|
|
| < | kolovoz, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Gdje leptiri na najbolji način iskoriste dan?!
- blog.hr
- i kornjace lete!
- Bjele-lanetove misli..
- sensitive starlight :)
EYESBURN - Shine
Mind my own inna disya madz one food to eat clothes fi wear love fi share message in the music so they gotta be aware who you deal who you trust who you swear
I like you like you know what is true to be strong get along nothing’s wrong hope they never disrespect you take you for a fool cause I’m thinking that you’re really kind a cool
when I see you coming my way I greet life today
climb on a tree just we reach a little energy leaving you be like a bird you haffe free nobody ruler of your destiny turn it to light shine it’s now it never could be forever the very last time
GLUP - Petar Popovic
kako volim biti glup
zabiti oštricu svog jezika u mjesec
i poljubiti hladan vjetar u usta
nesvjesno se igrati prstima
i,kao Bill Gates na tripu,
otpuhnuti zvjezdanu prašinu sa svog šala
rugati se svojim uspomenama
iznervirati do kraja svoje prijatelje
onda ih dovesti na moj teritorij gluposti
postavljati glupa pitanja bivšim curama
razgovarati sa budućim
dok me neki slučajni prolaznik
ne probudi i osmjehom
rasprsne mjehurić u kojem
zaboravljam i opet učim hodati
dok me vlastita savjest
ne prelije iz šupljeg u prazno
kako volim biti mlad
...
tisuće anđela
baterijskim svjetiljkama
traže nas na nebu
budi tiho
možda se ne sjete
da bi mogli biti
na zemlji
...
kako su smiješne
pokvarene neonke
dok zastarjelo trepere
i smiješna si
dok pokušavaš shvatiti
koji mi je vrag večeras
treba mi cijeli život
da bih ti objasnio
što možeš sama
shvatiti u jednoj sekundi
tišine
ostavljam kompas
pored tvornice aluminija
i bacam u rijeku
trenutak u kojem
sam se već predugo zadržao
10 minuta
prije zadnjeg autobusa
voliš me
i ne prepoznaješ
dok grlim
uličnu lampu
OTKAZANA PREDSTAVA - Slaven Slipčević - Slija
Pitala si što se s nama događa
i da li imam vremena
da te u oči pogledam
Htio sam ti ruku uzeti
Ti si se tiho bojala
da je opet ne izgubim
Ima li u ovom proljeću još mjesta za nas?
Loša društva su nam uvijek na suncu stajala
Otkazana predstava, zbog neuke publike
Pod usnama još čuvaš lijeve poljupce
Ponekad ih pronađem
zataškane,
bačene
Pitala si zašto kiša uvijek padne subotom
I da li imam snage da o svemu pričamo
Prehladno je, malena, za dobar odgovor
Odšetali smo skupa mnogo slijepih ulica
Htio bih ti nešto reći
Al' ne znam što osjećam
Možda te još volim,
Možda sam ponosan
Čekaj me, i ja ću doći,
samo me čekaj dugo.
Čekaj me i kada žute kiše
noći ispune tugom.
Čekaj me i kada vrućine zapeku,
i kada mećava briše,
čekaj i kada druge nitko
ne bude čekao više.
Čekaj i kada čekanje dojadi
svakome koji čeka.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći.
Ne slušaj kad ti kažu
kako je vrijeme da se zaboraviš
i da te nade lažu.
Nek povjeruju i sin i mati
da više ne postojim,
neka se tako umore čekati
i svi drugovi moji,
i gorko vino za moju dušu
nek piju kod ognjišta.
Čekaj i nemoj sjesti s njima,
i nemoj piti ništa.
Čekaj me, i ja ću sigurno doći,
sve smrti me ubit neće.
Nek rekne tko me čekao nije:
Taj je imao sreće!
Tko čekati ne zna, taj neće shvatit,
niti će znati drugi da si me spasila ti jedina
čekanjem svojim dugim.
Nas dvoje samo znat ćemo kako
preživjeh vatru kletu-
naprosto, ti si čekati znala
kao nitko na svijetu.
- ovo je jedna, meni jako draga pjesma.. morala sam je podijeliti sa svijetom, makar se tek sacica njih osvrce na mene (zasad!)..
hvala prijatelji.. znate da vas volim!
ELEMENTAL - Male stvari
Čudan osjećaj u trbuhu, al nemoj mi ga kvarit
I danas mi je uspjelo – zaljubit se u male stvari
Neki put krivo je jutro, ili stranac što te pozdravi
neki put je kriv hiphop beat ili rif na gitari
Sunce, hvala ti, što si izašlo za mene
Sunce, obećajem, misli su mi pozitivne
Zakoračim u dan bez suvišnih očekivanja
pitanja, nadanja, sita sam skrivanja.
Ljudi su opet sivi, njihov pogled grebe pod
i šutke gaze ubrzano, ne vide plavi svod.
Prezirno se smiju kad skuže da sam sanjar
jer su svjesni di žive i kako žive – jasna stvar.
I znam da je crnjak i da smo zapeli u sridu
u rukavu nosim osmjeh pa ga imam u vidu.
