Marketing
.:bilo nam je važno..:.
..da na horizontu svijetle naše strijele..
no, ekipa se već skuplja.
ovaj, možda sljedeći tjedan.
ja učim i dalje, pa ne mislim.
tek tu i tamo padne mi pod ruku ili pod uho nesto prigodno…
arsen dedić i ja ususret Zagrebu!
KAKVE PJESME PJEVATI
Bit ćemo razumni
i zatajiti je,
jer ovo nam vrijeme neće uzvraćati
ljubav koju smo mu davali
od prvih nježnih, poratnih godina.
Promijenit ćemo pjesmu,
uzeti srce u šake
i ono će se opirati
kao živa ruka vode, ruka vjetra,
ali nećemo mu dati,
jer su smiješna sada ta naša očitovanja
svijetu kojem se to više ne dopada,
i mi smo sa svojom nerazumnom dušom
pred ljubavnicom sitom i pospanom.
Bit ćemo mudri
i pjevati pjesme,
u kojima ništa nećemo otkriti
od toplih godina i glazbe.
Nećemo priznati buku krvotoka,
opću povijest ljubakanja u domu na Jurjevskoj,
mapu Šibenika, plažu u prosincu,
tvoj odlazak; snijeg koji te briše
i godinu koja te podcrtava.
Sasvim ćemo izmijeniti rječnik
i staviti šaku na luda usta –
da što ne izbrbljamo pred zamišljenim licem
svoje svakidašnjice, jednostavne i odviše pametne.
Živjet ćemo ne odajući se
dugim pismima,
samoubilačkim olovom,
na prstima sa samim sobom,
sa prazninom među rebrima,
jer tako bi bilo dostojno,
ako se već nešto mora.
Ne poniziti
srce i staru glavu
pred danom koji ispunja ulicu
kao ledena voda svjetlosti,
kao sjeverni vjetar.
Ne dirati više u te stvari;
treba pjevati drugačije pjesme.
Označiti petlju sudbine,
dati znak postojanja i prisebnosti;
toliko tek.
Nikada više ljubavnih pjesama, moja mala –
zadovoljavat ćeš se starima.
Nikada više nećemo ni pokušati
odškrinuti crnu knjigu mora;
povući ćemo jedino crtu
i ispod nje šutjeti, šutjeti do kraja.
Arsen Dedić
KAVANA „OPERA“
Ponovo je jesen
na uglu Frankopanske i Prilaza,
na trgu koji je za mene središte svijeta
i središte moga srca.
Ponovo piće u „Operi“.
Kao prvih godina, kiša u mom šeširu
i prijateljice koje puše
ne misleći ni na šta
do na ovu jesen i neki budući,
sveopći poljubac – topao i tajanstven.
Ili na sinoćnji zagrljaj koji polako popušta.
Ni za što veliko, draga moja,
nisu nas odredili i baš im hvala.
Mi ćemo još po jednu
u ovoj prijatnoj provaliji zagrebačke kiše,
u toploj pustari mog vidljivog sna.
Kao u sumračnom muzeju
spajaju se poslijepodne i večer,
zavaruju u jednoj plavoj varnici,
koja je tvoje oko lutajuće i vječno –
obješeno na mojoj ogrlici.
Godine, godine.
Trenuci, trenuci, trenuci.
Sjeti se Rusije, Beograda, Tuškanca, Karlobaga.
Teško je odjednom odoljeti tolikoj ljepoti svijeta,
ljepoti ljubavi, uspomena,
prolaznosti i vraćanja svega istovremeno.
Osipa se zemlja od koje smo načinjeni
od milja i očajanja,
u jednom tako običnom času
kao što je piće u „Operi“,
u Hrvatskoj –
oko 13 i 30, početkom jeseni,
kada se nebo iznenada smrači
i kada samo očekujemo, očekujemo –
sada će…
Arsen Dedić
LIJEPE PROVINCIJALKE
Stigle su lijepe provincijalke
na glavni kolodvor
Kornatom i Marjan ekspresom
raznim slavonskim i bosanskim vlakovima
probijajući se kroz prvu
rujansku maglu oko Novske
Stigle su u neodoljivu zagrebačku jesen
(najljepšu na potezu:
Pravni fakultet – Sveučilišna knjižnica)
Stigle su lijepe provincijalke
i ulaze u taksi
sa rastopljenim, tamnomodrim očima
noseći svoju posteljinu
nježne brucošice
koje su majke njegovale
u podravskim, dalmatinskim
istarskim i osječkim kuhinjama
režući im špek
mažući im med
Stigle su sa svojom tihom vjerom u poeziju
sa svojom potrebom da idu na koncerte
sa svojom dugo pripremanom garderobom
sa svojim sisama
da ih raznesu ove beštije
ovi tipovi kojima ništa nije sveto
ovi umjetnici, ljudi oko teatra
sjecikese
te da ih ostave da plaču sirotice
po sobama u Ljubljanskoj ulici
Ulici 8. maja, na Jurjevskoj, u Domu na Lašćini
ili u tramvaju
Arsen Dedić
Post je objavljen 30.08.2006. u 15:48 sati.