Pregled posta

.:Neki se rode kraj vode:.

Znate li kako je to ponovo zavoljeti svoj rodni grad? Znate li kako je to zaboraviti ga u potpunosti? Znate li kako je biti u njemu prvi put nakon petnaest godina? I shvaćate li da se IPAK može nešto osjetiti usprkos nagrizanju vremena?
Bilo je to još jedno iskustvo ove godine… još jedno doista veliko… i nadasve lijepo…
Ne osjećajući ništa osim bola u ženskim unutarnjim organima i kronične neispavanosti (čemu se uključuje i kajanje zbog napadanja nekih besmislenih ljudi), krenula sam rano ujutro. Ljuta. Namrgođena. Loša prema obitelji. Stvar su spasili ćevapi+pivo Nektar u Banja Luci. Rujanska toplina na koži, vraćanje sebi, a polako i svojim korijenima. Autobus do Dervente, polu-lokalan i polu-smrdljiv, napokon se zaustavio par stotina metara od mog ulaza, pardon mog bivšeg ulaza (ali ta je riječ prilično tužna). Nekadašnja Ulica Marije Bursać sad je prozvana Ulicom derventskih oslobodilaca (na ćirilici, jasno). Pitam se tko sve spada u tu grupu ljudi…nitko koga znam, to je sigurno, heh… Na putu do starog bakinog i tetkinog (i Slavenovog, afkors) stana otac me je proveo centrom grada tako da sam u sljedećoj šetnji već prokužila gdje je šta, pa čak i u kojim bircevima svira rock, a u kojima narodnjaci. Sve je bilo tu, meni na dlanu, spremno da upijem svaki uzdah mog grada koji je odavno prestao biti moj. Čak i oblaci su bili drukčiji, posebni – kao da ih je slikar potegnuo kistom.

„A zemlja je ispod nogu tako nježna, gleda me i čeka da se predam…“

Došavši do Ukrine, sve mi je bilo jasno. Moja zaljubljenost u rijeke i mostove (i samo za Keiru: teče u pravom smjeru :)). Otac mi je pokazao sve što nam je ikada značilo, a toga je puno. Potiskujući godinama to malo djetinjstva, uspjela sam iz sjećanja izbrisati sve ono lijepo jednako kao i sve rupe od granata u asfaltu. Ali srce je jedna čudna stvarčica, i štošta može zavoljeti. Kako tek ne bi svoj grad!
Šećući se tako, sjetila sam se svojih prijatelja. I tako sam htjela da su sa mnom, da im pokažem sve to što me pomaknulo tih dana, da odemo na pivo za 1,5 konvertibilnu marku, da shvate sve ono što ću im prešutjeti. Ali oni su raspršeni kasnim ljetom.
Zadnji dan prije polaska bio je rezerviran za posjet Brčkom. I dakako rodbini. Tamo se rodbina prilično proširila s obzirom na odraslu dob mojih prvih bratića. Tamo je moj tetak zaključio da najvažniji ispit nisam položila (ljubav; ali o tome u drugom postu), te da imam nešto od svojeg bratića Slavena i sestrične Nele. Ali onda se uključio Neno (Nelin brat), pogledao me i izjavio da ličim na njegovog sina Nikolu, i to kad je bio mali! E to je bila smijurija! Mislim, Nikola je sasvim druge genetske slike, a osim toga mlađi je od mene što će reći da on liči na mene a ne ja na njega! Da i ne pričam da ga nikad u životu nisam vidjela…:) Uglavnom, te večeri smo se baš zabavili, Brčko se full izgradilo i razgradilo, Nelini klinci su preslatki, najeli smo se i napili (ne doslovno), pozitiva sve u svemu…
A onda, kao u Putu oko svijeta za 80 dana, uštedjela sam jedan dan u svom Zagrebu. Imala sam planove, ali smo na kraju Inja i ja provele same jednu zabavnu večer s kratkim bljeskom Bjele i Merry. „Atrakcija“ dana bio je Doms, u Ledenom kojeg smo pronašle prateći škole i vrtiće u Sopotu. Mladost – ludost – divota! :)
A sada…stigla sam kući u Vižinadu. Jer dom je tamo gdje je srce. A moje srce ima puno lokaliteta.