sve moje gradove i zemlje i u njima zapreteno moje djetinjstvo i mladost. on je moje suosjecanje, nedostiznost, tajna, plisana australska zivotinja na fasadi. u isto vrijeme je i zabranjeni kljuc za vrata prema fizickom i auditivnom dozivljaju ispraznosti. ne dopusta mi da ga prevedem preko granice jer onda bi nestalo sve. jedan mu je svijet dovoljan. i njega odredjuje.
mozda upravo zato sto ga ne mogu i ne smijem upoznati, i djetinjstvo ostaje nikada dozivljena iluzija. Njemu sam nedavno predala bol radjanja.