Dopusti mi... da te razoružam
Otpuhni brige, primi sunce što ti pružam
Dobro skriveni u kockice,
mjesto što zovu dom
s crnim povezom prek očiju
ne žude za slobodom
Zrake udare u njih al otpor je uvijek jak
ljudi izvana obasjani u sebi nose mrak
zbog njih nebo se zatvori
zaplače kao dijete
šalje buru da ošamari,
protrese
da se sjete onih malih stvari
zraka i sunca nad njima
da shvate
još uvijek pozitivnih stvari ima
EYESBURN - All Right
No one is divine seems like we all need some time
rocky road we crawling through this heavy land
when you ever lied your friend slowly dying friendship ends mentally we/you slipp to no one
yes we know it’s often still you can’t pretend and emptiness is something that is hard to bend
no I won’t reveal them no like I don’t care them know what the them doing if them think its fair
A unity I greet
A levity I choose
A life prosperity hope we never gonna loose
wish everything is allright please lord have mercy never let them from your sight we all did some wrong from bad we go to worse please give I streight while we movin on
Originally…….
..da na horizontu svijetle naše strijele..
no, ekipa se već skuplja.
ovaj, možda sljedeći tjedan.
ja učim i dalje, pa ne mislim.
tek tu i tamo padne mi pod ruku ili pod uho nesto prigodno…
arsen dedić i ja ususret Zagrebu!
KAKVE PJESME PJEVATI
Bit ćemo razumni
i zatajiti je,
jer ovo nam vrijeme neće uzvraćati
ljubav koju smo mu davali
od prvih nježnih, poratnih godina.
Promijenit ćemo pjesmu,
uzeti srce u šake
i ono će se opirati
kao živa ruka vode, ruka vjetra,
ali nećemo mu dati,
jer su smiješna sada ta naša očitovanja
svijetu kojem se to više ne dopada,
i mi smo sa svojom nerazumnom dušom
pred ljubavnicom sitom i pospanom.
Bit ćemo mudri
i pjevati pjesme,
u kojima ništa nećemo otkriti
od toplih godina i glazbe.
Nećemo priznati buku krvotoka,
opću povijest ljubakanja u domu na Jurjevskoj,
mapu Šibenika, plažu u prosincu,
tvoj odlazak; snijeg koji te briše
i godinu koja te podcrtava.
Sasvim ćemo izmijeniti rječnik
i staviti šaku na luda usta –
da što ne izbrbljamo pred zamišljenim licem
svoje svakidašnjice, jednostavne i odviše pametne.
Živjet ćemo ne odajući se
dugim pismima,
samoubilačkim olovom,
na prstima sa samim sobom,
sa prazninom među rebrima,
jer tako bi bilo dostojno,
ako se već nešto mora.
Ne poniziti
srce i staru glavu
pred danom koji ispunja ulicu
kao ledena voda svjetlosti,
kao sjeverni vjetar.
Ne dirati više u te stvari;
treba pjevati drugačije pjesme.
Označiti petlju sudbine,
dati znak postojanja i prisebnosti;
toliko tek.
Nikada više ljubavnih pjesama, moja mala –
zadovoljavat ćeš se starima.
Nikada više nećemo ni pokušati
odškrinuti crnu knjigu mora;
povući ćemo jedino crtu
i ispod nje šutjeti, šutjeti do kraja.
Arsen Dedić
KAVANA „OPERA“
Ponovo je jesen
na uglu Frankopanske i Prilaza,
na trgu koji je za mene središte svijeta
i središte moga srca.
Ponovo piće u „Operi“.
Kao prvih godina, kiša u mom šeširu
i prijateljice koje puše
ne misleći ni na šta
do na ovu jesen i neki budući,
sveopći poljubac – topao i tajanstven.
Ili na sinoćnji zagrljaj koji polako popušta.
Ni za što veliko, draga moja,
nisu nas odredili i baš im hvala.
Mi ćemo još po jednu
u ovoj prijatnoj provaliji zagrebačke kiše,
u toploj pustari mog vidljivog sna.
Kao u sumračnom muzeju
spajaju se poslijepodne i večer,
zavaruju u jednoj plavoj varnici,
koja je tvoje oko lutajuće i vječno –
obješeno na mojoj ogrlici.
Godine, godine.
Trenuci, trenuci, trenuci.
Sjeti se Rusije, Beograda, Tuškanca, Karlobaga.
Teško je odjednom odoljeti tolikoj ljepoti svijeta,
ljepoti ljubavi, uspomena,
prolaznosti i vraćanja svega istovremeno.
Osipa se zemlja od koje smo načinjeni
od milja i očajanja,
u jednom tako običnom času
kao što je piće u „Operi“,
u Hrvatskoj –
oko 13 i 30, početkom jeseni,
kada se nebo iznenada smrači
i kada samo očekujemo, očekujemo –
sada će…
Arsen Dedić
LIJEPE PROVINCIJALKE
Stigle su lijepe provincijalke
na glavni kolodvor
Kornatom i Marjan ekspresom
raznim slavonskim i bosanskim vlakovima
probijajući se kroz prvu
rujansku maglu oko Novske
Stigle su u neodoljivu zagrebačku jesen
(najljepšu na potezu:
Pravni fakultet – Sveučilišna knjižnica)
Stigle su lijepe provincijalke
i ulaze u taksi
sa rastopljenim, tamnomodrim očima
noseći svoju posteljinu
nježne brucošice
koje su majke njegovale
u podravskim, dalmatinskim
istarskim i osječkim kuhinjama
režući im špek
mažući im med
Stigle su sa svojom tihom vjerom u poeziju
sa svojom potrebom da idu na koncerte
sa svojom dugo pripremanom garderobom
sa svojim sisama
da ih raznesu ove beštije
ovi tipovi kojima ništa nije sveto
ovi umjetnici, ljudi oko teatra
sjecikese
te da ih ostave da plaču sirotice
po sobama u Ljubljanskoj ulici
Ulici 8. maja, na Jurjevskoj, u Domu na Lašćini
ili u tramvaju
Arsen Dedić
