|
|
| < | rujan, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Gdje leptiri na najbolji način iskoriste dan?!
- blog.hr
- i kornjace lete!
- Bjele-lanetove misli..
- sensitive starlight :)
EYESBURN - Shine
Mind my own inna disya madz one food to eat clothes fi wear love fi share message in the music so they gotta be aware who you deal who you trust who you swear
I like you like you know what is true to be strong get along nothing’s wrong hope they never disrespect you take you for a fool cause I’m thinking that you’re really kind a cool
when I see you coming my way I greet life today
climb on a tree just we reach a little energy leaving you be like a bird you haffe free nobody ruler of your destiny turn it to light shine it’s now it never could be forever the very last time
GLUP - Petar Popovic
kako volim biti glup
zabiti oštricu svog jezika u mjesec
i poljubiti hladan vjetar u usta
nesvjesno se igrati prstima
i,kao Bill Gates na tripu,
otpuhnuti zvjezdanu prašinu sa svog šala
rugati se svojim uspomenama
iznervirati do kraja svoje prijatelje
onda ih dovesti na moj teritorij gluposti
postavljati glupa pitanja bivšim curama
razgovarati sa budućim
dok me neki slučajni prolaznik
ne probudi i osmjehom
rasprsne mjehurić u kojem
zaboravljam i opet učim hodati
dok me vlastita savjest
ne prelije iz šupljeg u prazno
kako volim biti mlad
...
tisuće anđela
baterijskim svjetiljkama
traže nas na nebu
budi tiho
možda se ne sjete
da bi mogli biti
na zemlji
...
kako su smiješne
pokvarene neonke
dok zastarjelo trepere
i smiješna si
dok pokušavaš shvatiti
koji mi je vrag večeras
treba mi cijeli život
da bih ti objasnio
što možeš sama
shvatiti u jednoj sekundi
tišine
ostavljam kompas
pored tvornice aluminija
i bacam u rijeku
trenutak u kojem
sam se već predugo zadržao
10 minuta
prije zadnjeg autobusa
voliš me
i ne prepoznaješ
dok grlim
uličnu lampu
OTKAZANA PREDSTAVA - Slaven Slipčević - Slija
Pitala si što se s nama događa
i da li imam vremena
da te u oči pogledam
Htio sam ti ruku uzeti
Ti si se tiho bojala
da je opet ne izgubim
Ima li u ovom proljeću još mjesta za nas?
Loša društva su nam uvijek na suncu stajala
Otkazana predstava, zbog neuke publike
Pod usnama još čuvaš lijeve poljupce
Ponekad ih pronađem
zataškane,
bačene
Pitala si zašto kiša uvijek padne subotom
I da li imam snage da o svemu pričamo
Prehladno je, malena, za dobar odgovor
Odšetali smo skupa mnogo slijepih ulica
Htio bih ti nešto reći
Al' ne znam što osjećam
Možda te još volim,
Možda sam ponosan
Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
- ovo je jedna, meni jako draga pjesma.. morala sam je podijeliti sa svijetom, makar se tek sacica njih osvrce na mene (zasad!)..
hvala prijatelji.. znate da vas volim!
ELEMENTAL - Male stvari
Čudan osjećaj u trbuhu, al nemoj mi ga kvarit
I danas mi je uspjelo – zaljubit se u male stvari
Neki put krivo je jutro, ili stranac što te pozdravi
neki put je kriv hiphop beat ili rif na gitari
Sunce, hvala ti, što si izašlo za mene
Sunce, obećajem, misli su mi pozitivne
Zakoračim u dan bez suvišnih očekivanja
pitanja, nadanja, sita sam skrivanja.
Ljudi su opet sivi, njihov pogled grebe pod
i šutke gaze ubrzano, ne vide plavi svod.
Prezirno se smiju kad skuže da sam sanjar
jer su svjesni di žive i kako žive – jasna stvar.
I znam da je crnjak i da smo zapeli u sridu
u rukavu nosim osmjeh pa ga imam u vidu.
Dopusti mi... da te razoružam
Otpuhni brige, primi sunce što ti pružam
Dobro skriveni u kockice,
mjesto što zovu dom
s crnim povezom prek očiju
ne žude za slobodom
Zrake udare u njih al otpor je uvijek jak
ljudi izvana obasjani u sebi nose mrak
zbog njih nebo se zatvori
zaplače kao dijete
šalje buru da ošamari,
protrese
da se sjete onih malih stvari
zraka i sunca nad njima
da shvate
još uvijek pozitivnih stvari ima
EYESBURN - All Right
No one is divine seems like we all need some time
rocky road we crawling through this heavy land
when you ever lied your friend slowly dying friendship ends mentally we/you slipp to no one
yes we know it’s often still you can’t pretend and emptiness is something that is hard to bend
no I won’t reveal them no like I don’t care them know what the them doing if them think its fair
A unity I greet
A levity I choose
A life prosperity hope we never gonna loose
wish everything is allright please lord have mercy never let them from your sight we all did some wrong from bad we go to worse please give I streight while we movin on
Originally…….
