Marketing
.:imaginarno spajanje proslosti i sadasnjosti u mrsavom tijelu Sedmog:.
prespavali smo otapanje leda ispod male bijele dekice sa crnim šapama. ne znam tocno koja je velika macka ili najobicniji kucni sisavac gacao po toj dekici, ali bila je topla i mirisna. led je prije znacio visak vremena za avanturisticke pothvate raznih prijateljstava. imali smo slobodu da uzmemo par minuta vise do slobostinske crkve i cijeli jedan dan da upoznamo "naseg" psa i birtiju koja radi i neradnim danima. s druge strane, bili smo nevoljeni prijatelji. bili smo papucari. samo sam ja bila sama. ja sam, naime, bila "u banani", a oni su bili "svoji". putovala sam u kvart znajuci da cu opet imati nocne more koje ce me buditi u pola 3 ujutro, prerano za uobicajene REM faze.
ipak sam ih sve voljela iako jednima to nisam znala pokazati, a drugi su me izdavali. jedni su me cekali s vecerom, a drugi su mi prolijevali pivo.
uvijek sam pisala...a onda..je krenuo autobus. vozio nas je kroz maglu u one divne predjele koji su nekada bili sela s divnim kucama, a i dan danas divnim ljudima koji umiju pozdraviti premda ih raspoznajem tek perifernim vidom.
zanimljiva su gornja opazanja proizasla iz bijesa. pa da, uvijek sam cak i plakala od bijesa. no dolazeci ponovo na ono mjesto gdje se pojavljuju ljudi koje "stvarno jako hocemo vidjeti", nervoza je popustala. morali smo biti mirni zbog njih.
uzet cu za pravo da si u jednoj nijansi podarim titulu umjetnika i dodijelim svim ljudima u zivotu posebnu ulogu, misiju. moj opci povratak u sopstvene dimenzije (upravo ta rijec "sopstvene" zvuci tocnije od drugih sinonima i prijevoda) zapoceo je u ljeto 2007. Kao posljednja faza povratka, koja zapravo ne dozvoljava da zauvijek ostanem u tim dimenzijama, pojavio se covjek kojega si jedva mogu objasniti. covjek za kojeg konstantno pravim nove uvode. covjek kojeg ne poznajem, a potpuno razumije. covjek kojega sam trazila, ali sam pronalazila samo one pokraj njega. covjek o kojemu mi pricaju ti promaseni ljudi. covjek koji ce me nesvjesno baciti u moje korijene. i to mu je jedina uloga.
nikada se necemo upoznati.
u meni trenutno egzistira jedan novi svijet... roman Ministarstvo boli, susjedni kvart, jedna zelena prijateljica s jakom motivacijom i on. a sve to u sarenom paketu ispod bora (s onim sitnim plavim lampicama) u ono poznato komercijalizirano praznicno vrijeme.
u mome zivotu bljesti mnogo muskaraca. ali on.. on u sebi drzi zakljucano moje potisnuto sjecanje, on ne bljesti, on nije moj, gotovo da nije ni muskarac. postoji samo kao figura, kip junaka koji je ujedinio sve moje gradove i zemlje i u njima zapreteno moje djetinjstvo i mladost. on je moje suosjecanje, nedostiznost, tajna, plisana australska zivotinja na fasadi. u isto vrijeme je i zabranjeni kljuc za vrata prema fizickom i auditivnom dozivljaju ispraznosti. ne dopusta mi da ga prevedem preko granice jer onda bi nestalo sve. jedan mu je svijet dovoljan. i njega odredjuje.
mozda upravo zato sto ga ne mogu i ne smijem upoznati, i djetinjstvo ostaje nikada dozivljena iluzija. Njemu sam nedavno predala bol radjanja.
Post je objavljen 13.01.2008. u 16:14 sati.