Pritisak? Moze li se pritisak osjecati s 20 godina? Zbog ljubavi…
Da, ona nam konstantno zadaje muke. Ponekad i u sretnim vezama. Ponekad smo beznadno zaljubljeni. Ponekad svoju ljubav ne smijemo pokazati cijelome svijetu. Ponekad je voljena osoba udaljena stotinama kilometara. Ponekad je zabranjena. A ponekad ljubav i izblijedi…
Dakle, pritisak zbog ljubavi se moze osjecati bez obzira na godine. No ovaj put nisam mislila na takvu vrstu pritiska.
Radi se o pritisku okoline. I to na osobne odluke…
Ljeto sam provela bez ljubavi. Pocetkom ljeta bila sam usredotocena na posao, veci dio dana protekao bi na dalekom Borongaju, a od 18 sati s prijateljima. Da, izlazila sam s prijateljima, ali tko bi, zaboga, i prisao djevojci okruzenoj dvojicom celavaca?! Nisam, zapravo, ni razmisljala o ljubavi tada.
U redu, priznajem da sam jedno vrijeme bila izbezumljena zbog najavljene zenidbe Glinenog Goluba i nekih njegovih izjava. Sreca sto nam se svidjaju obiteljski odnosi kakve smo stvorili, pa sam ja ostala draga sestrica kada se pojavila njegova tiha patnja.
Priznajem i pogledanje sefovog sina na poslu.
Priznajem i ponavljanje anatomije krajem ljeta.
Priznajem i one besmislene poljupce kada samo moram napraviti neko sranje da bih se mogla izvlaciti iz njega i uvlaciti usput u dinamiku.
Sve to priznajem, ali to nije ljubav.
Osim onog prvog.
A onda sam otisla na putovanje (iz proslog posta) i tetak je zakljucio kako mi uzalud svi ispiti koje sam polozila kad onaj najvazniji nisam. Taj zakljucak je, naime, pao kad sam rekla da nemam decka. Zatim sam dosla kuci i u razgovorima s majkom neprestano dolazim na istu temu – kako bih si ja trebala pronaci nekog dobrog decka, eda bi mi ljepse prolazilo vrijeme u Zagrebu. Itakodalje.
O tom pritisku govorim!
Imam osjecaj da svi znaju bolje od mene sto meni treba. Ja sam naravno jos uvijek uvjerena da sam mlada i da imam vremena. E!
Ipak…
Zbog bilo kakvog pritiska, ljudi se malo zamisle nad sobom.
Razmisljala sam o dosadasnjim ljubavima i prilikama. Razgovarala sam s Injom o tome. I izlucila sam tri covjeka u mome zivotu. Plus jedan s kojim sam imala nesto predivno, ali smo oboje znali da ne moze dalje (Lujo).
Broj 1 ili covjek koji se prvi pojavio kao nesto sto je za mene dobro, racionalno i ne bas uzbudljivo bio je B. Bili smo u vezi 5 i po mjeseci kada sam prekinula tu agoniju u kojoj je on naporan, a ja zaljubljena u drugoga. Vukla sam tu vezu koliko sam mogla, no nesto iznutra me izjedalo. Tjerala sam se da ostanem s njim jer me volio, jer je bio dobar prema meni, jer bi ucinio apsolutno sve za mene i – jer sam mislila da tako dobrog decka vise nikad necu naci. Sto je mozda i istina.
Broj 2 je Glineni Golub. Mi smo bili u vezi 2 i po tjedna. Ali najljepsa dva i po tjedna u mom zivotu. Znate onaj osjecaj najsretnije osobe na svijetu, kada vam i ljudi prilaze govoreci da zracite…da, to sam ja bila s njim. Dok nije stiglo najodurnije ljeto ikad. On se prestao javljati i tu nisam mogla nista. Dosavsi u Zagreb najesen dogovorili smo se da cemo ostati prijatelji, ali to, jasno, nije funkcioniralo. On je samo muskarac, a ja sam bila zaljubljena do ludila, pa smo se povremeno „voljeli“ do sijecnja kada on vise nije mogao trpjeti moje ispade i pretjerivanja. I shvacam u cemu sam sve grijesila. Shvacam da sam i to JA upropastila. No nakon nekog vremena krenula sam dalje (iako nikad do kraja preboljela)…
Broj 3 je stigao malo prerano, odnosno prerano za jedno slomljeno srce. Broj 3 je Doms. Isprva je bio dobra rekreacija jer definitivno ne mozete shvatiti ozbiljno tipa koji fura brkove. No on mene jest shvatio ozbiljno. Na prvu loptu. Naravno da sam se ja neckala, prenemagala, izvodila gluposti i – spusila i tu priliku. Poslije je vec bilo kasno. On je imao svoj prvi javni nastup, ja sam poslala par poruka, moj se prijatelj nakljukao tabletama i paf – decko je pobjegao glavom bez obzira. Ja kriva – klap – 3. put!
I na koncu konca, kad sam se odmorila od tih ljubavnih situacija, kad me napokon vise nisu mucili nikakvi decki, javi se okolina s takvim pritiskom!
Sto sad? Krenuti u potragu punom parom; svojim zauzetim frendicama reci da mi traze zgodne frendove svojih tipova (sto je nemoguca misija!) ili se opustiti i cekati Princa da padne s neba (ili s konja) u obliku savrsene romanticne price? Mislim da nijedno od toga nece upaliti, ali sto bi rekla Carrie Bradshaw sinoc u Seks i gradu: "If I could master a stick shift, could a successful relationship be that far behind?” ili u prijevodu: “Ako sam mogla voziti auto s mjenjacem, kako nece i uspjesna veza biti odmah iza ugla!”
Znate li kako je to ponovo zavoljeti svoj rodni grad? Znate li kako je to zaboraviti ga u potpunosti? Znate li kako je biti u njemu prvi put nakon petnaest godina? I shvaćate li da se IPAK može nešto osjetiti usprkos nagrizanju vremena?
Bilo je to još jedno iskustvo ove godine… još jedno doista veliko… i nadasve lijepo…
Ne osjećajući ništa osim bola u ženskim unutarnjim organima i kronične neispavanosti (čemu se uključuje i kajanje zbog napadanja nekih besmislenih ljudi), krenula sam rano ujutro. Ljuta. Namrgođena. Loša prema obitelji. Stvar su spasili ćevapi+pivo Nektar u Banja Luci. Rujanska toplina na koži, vraćanje sebi, a polako i svojim korijenima. Autobus do Dervente, polu-lokalan i polu-smrdljiv, napokon se zaustavio par stotina metara od mog ulaza, pardon mog bivšeg ulaza (ali ta je riječ prilično tužna). Nekadašnja Ulica Marije Bursać sad je prozvana Ulicom derventskih oslobodilaca (na ćirilici, jasno). Pitam se tko sve spada u tu grupu ljudi…nitko koga znam, to je sigurno, heh… Na putu do starog bakinog i tetkinog (i Slavenovog, afkors) stana otac me je proveo centrom grada tako da sam u sljedećoj šetnji već prokužila gdje je šta, pa čak i u kojim bircevima svira rock, a u kojima narodnjaci. Sve je bilo tu, meni na dlanu, spremno da upijem svaki uzdah mog grada koji je odavno prestao biti moj. Čak i oblaci su bili drukčiji, posebni – kao da ih je slikar potegnuo kistom.
„A zemlja je ispod nogu tako nježna, gleda me i čeka da se predam…“
Došavši do Ukrine, sve mi je bilo jasno. Moja zaljubljenost u rijeke i mostove (i samo za Keiru: teče u pravom smjeru :)). Otac mi je pokazao sve što nam je ikada značilo, a toga je puno. Potiskujući godinama to malo djetinjstva, uspjela sam iz sjećanja izbrisati sve ono lijepo jednako kao i sve rupe od granata u asfaltu. Ali srce je jedna čudna stvarčica, i štošta može zavoljeti. Kako tek ne bi svoj grad!
Šećući se tako, sjetila sam se svojih prijatelja. I tako sam htjela da su sa mnom, da im pokažem sve to što me pomaknulo tih dana, da odemo na pivo za 1,5 konvertibilnu marku, da shvate sve ono što ću im prešutjeti. Ali oni su raspršeni kasnim ljetom.
Zadnji dan prije polaska bio je rezerviran za posjet Brčkom. I dakako rodbini. Tamo se rodbina prilično proširila s obzirom na odraslu dob mojih prvih bratića. Tamo je moj tetak zaključio da najvažniji ispit nisam položila (ljubav; ali o tome u drugom postu), te da imam nešto od svojeg bratića Slavena i sestrične Nele. Ali onda se uključio Neno (Nelin brat), pogledao me i izjavio da ličim na njegovog sina Nikolu, i to kad je bio mali! E to je bila smijurija! Mislim, Nikola je sasvim druge genetske slike, a osim toga mlađi je od mene što će reći da on liči na mene a ne ja na njega! Da i ne pričam da ga nikad u životu nisam vidjela…:) Uglavnom, te večeri smo se baš zabavili, Brčko se full izgradilo i razgradilo, Nelini klinci su preslatki, najeli smo se i napili (ne doslovno), pozitiva sve u svemu…
A onda, kao u Putu oko svijeta za 80 dana, uštedjela sam jedan dan u svom Zagrebu. Imala sam planove, ali smo na kraju Inja i ja provele same jednu zabavnu večer s kratkim bljeskom Bjele i Merry. „Atrakcija“ dana bio je Doms, u Ledenom kojeg smo pronašle prateći škole i vrtiće u Sopotu. Mladost – ludost – divota! :)
A sada…stigla sam kući u Vižinadu. Jer dom je tamo gdje je srce. A moje srce ima puno lokaliteta.
Derventa je grad koji je moj izvor.
Vižinada je mjesto u kojem se najljepše vide zvijezde.
Zagreb je grad u kojem se svi prijatelji okupe odjednom.
A nijedan od njih nije sasvim moj.
